NAZAD NA PRVU STRANU

Nezavršeno odrastanje (II deo)

Život je bio mnogo jednostavniji kada su se dani završavali crtanim u 7:15.

Iz ulice Žikice Jovanovića krenuo sam u školu Žikice Jovanovića i u Prvoj sam ostao čak i posle selidbe na Peti puk, u kuću u Potoku ispred koje je zimi savijao bob… kad bi se već pogodili uslovi za uspešno savijanje. Iako sam osvanuo u potpuno nepoznatom kraju, nova družina je brzo počela da raste a grad mi je postajao sve manji zbog svakodnevnog špartanja na relaciji kuća-škola: nizbrdo do Treće, pa prečicom niz vijugavu uličicu sa velikom, mirišljavom mušmulom koja je nesebično širila i nudila svoje rodne ruke, preko nesretne, zapuštene Ljubostinje i plavobele Ine - pravo do moje male jednosmerne ulice pa dalje levo, sa društvom iz razreda u pravcu tada još nepostojeće Kolubare 2.

Odatle je put do školskog dvorišta imao još jedno obavezno kolektivno zaustavljanje, bilo u odlasku ili povratku, u poslastičarnici kod tadašnje Beograd kafane - na šampitu i baklavu u mom slučaju, dok su Čele, Guja ili Caka imali svoje favorite. Mlečni restoran koji se nalazio preko puta, zajedno sa svojom mlađom ispostavom, crvenim plastičnim kioskom ispred Gimnazije, pred smiraj dana nudio je sveže, vruće kifle koje bi mi se već par minuta kasnije namazane puterom i nakapane medom topile u ustima za Naninim kuhinjskim stolom. Kad se već dotakoh ranih epikurejskih eksploracija, samo da razjasnim da pripadam generaciji koja je uživala u bananicama i euro kremu, tortici, 505, Jaffi, Medenom srcu, Smokiju i Čipsu isto koliko i u bureku iz majstorske radionice Leke pekara, pogotovo onom kasnom/ranojutarnjem koji je u pubertetu poprimio poseban ukus, i lepinjama sa pretopom iz pekare podno Tešnjara, prirodnom imunizatoru i izolatoru od zimske golomrazice.

CC

Pljeskavice iz Obnice - naravno, na preprženom hlebu, na brzoj pauzi između dnevnika i snimanja priloga u studiju Radio Valjeva u kojem sam tiho odradio veliki deo damaćih zadaka dok je pored mene uživo išao program, deo su lične kulinarske nostalgije koja je posledica odrastanja sa nezavisnom, samohranom majkom novinarom sa kliznim radnim vremenom i bogatim društvenim životom, što mi se, istina, kasnije više puta pokazalo kao dosta dobra životna škola.

Negde u drugom, trećem razredu, Kina, drugar iz razreda je iz inostranstva dobio Pong, i sećam se kako smo posle škole uzbuđeno trčali preko pruge u Gradac i kod njega satima buljili u četvrtastu tačku koju smo neumorno udarali s jedne strane ekrana na drugu. Trend se nastavio i narednih godina, pa smo se u sred kompjuterskog buma ranih 80-tih okupljali kod drugova i drugarica koji su imali Spektrume ili moćne Komodore sa najnovijim igricama. Nije nam smetalo ni što bi obično više vremena proveli u njihovom učitavanju preko kasetofona nego u samoj igri, tako da sam sa Mašanom po celo popodne jurio po nivoima Manic Miner-a, kod Suzane smo vreme pre ili posle škole uglavnom provodili uz Boulder Dash i Attic Atack, a komšija Aca Ćela i ja smo se toliko zbližili sa jednim Spektrumom da je ovaj stigao čak i do naše gimnazijalske klupe, doduše posthumno pošto smo mu spržili grafičku karticu.

CC

No, vratimo se hronologiji. Kao pioniri smo jedne godine dočekali Tita i spremali mu slet na kojem na kraju nisam ni učestvovao, a kao pioniri reciklaže smo radnim subotama za školu skupljali sekundarne sirovine, uglavnom stari papir i boce i tako finansirali ekskurzije i druga putovanja. Odlazak na rekreativnu nastavu bio mi je jedan od omiljenih delove školske godine i zimski dani koje smo provodili u dečijem odmaralištu Stevan Filipović na Divčibarima nepogrešivo su diktirali kolektivno školsko raspoloženje i dinamiku do kraja polugodišta. Puno stvari se dešavalo posle prepodnevne nastave, od jurnjave po dvorištu i dugih šetnji po predivnoj, pitomoj prirodi do razmenjivanja ljubavnih poruka i izjava simpatija. Posle večere bi navukli harmonika pregradu i odvojili trpezariju od dnevnog dela, prigušili svetla i uzbuđeno čekali da gramofonska igla padne na prvu ploču i tako krene disko veče. Aba, Mirzino jato, Boni M, Srebrna krila, Rafaela Kara - hitovi su se smenjivali a mi smo đuskali i ludeli, ponekad načepili i po koji stiskavac u kulminaciji dnevnih intriga i dečijih strasti, dok je glavna zvezda večeri iz godine u godinu neprikosnoveno bila neponovljiva brkata Ceca kuvarica. Vrištali smo od smeha dok bi se on/a uživela u svoju nezaboravnu koreografiju sa sve varjačom u ruci. Kad se ugasi disko kugla, klinci na spavanjac pa sutra ponovo sve iz početka. Muzika je tako definitivno postala sastavni deo moje svakodnevnice do te mere da sam i danas strastveni użivalac dobrog, raznovrsnog zvuka koji s vremena na vreme i sam voli da se mrdne s dupeta i napravi već nekakvu buku.

Tih ranih 80-tih Majkl Džeksonov Triler se vrteo na radiju, Kukurevka ga je puštao pre bioskopskih projekcija i ceo album je odzvanjao po komšiluku non-stop bar jedno dve godine od kako je izašao, ponajviše zahvaljujući Kvinsi Džonsovom magičnom dodiru. Eurythmics i Eni Lenoks su zvučali kao da dolaze sa druge planete, na nekoj trećoj Bowie nas je pozvao na ples, U2 objavili rat u War, Roxy Music idu na Avalon, Duran Duran pevaju o Riu, princ Prince, Frankie ode u Holivud, The Police, Talking Heads… Prvi koncert na koji sam otišao mi se zauvek urezao u ove preostale male sive ćelije zbog dve stvari: po tome da mi je moj teča, koji me je kao dugogodišnji father figure vodio na koncert Parnog valjka, na trafici pred ulazom kupio higijenske gumice na moje opšte snebivanje tada jednog mladog stidljivog pubertetlije, i zvuka muzike koju sam čuo kada smo malo kasnije ušli u Halu sportova. Pre nego što se svirka završila bilo mi je jasno da sam prisustvovao trenutku koji me je gurnuo u svet odraslih i da sam te noći definitivno otkrio svoju do tada najveću strast - glasnu živu svirku koja nastaje u trenutku kojega si i ti sam jedan deo.

CC

A Gradac? Jedan je i Gradac, bio i ostao sa virovima i meandrima koji nestaju i postaju nešto samo naše, iznutra, isto što se, kao i mi sami, stalno menja, od skokova sa brane do šetnji uz gornji tok i paljenja vatre pored Šarenog platna, u zelenom vrtlogu zajedno sa nama koji smo tu već bili pre nas, i sa nama koju će tu ostati kada nas više ne bude bilo.

Zbog toga sam i sada ovde, zbog toga još odrastam, makar samo leti, al’ i to je nešto.

Prvi deo

NAZAD NA VRH