NAZAD NA PRVU STRANU

Italijanske priče iz Valjeva

Zanimljivo koncipirana knjiga: “Yugoland. Razglednice iz zemlje koje više nema” donosi priče dva italijanska autora o ljudima, mestima, hrani, atmosferi iz različitih delova bivše Jugoslavije, uključujući i Valjevo. U ovoj publikaciji iz 2012. godine Andrea Ragona i Gabriele Gamberini preneli su – kroz tekst i crteže – svoje utiske o Sarajevu, Mostaru, Pančevu, Golom Otoku, Novom Sadu i Valjevu.

Luka Zanoni, direktor online magazina Osservatoriao Balcani e Caucaso, kaže u predgovoru da se ova knjiga ne čita - niti je samo pisana i crtana – već se ona doživljava svim čulima, kroz miris domaće rakije, ukus kajmaka i čari sveže pokošenih livada.

* * *

Tešnjar, crtež arh. Vlade Milića

Tešnjar, crtež arh. Vlade Milića

Ime “Valjevo” ne govori mnogo, ali je u Srbiji prilično poznato – zbog čistote govora i odlične šljivovice koja se u ovom kraju pravi, navodi se na početku dela o našem gradu, dostupnom na Google Books.

Skladne arhitekture i bez saobraćaja u široj pešačkoj zoni, kaže se dalje, grad odiše dobrom atmosferom koje vlada u vreme festivala koji se održava u avgustu (Tešnjarske večeri, prim. ur.). Zbog svega, izbor ove rute puta deluje kao odlična odluka.

U srcu grada je most preko reke Kolubare koja, kao i mnoge reke u ovim krajevima, krije priču. Onu o Prvom svetskom ratu, Kolubarskoj bici i prvoj većoj srpskoj pobedi nad Austrougarskom. “Nastanak Jugoslavije pomalo leži i ovde,” zaključuje autor.

Dalji utisci: Kada se pređe u Tešnjar, sve je veoma različito od sivog istočnoevropskg graditeljstva tako čestog u drugim krajevima. U ulici su prodavnice, kafei i restorani koji služe hranu na stolovima duž pločnika koji svojom čistotom podseća na Švajcarsku. Građevine, većinom iz 19. veka, obično nemaju više od jednog sprata, ostavljajući prostora za disanje. Sve je puno ljudi, a tokom festivalskih večeri, kada se ulice ispune štandovima, u vazduhu se oseća miris mesa na roštilju.

Stiče se utisak da zadovoljstvo zbog upoznavanje grada napravljenog po meri čoveka opravdava reputaciju koju Valjevo ima u Srbiji; a pošto nepoznavanje srpskog onemogućava čitanje Ive Andrića u originalu, preostaje rakija.

Upravo pričom o degustaciji rakije završavamo upoznavanje sa utiscima ovih Italijana o Valjevu od pre nekoliko godina:

“Kafe sa tri-četiri stočića, u kome nema mesta čak ni za šank, vodi ljubazna gospođa. Za jednim od stolova, dva starija čoveka igraju karte. Nas je četvorica: ja, Alvaro (mladi Španac koga sam upoznao u Vojvodini kad sam pokušavao da popravim čuvenu jugoslovensku Poni biciklu), njegov sunarodnik David, i moj prijatelj Dario koji je, od kad je u Trstu počeo da studira fiziku, sebi dao moralnu obavezu da malo bolje razume region koji se geografski nalazi u komšiluku.

Naručujemo šljivovicu i već po boji vidimo da je u pitanju nešto posebno.

Njen ukus to i potvrđuje.“

Sa italijanskog prevela Larisa Ranković

NAZAD NA VRH