NAZAD NA PRVU STRANU

Ulični sport i prve dve gitare

 „Ciko, doturi parče ’leba i kajme i malo paradaje!“ Ne znam kako mi baš ova rečenica prva pade na pamet dok sam pokušavao da se prisetim nekih slika iz detinjstva... Bilo kako bilo, majka Žika je rutinski kroz prozorče spuštala sa drugog sprata IV solitera, u pletenoj korpi vezanoj na kanapče, traženu poružbinu, pritom samoinicijativno dodavši i nekoliko jabuka. Pera je bio najbolji fudbaler među nama i počesto gladan, a „cika“ uvek tu kad zatreba. Jurcali smo za loptom po ceo dan u tom našem pomalo skučenom sportskom kompleksu, smeštenom između solitera u Sinđelićevoj i „oficirskih zgrada“. Dok nas komšije ne oteraju na „male goliće“, igralo se i u „slepom“ delu Čika Ljubine ulice. Lopte su bile uglavnom „plastikaneri“ ili od neke čudne, 'rapave gume, ponajviše „bušnjare“... Kožna lopta koju je ponekad donosio Piki bila je praznik i siguran znak da se ostaje do mraka, a da počinje viteška borba do iznemoglosti. Bili smo vrlo nadahnuti i odveć precizni, mada je tu i tamo ciknulo koje podrumsko okno, na šta se malo ko obazirao. Stvar je postala krajnje dramatična kada smo drugi put u sedam dana razbili prozor na spavaćoj sobi komšije Vite ! To što je sused iz prizemlja imao zastrašujuće dubok i prodoran glas, kojim je u vrlo kratkom vremenskom periodu uspevao da izviče gotovo sve važnije srpske psovke, nije nas toliko plašilo, više je to bila stvar tradicije, bili smo naviknuti na tu njegovu fascinantnu vokalnu veštinu... To što je bio brkat, namrgođen i ko od brega odvaljen takodje nije bila glavna pretnja... Al’ lovački karabin koji je potezao, onako razjaren, tek probuđen iz popodnevog dremeža i u belu majicu tregericu uniformisan, to je već bio znak za opštu uzbunu i sumanutu bežaniju. Nema veze što smo znali ( ili bar verovali ) da je puška prazna i odavno pokvarena... Dvocevka je dvocevka! Strah je nestajao tek kada posle nekoliko sati smognemo kuraži te se vratimo kući i, ko ljudi, dostojanstveno popijemo zaslužene batine od roditelja. Te batine su čak nekako umirujuće, antistresno delovale.

Obdanište - prvi javni natup

Obdanište - prvi javni natup

Ne kažem da nije tu bilo i žmurke, šuge, neka bije – neka bije, klikera, pa onda one čudne igre sa znamenitim nazivom „kiš, kiš...“ sa pucanjem iz zamišljenih pištolja i autentičnim padanjem na zelenu travu, „tarzanisanja“ u gustoj krošnji lokalne, ekstremno visoke trešnje, jurnjave biciklima po Gradcu i Pećini, al’ „fuca“ je bila zakon. No, kao i svaki zakon i ovaj se vremenom promenio. Ne zbog Vite i karabina, nego zbog KK „Metalca“. Poneti uspehom gradskih idola: braće Kovačević, Kecoja, Rajka Borisavljevića, Voje Šiptara i ostalih istinskih heroja našeg detinjstva, posle dugih i kilavih radova skovali smo od nekih daščica košarkašku tablu i nekako je natakarili na krivi bagrem, čiji je koren bio u Ješića avliji, al’ je visoko stablo bilo u gornjem delu izvan ograde, ni na čijoj zemlji, dakle našoj teritoriji. Obruč je došao nešto kasnije, tanak, pomalo elipsast, do zla boga klimav... Kako smo se samo divili našoj neverovatnoj konstrukciji ! Teren je bio između dva reda jedne na drugu naslonjenih drvenih garaža, podloga od zift crne šljake, lopta gumena „Tigar“ ! Jednostavno, sad smo imali sve što se u životu poželeti može! U devet ujutro otpočinjale su svakodnevne košarkaške bitke, oko 11 je dolazila starija ekipa, a mi smo bez pogovora prekidali basket upola... Ni reč nam niko od njih nikada rekao nije, sami mi znali šta je red i domaće vaspitanje. Znalo se ko je stariji. Ej bre, to su bili naš Pivke, Žale, Bole sa sedmog sprata, Fernandel i ekipa ! Milina je bila gledati njih kako „špilaju“. Upijali smo svaki potez . Kad oni odu, onda opet mi... i tako do uveče.

Nemam pojma kad smo u školu išli, al’ znam da u nekom tajm-autu zasigurno jesmo. Jedino je mrak prekidao sportske susrete, a kući smo dolazili kao rudari, crni, prašnjavi , garavi, prljavi do neprepoznatljivosti. Kvalitetna podloga, već pomenuta zift crna šljaka, činila je svoje, tako da dobri roditelji nisu znali šta će s nama... Dal’ da nas kupaju, il’ da nas iznova prave...

