NAZAD NA PRVU STRANU

Kolubarin upitnik: Katarina Jovičić

Najdraži kutak Valjeva? Ili okoline?

To je svakako deo grada u kojem sam odrasla, gde su mi baba i deda živeli, u koji sam bežala od roditelja, za koji sam ratovala i često dobijala batine.

Ulica Maršala Tita, zaboravila sam kako se sada zove...Titov trg, amfieteatar sa hiljadu rukavaca u autentične ambijente gde se život i sve važno događalo.

Tzv. zgrada Beka koja suvereno čami prazna iznad trga, sa bočnom fontanom u kojoj se Čara rado kupala, a mi prali mačke, i upadali sa BMX biciklima. Da ne pričam o prašnjavom arhitektonskom birou koji sam špijunirala sa balkona, a ispod njega, u istoj zgradi Opštine, sala za venčanja iz koje se čuje taj čuveni glas kako izgovara još čuveniji recital o braku. Znam ga napamet (a još se nisam udala).

CC

Odrastanje u Valjevu pamtim po...?

Ja sam požurila kao i uvek i već dala odgovor. Definitivno po tome što sam mislila da ako propustim jedan dan ispred zgrade moj život više neće biti isti, da će Soliterci zauvek osvojiti Trg. Nikada neću zaboraviti moju prvu ljubav u koju smo doduše svi cross-generacijski bili zaljubljeni.

Svakako po odlascima u Petnicu i Gradac, oaze koje nigde ne postoje i koje nikada ne dosađuju.

Sećam se mirisa pizze iz Kovačevog Hana, male kafane Krug u koju su svi kul ljudi odlazili, a ja širom otvorenih očiju gledala i čekala da porastem; Doma kulture i Kluba Abrašević, prvog iskustva sa bioskopskim platnom i Hale Sportova gde smo prvi put uživo videli dugonogu Brenu i slatki greh.

A onda je došao najvažniji period, gimnazijski dani, prava prijateljstva i generacijski melanž u kafanama gde sam provodila više vremena nego kod kuće. Hoćemo li u Bruku ili Katun, bila je najveća dilema tih dana. Predstava Čarobnjak iz Oza, prva scena - ja i moj pas Toto, sklupčani u koferu u oluji, a onda se kofer otvori, a sva deca vrisnu...

U Valjevu mi najviše smeta...?

Ne živim dugo u Valjevu i trudim se da mu ništa ne zameram, jer ga volim.

Ali ove zime mi je smetao vazduh, to se ne može disati, čađ i crni oblak dok mu se približavaš kao u nekoj češkoj bajci.

CC

Valjevo bi trebalo da bude ponosno na...?

Znam da bi svako rekao na ljude, i to je sigurno tačno, ali sigurno je i da svaki grad može da bude ponosan na nekoliko pojedinaca. Meni su zanimljiviji ti grupni kvaliteti po kojima smo prepoznatljivi, i svi nepogrešivo lokal-patriote, pa gde god da me pitaju odakle si, ja kao iz topa kažem: iz Valjeva.

Srdačnost, spontanost, ljubav prema prirodi, svestranost i optimizam. Otvorena vrata i grada i komšijska. Uvek smo za okupljanje i druženje, a imamo i gde.

Dobra vila bi Valjevu donela...?

Da se odvoji od Srbije, hahaha.

U Valjevu nedovoljno obraćamo pažnju na...?

Na jezik, na ono što imamo ili smo imali. Na sopstvene potencijale i kako sa njima. Na negu sebe, drugih, prirode, objekata. Mada to nije samo problem Valjeva, već cele Srbije. Mislim da bi bilo dobro postaviti i drugačije pitanje: “Na šta previše obraćamo pažnju”.

Bilo bi dobro da se Valjevo ugleda na...? (Zašto?)

Na sebe nekada. Na mala, samoodrživa mesta u Evropi, koja neguju kulturu i agrikulturu.

Predložite budućeg učesnika/učesnicu Kolubarinog upitnika:

Tamara Aćimović.

* * *

Katarina Jovičić, rođena u Valjevu, 1982, diplomirala Numeričku matematiku i optimizaciju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Radi u LLoyds Bank Group u Berlinu kao Lead IT Analyst.

NAZAD NA VRH