NAZAD NA PRVU STRANU

Porodični život u 19. veku

Porodica Nenadovic 1867.
Porodica Nenadovic 1867.

Život u gradu zamirao je u prvim večernjim satima. Pre nego što se spusti mrak sve radnje su bile zatvorene, kapije zaključane, a ulice opustele. Dnevne zvukove kovačkih nakovanja, povike trgovaca koji su s vremena na vreme pozivali prolaznike da pazare u radnji i đačku graju iz školskog dvorišta smenjivala je večernja tišina.

Fotograf Dušan Popović (1879-1915) sa Nevestom Sofijom

Fotograf Dušan Popović (1879-1915) sa Nevestom Sofijom

Veče je bilo vreme porodičnog okupljanja. Dnevna živost sa ulica selila se u kuće. Porodica je bila najsnažniji čuvar patrijarhalnog načina života. Najbrojnije su bile sa 4-5 članova, a sasvim retke sa više od 10, što je bio vidljiv znak bržeg nestajanja porodičnih zadruga u gradu nego na selu. Glava kuće i apsolutni gospodar bio je otac, dok je žena, pored biološke, imala još socijalnu i vaspitnu ulogu. Otac je vodio poslove, donosio odluke, njegova reč je presudno uvažavana od ukućana. Bez njegovog znanja i pristanka ni jedna se krupnija odluka u kući nije mogla doneti. Od njegove naravi, mudrosti i kalkulacija zavisila je budućnost kćeri ili sina. Žena je najviše vremena provodila u kući zajedno sa ostalim ženskim članovima domaćinstva. Ona je bila stub porodice. Brinula se o kućevnim poslovima, načinu ishrane, vaspitavanju dece, poštovanju običaja, održavanju narodnog verovanja, upražnjavanju narodne medicine, bila je baštinik raznih predrasuda, praznoverica, religioznih formi ponašanja, simbol štedljivosti, umerenog načina života i čuva ročevog autoriteta. Njena socijalna mobilnost bila je mala, devojka prvi put napušta kuću prilikom udaje, a udaje se između šesnaeste i dvadesete, ređe dvadeset druge godine. Muškarci su se ženili posle tridesete ili četrdesete godine, kada bi stekli kakvu-takvu ekonomsku osnovu za formiranje porodice. Uobičajena razlika u godinama između muža i žene bila je 10-15 godina. Brak je sklapan putem provodadžluka jer mogućnosti za viđenje devojke i momka skoro da nije bilo, izuzev na kratko u prolazu u društvu roditelja. Život devojaka tekao je u krugu porodice, komšiluka i bližih rođaka...

Nedostatak zdrave pijaće vode bio je ozbiljan problem s kojim su se suočavali stanovnici Valjeva. Pored toga što je u najbližoj okolini bilo zdrave planinske vode, u samom gradu ona nije bila dobra. Svako dvorište je imalo bunar, ali s eon nalazio na maloj razdaljini od nužnika, što je dovodilo u pitanje ispravnost vode. Vojska je koristila vodu sa Pećine (izvor iz kamena 10 minuta daleko od varoši) koja je bila dobrog kvaliteta.

Način ishrane takođe je pokazatelj opštih uslova i kvaliteta življenja...Na način ishrane uticao je i post s obzirom na veliki broj verskih praznika. Od mesa najviše je korišćeno goveđe i ovčije, a u upotrebi su bile razne vrste povrća. U pojedinim porodicama najkvalitetniji proizvodi su prodavani, što je smanjivalo kvalitet ishrane. Do 1890. godine Valjevci su jeli „mrk, neukusan i rđav hleb“, a od tada, podizanjem veštačkog mlina, varoš je snabdevana „belim, dobrim i zdravim hlebom“....

Knjizara u Valjevu oko 1900.

Knjizara u Valjevu oko 1900.

Za razliku od seoskih, gradske kuće su uglavnom služile za stanovanje, a izgradnjom zgrada od tvrdog materijala, uređivanjem dvorišta, koja su u velikom broju bila prepuna cveća i kaldrmisanih staza, kuće su postajale životno središte koje je nudilo uslove za zdrav život porodice...

Iz knjige: „Valjevo – Grad u Srbiji krajem 19. veka“, Miroslava Perišića.

Prvi deo

NAZAD NA VRH