Komšija Darko Marjanović igrao je za KK „Metalac“, koji je tada jednom nogom već bio u I ligi. Prolazio je povremeno pored našeg „velelepnog“ terena uskom betonskom stazicom koja je vodila od trećeg solitera ka „oficirskim zgradama“. Umeo je da se katkad pomalo zadrži i odgleda naše basketarenje. U prisustvu legende igra je naglo dobijala na intenzitetu, žar borbe je dosezao granice usijanja, samoisticanje je bilo na vrhuncu, što je neretko pratilo i samopovređivanje... Jednom prilikom Dare „Kukica“ doviknu, onako usput: „Baci de mali tu loptu!“ Uvek u kožnoj crnoj jakni sa diskretnim krznenim okovratnikom, ne pomerivši se s betonske stazice (da ne bi uprašnjavio besprekorne italijanske mokasine ), četiri puta zaredom „bez koske“ je ubacio ! Staza je bila udaljena od našeg koša jedno sedam-osam metara, a Dare je bacao „američki luk“... Ni mrežica se pomerila nije ! „Aaa, nisam ni ja tako loš“, namignu Legenda našeg detinjstva , dok mu ni gusti crni brci nisu uspevali sakriti šeretski , beskrajno širok, šmekerski osmeh. Danima se ovaj neverovatni događaj prepričavao; šta danima - mesecima... Da se primetiti, fascinacija nekih traje do danas ! Pošto je tada bilo u modi skupljanje sličica ( oto-moto, fudbaleri, košarkaši...) , menjaža slidža je funkcionisala svakodnevno i vrlo intenzivno, a od pomenutog čudesnog događaja, neumoljivi zakoni berze su učinili svoje - morali smo se odreći bar dva Kićanovića i jednog Plećaša ne bi li dobili vrhunsku premiju - osmeh i brkove Našeg Darka Marijanovića ! Ubrzo je nas nekoliko šljaku zamenilo betonom „Sepija“, pa onda parketom fiskulturnih sala gde su trenirale osnovnoškolske reprezentacije, pa onda se nekako progurasmo i do Hale sportova i kadeta voljenog „Metalca“. Ali, ništa nije moglo zameniti lepotu, ushićenje i radost našeg klimavog dvorišnog koša. Valjda je to normalno i tako biva kad se stvari gledaju sa razmakom od četiri i po decenije...

Rođendanske aktivnosti

Rođendanske aktivnosti

Komšinica Mira sa devetog sprata, iako znatno starija od nas, volela je da na svoj rođendan pozove i nas, klinčadiju iz zgrade, na „matine“, pre no što dođe njena, iskusna „korzo-ekipa“. Bili smo jako ponosni i uzbuđeni zbog te tradicije predobre nam komšinice, dolozili smo sređeni i uparađeni, a glavna zanimacija je bila besomučno tamanjenje princes-krofni i žestoko konzumiranje vita-sokova, koje nije prestajalo dok nekom ne pozli... Jedne godine , međutim, Mirin dečko, stanoviti Buca, želeo je za mlađane komšije prirediti i kratak kulturno-umetnički program, pa je doneo gitaru. Dal’ zbog toga što je na prednjoj ploči pomenutog instrumenta bila „furnirana“ palma, il’ zbog „kratkog repertoara“ starog mangaša Buce, više od nekoliko puta smo slušali pesmu „Dok palme njišu grane“. Bucin entuzijazam se posle treće rakijice proširio i na pedagoško dejstvovanje, te je insistirao da i neko od nas nauči koji akord, kad je već tak’a prilika. Izbor je pao na mene, pa sam prste izlomio dok ne savladah početničko gitaroško sveto trojstvo – D dur, A mol, E mol. Čim su posle nekoliko dana plihovi sa jagodica na prstima leve ruke nestali, otac je morao da pazari akustičnu gitaru. Na I spratu Robne kuće, tadašnjem valjevskom muzičkom svetilištu, gde su se ploče i instrumenti prodavali, otac je pomalo odsutno zurio... Nisam nikad spoznao zašto je taj nemi trenutak malo duže potrajao... Dal’ zbog cene mog predivnog „Calipsa“ (bez palma-ukrasa ), il’ zbog saznanja da se ovom kupovinom gasi i poslednji tračak nade, da ću krenuti njegovim stopama i latiti se bordo „Paolo Soprani“ harmonike, koju je u mladosti po igrankama u Domu omladine svirao u prvoj postavi orkestra za ples - „Havajskih pet“ . Bilo kako bilo, jedan presrećni desetogaodišnji balavac noć je prespavao sa voljenim žičanim instrumentom pod jorganom, a probudio se sa novom velikom ljubavlju , muzikom.

Muiciranje

Muziciranje

Nabavku prvog „magneta“, ne bil’ gitara glasnije praštala, pozajmljivanje bezimenog, ručno pravljenog lampaš-pojačala, kupovinu (iz Trsta, a odakle bi drugo ... ) prekrasne „Kinli“ električne gitare, sve to ponajviše je prepatio nesrećni komšiluk . I to ne samo iz našeg solitera. Da bi stvar bila kompletnija i za širu okolinu iritantnija, doprinelo je formiranje prvog benda veoma originalnog i zvučnog imena „Visoki napon“. Tako su svoje stalno mesto u mojoj maloj sobi na osmom spratu zauzeli Tole basista, gitarista Garagan i Lukara sa petog sprata, po formaciji fol-bubnjar, koji je lupao po svemu čega se do’vatio ( kartonske „kombi-dozne“, taburići i neke kevine poveće limene kutije iz šećer-brašno-pirinač, kolekcije proleće/leto 1974). Dobar glas se daleko čuje, a svakopopodnevna višesatna drndanja (pogrdni komšijski izraz za sve bolje i raznovrsnije muziciranje – prim. prev.) bome su se čula sve dalje i gromoglasnije, sve dok nije zasedao Kućni savet ( po treći put sa istim dnevnim redom) i najzad doneo neopozivu odluku da se tome mora stati na put ! Posle te gnusne odluke grupa se zbog nedostatka osnovnih radnih uslova i elementarnog nerazumevanja okoline ugasila, ali se nije odrekla i dečačke muzičke maštarije. Možda bih i digao ruke od prelepe crnke po imenu „Kinli“, neverovatno skladnog struka i dugog vrata , da nije bilo Doma omladine i igranki u letnjoj bašti.

Nastaviće se...

NAZAD NA VRH