NAZAD NA PRVU STRANU

Priče se valjevske kaldrme (II deo)

Ponet željom da kažem što više, idući možda i u nebitne detalje, u prvom tekstu o svom odrastanju u Valjevu izostavio sam biva ono najvažnije - atmosferu i brojne drugare iz tog vremena. Ajde da ispravimo...

U mojoj Pantićevoj ulici, od 1954. do danas, promenili su se turska kaldrma, granitna kocka i asfalt (koji je nekoliko puta krpljen, menjan, rekonstruisan...). Iz vremena kaldrme, Pantićevom su iz kasarne 17. Artiljerijskog puka (u Krađorđevoj, sa prostora gde su sada Medicinska i Prva osnovna škola) prolazili konjske zaprege sa po četiri ili šest "štajeraca", koje su vukle artiljerijska oruđa. U vreme kocke zamenili su ih tenkovi, tek tada smo skakali u krevetima jer se manevri, po pravilu, prave u zoru.

Po dolasku u Valjevo, iz Ljiga, prvo sam upoznao Miću Miloševića, sina pok. Branka i Angeline "Ruskinje", koji je predložio da se igramo sličica, šibica ili klikera. Rado bih ja ali ništa od tih "alata" nisam imao, štaviše prvi put sam za njih čuo. Miloševići su "po stambenom" bili u kući Mirka Pecelja, trgovca, koja je pre nekoliko godina srušena i na tom mestu, na uglu Pantićeve i Sinđelićeve, sada je, uz ostalo, i NLB banka.

Od tri kuće trgovaca Pecelja, nekoliko njih došlo je iz Hercegovine, sada je samo jedna pri dnu Pantićeve, pre kuća Mijanovića i Bore Ćajca Jevtića, a ni u njoj nikoga nema. Brana i Beba Bogdanović, majka im je bil od Pecelja, odavno su u Beogradu. Inače, od starosedelaca u ovom delu Pantićeve smo Stevanovići, Pavićevići, Savkovići, dve kuće Antonijevića (Badžini i naslednici Veselina i Ivanke), Mijanovići i Jevtići. Neparna strana još se drži sa nekoliko porodičnih kuća, parna je planula, osim dve kuće Antonijevića - nikle su stambene zgrade. A sa te strane bilo je vazda zanimljivih ljudi, od Spasoja Gajića Amerikanca na jednom do Soje i kasapina Gvozdena Todorovića, odnosno poslastičara Brene i Tome na drugom uglu!

Ekipno prvenstvo  škole u šahu - u prvom planu Boban Tanasić (levo) i Dule Milutinović. Organizovao profesor biologije Sidža Radojčić

Ekipno prvenstvo škole u šahu - u prvom planu Boban Tanasić (levo) i Dule Milutinović. Organizovao profesor biologije Sidža Radojčić

U tom delu Pantićeve je i, kako smo je zvali, Đurovića kuća u kojoj su živeli upravnik Valjevske bolnice, hirurg dr Vlajko Đurović sa suprugom Bogdankom i sinom Aleksom, koji će docnije biti internista. Valjevski šereti su u tim godinama pričali kako se Aleksa i Dragoljub Macan Nikićević takmiče ko će duže studirati - Aca medicinu, a Macan prava. Pobedio je, ako pamćenje ne vara, dr Đurović mlađi. Mnogo godina docnije saznao sam da je to bila kuća dr Đure i sestre mu dr Julke Mešterović, supruge partizana dr Miše Pantića.

Dr Vlajko je na posao i sa posla išao fijakerom sa dva bela konja, kojima je kočijaš bio Rafailović, otac Rafa, dugogodišnjeg vozača jednog od valjevskih saniteta. Uz dr Đurovića u fijakeru su bivali i dr Aca Popović, dr Slavko Jevđenović, apotekar Milutin Milutinović, otac Vode, Dula i Zlaje, koji je sa porodicom u Valjevo došao iz Čajetine, sa Zlatibora. Uprkos nekolikim nastojanjima, fotografiju bolničkog fijakera nikada nisam uspeo da pronađem.

Zimi nije bilo mnogo saobraćaja, a sneg očišćen i utaban, pa smo noću igrali "ševu na male goliće". Aca Đurović je uživao na prozoru svoje sobe na spratu i pobednika čašćavao sa dve ili pet "kajni" (20 ili 50 "kinti" - dinara), što je bio dodatni motiv za "zgibenije". Igrala se tada i krajcarica, najčešće u Mišarskoj ulici, bacale su se po dve "petobanke", bez dodatnog okretanja kruna ili glava, a pobeđuje ko bude bliži liniji.

Fudbalska utakmica na Pećini - gornji i donji grad. Granica među njima bila je ulica Vuka Karadžića. Na slici ekipa donjeg grada

Fudbalska utakmica na Pećini - gornji i donji grad. Granica među njima bila je ulica Vuka Karadžića. Na slici ekipa donjeg grada

Imali smo, doduše kratko, i dečije pozorište u komšiluku u kojem su glavni "glumci" bili Nada (zvali smo je Danka) i Mića Čubrović (deca Joviše, glumca u Abraševiću), pa Vladan Savković, Boban Petronić Babica, sin učitelja Avrama i Dare, glumice u Abraševiću, Raša Pecelj, moja malenkost (bio sam Dugonja)... Spremili smo Bajku o caru i pastiru i to tako što smo mi đaci gledali beogradsku predstavu u zgradi tadašnjeg Valjevskog pozorišta, te smo tekst tako naučili. Ulaz je naplaćivan, a brzi kraj tog našeg pozorišta bio je zbog zavade oko podele love!

Docnije, najveći deo vremena provodili smo u Sinđelićevom bloku sa devet zgrada izgrađenih po projektu inž. Marića, uglavnom za Krušikovce i ponekog oficira. Tu smo svi bili generacijski drugari - dva Milutinovića, Voja i Dule, Peđa Spasojević Mazgić, Slavko Šobot, Cale Živković, Vojkan Đinđić (malo mlađi), Miško Krsmanović, Vlada Maksimović (malo stariji)... "Mala ševa" igrala sesvaki dan u međusmeni, prozora je bilo polupanih ali smo ih uredno nosili staklorescu na remont. Igrali smo i utakmice protiv Bloka Milivoja Bjelice, recimo, gde je zapažen bio Crni (docnije će dobiti moderniji nadimak Bleki, Predrag Savić, aktivan fudbaler Mladog radnika sa braćom Mirjačić, Jolom i Milom, na čelu).

Zima kraj Kolubare foto D. Medenica Napred Napred 24. januar 1964 . iz digitalizovane arhive Valjevske biblioteke

Zima kraj Kolubare foto D. Medenica Napred Napred 24. januar 1964 . iz digitalizovane arhive Valjevske biblioteke

U vešernici Mazgićeve i Šobotove zgrade igrao se stoni tenis. Prednost su imali "prvoligaši", Voja Milutinović je donosio očev reket od sunđera "softaš" i igrao penholder stilom (kao Japanci i Kinezi), a mi ostali smo čekali na red (ukiko nam dozvoli gđa Ljubica Branković, koja je tada gajila sina Acu ("Bahusa").

Najbolji igrač "male ševe" bio je Aca Krsmanović, golubar, kao i Nane Savković u Pantićevoj, šurak Slobodana Santrača, koji se oženio mlađom Acinom sestreom Biljanom i sa njom ima blizance. Aca je igrao dobro i klikere, a kao Krušikov zanatlija napravio je daču dugu pola metra kako bi maksimalno koristio štos da važi pravilo "čoranje za daču"!

Nastaviće se...

Prvi deo

NAZAD NA VRH