NAZAD NA PRVU STRANU

Odrastanje u Karađorđevoj 101

Velika kuhinja u Karađorđevoj 101. Ulazim u hoklicu okrenutu naopačke i putujem. Zažmurim, već sam u vozu, pa u avionu, kolima… Putujem, putujem… Kasnije sam proputovala svet ali nije bio tako bajkovit, uzbudljiv i šaren kao iz moje hoklice u kuhinji Karađorđeve 101.

Ne sećam se mnogih podataka jer se sećam srcem.

Nije bilo igračaka. Sami smo ih izmišljali. Roditelji su mi kupili kolica za lutku, drvena, lepo islikana, ali, ne i lutku. Zato sam pripitomila koku, koju sam uspavljivala (verovala sam da sam je hipnotisala), stavljala je u kolica i ponosno šetala Karađorđevom ulicom.

CC

Moja drugarica Doda bila je od retkih devojčica koje su imale lutku. Dobila ju je od rođaka, diplomate u Parizu. Čuvala ju je kao najveću dragocenost, i još uvek je, neoštećenu, ima. Retko se igrala sa njom. Uglavnom ju je gledala i po neki put iznosila u dvorište da nam je pokaže. Dvorište je bilo naša bezbedna teritorija, naš svet. A naše skrovito mesto za maštanje bio je ogroman tavan u kojem je porodica Đurović smestila višak nameštaja i igračaka. Iselili su ih iz velike porodične kuće u dvosoban stan. Nisu nam uskraćivali da sedimo u stilskim foteljama, da kobajagi pijemo čaj iz porcelanskog servisa za lutke. Tu smo se pretvarali u neke sasvim druge ljude, starije, setnije, otmene… Naš svet se prostirao sve do ograde ka Karađorđevoj, pa i izvan, sve do prvog ćoška sa kolonijalnom radnjom u kojoj je čika Marko merio ulje, šećer, brašno, svilene bombone sa kremom unutra i one poznate crvene bombone sa crtom. Do nje je bila Gradska poslastičarnica sa neviđeno velikim šampitama, sa slasnom bozom i hladnom limunadom. Preko puta je bio bioskop Central. U bioskop nismo smeli ni priviriti bez pratnje odraslih.

Imali smo i tajne teritorije. Teritorije koje smo otkrivali radoznalo istražujući šta tamo ima. To su bila susedna dvorišta, u koja smo se krišom uvlačili, dok nam je srce u nedrima lupalo od straha da ne budemo otkriveni. A kada nas starosedeoci ipak spaze, jurili su nas sve dok se ne dočepamo sigurnosti naše teritorije. Nastajala bi tada cika i vika, što je za posledice imalo prut po turu ili neku sličnu ,,drakonsku” kaznu koje su tada bile popularne među roditeljima. Kažnjavani smo često što govori da smo bili neposlušni avanturisti.

CC

Ipak, ne žalim se. Ne smatram da su nam bila ugrožena dečija prava.

Igra, sloboda kretanja, avanture, po neko tiho bekstvo od kuće, pa povratak, tek da roditelji ne primete, oskudica koja nije smetala, komšijska solidarnost i vesela lica naših majki, puna nade u lepu i sigurnu budućnost, bili su naš svakodnevni, sigurni duševni prostor. Ujutru, izlećemo iz zgrade, neko kroz prozor, neko niz oluk, neko gelenderom. Oko podne dobijemo veliki kamad hleba (u to vreme pekli su se hlebovi od dva kilograma) namazan s pekmezom, mašću ili kajmakom. Ako nas nekako dozovu naše majke, svratimo na ručak. Sa mrakom se nađemo za porodičnim stolom, umorni, pospani, srećni. Družili smo se sa vršnjacima. Stariji i malo stariji pravili su se važni. Ako ih podmićivanjem ili nekom uslugom odobrovoljimo, primali su nas u njihovo društvo koje se zabavljalo i igralo drugačije od nas. Nama je to bilo zanimljivo. Učili smo kako da odrastemo.

Karađorđevu 101, s tugom u srcu, napuštam u devetoj godini. Odrastala sam na novoj adresi, Admirala Geprata 8, a u centru Beograda. Kalemegdan je zamenio dvorište mog detinjstva. Nikad mi nije bio dovoljno prostran.

Sećanje Milene Stojićević rođene Nenadović

Tekst je prvobitno objavljen u Reviji Kolubara u januaru 2012.

Podsećamo vas i na Priče iz Karađorđeve, prvi i drugi deo

NAZAD NA VRH