NAZAD NA PRVU STRANU

Valjevski gimnazijalac Branislav Petronijević

Branislav Petronijević
Branislav Petronijević

Istaknuti srpski filozof Branislav Petronijević, rođen u Sovljaku kod Uba, završio je Valjevsku gimnaziju i o tome pisao u svojim sećanjima. Ova škola i grad postali su tako deo njegovog odrastanja u ono što je kasnije postao.

Uspeh koji sam postigao pri završetku osnovne škole postavio je pred porodicu pitanje mog daljeg školovanja, pitanje u kome se otac i mati nisu slagali: dok je mati, koja se u prvom redu brinula za ekonomski boljitak porodice, bila za to da idem na zanat kako bi što pre bio od pomoći porodici, dotle je otac smatrao da bi bio greh da njihov daroviti prvenac ne produži tradiciju dede, strica i oca. Naposletku mati je popustila i moje izdržavanje u Valjevskoj gimnaziji bilo je za godinu dana osigurano. Ali krajem godine već se videlo da je moje školovanje težak teret za porodicu. Druge godine već sam morao pristati da budem primljen u besplatnu kuću moga teče, protojereja valjevskog Radojice Žujovića (ranijeg namesnika upskog), gde sam trebao da budem od pomoći pri učenju jednom njegovom sinu. Dok sam u prvom razredu gimnazije bio jedan od prvih đaka, u drugom razredu već sam bio osetno popustio, i pri kraju školske godine otac je uvideo, da više kod prote (koji je uostalom tada i umro) ne mogu ostati. Porodica se ponovo rešila na žrtvu i osigurala mi izdržavanje u trećoj godini. Ali se krajem treće školske godine pokazalo još jasnije nego krajem prve, da je dalje izdržavanje nemoguće. Srećom moje poznanstvo sa najstarijim sinom uglednog valjevskog građanina i radikalnog prvaka Vlajka Tadića učinilo je, te sam mogao četvrti razred bez teškoće prebroditi blagodareći besplatnom primanju u njihovu kuću. To se odmah osetilo na mojim ocenama: u četvrtom razredu gimnazije ja sam ne samo bio najbolji đak i imao sve same odlične ocene, nego sam se vidno istakao nad svojim drugovima.

Karađorđeva ulica / Razglednica iz kolekcije Revije Kolubara

Karađorđeva ulica / Razglednica iz kolekcije Revije Kolubara

U četvrtom razredu ne samo da sam počeo čitati popularna astronomska dela i romane, nego sam napr. hemiju (koju mi je predavao profesor Milan Zarić) učio po Lozanićevom udžbeniku za velikoškolce. Na ispitu hemiju sam tako dobro znao, da mi je prof. Zarić pretskazivao da ću postati hemičar.

Moj uspeh pri kraju niže gimnazije ponovo je pred porodicu postavio pitanje moga daljeg školovanja, ali sada u drugom obliku: da li treba da produžim gimnaziju ili da stupim u učiteljsku školu. Dok je mati bila za ovo poslednje, otac, iako je i sam naginjao ovom rešenju, ostavljao je meni da se odlučim. Pošto nisam više računao na izdržavanje od strane porodice, rešio sam se da produžim gimnaziju; i to u Beogradu (pošto je u Valjevu tada postojala samo niža gimnazija).

CC

(B. Petronijević, Iz mojih uspomena, Novi Sad 1946, preneto u knjizi Prvi valjevski gimnazijalci, Zdravka Rankovića, iz 2014. godine)  

NAZAD NA VRH