NAZAD NA PRVU STRANU

Kolubarin upitnik: Jovan Jovanović

(foto: Đorđe Đoković)

Najdraži kutak Valjeva? Ili okoline?

Za mene je to deo Valjeva gde sam proveo detinjstvo - na Radinom brdu, u Vukovarskoj ulici, preko puta stare kafane Dukat. Tu sam stekao prve drugove i sve ono što odrastanje donosi.

Još jedno mesto koje volim, gde moja porodica poseduje malo imanje, je Kneževo polje na Povlenu. U podnožju našeg placa nalazi se Stojadinova česma, izvor bistre planinske vode koja u blizini ponire i kasnije se pojavljuje pored puta za Taor kao izvor Bele vode, koji dalje formira reku Zabavu.

Prvi razred osnovne škole, jun 1988

Prvi razred osnovne škole, jun 1988

Odrastanje u Valjevu pamtim po...?

Moje detinjstvo vezano je najviše za već pomenuto Radino brdo i Vukovarsku ulicu gde smo se doselili 1985. godine. Društvo u ulici je bilo brojno i veselo... Jelena, Caca, Ivana, Frket, Bošnjak, Obućina, Šojić, Pale, Malić, Zoki...

Na kraju našeg slepog sokaka u vreme letnjih kiša formirala se bara u koju smo se zaletali biciklama. U toj bari zaboravljali smo papuče, patike i čarape. Tokom leta povremeno smo pecali na obližnjem Petničkom jezeru, a pamtim i da smo išli pešice na bazen u Petnicu, kroz Bujačić. Usput smo jeli šljive i dženarike. Obilaznica tada još nije bila završena, a njena trasa je bila dobar poligon za probu nove trkačke bicikle, trobrzinke! U zimskom periodu sankali smo se svakodnevno u obližnjoj Barskoj ulici, koja se strmo spuštala u potok. Povremeno bismo u večernjim satima po debelom minusu prosipali vodu po stazi, dok su ljudi iz ulice preko leda sipali pepeo, i tako unedogled.

U dragom sećanju ostali su mi i moji školski drugovi i učiteljica Anđelka Radojičić, koja je puno ljubavi i truda uložila u formiranje naših ličnosti.

Letnje i zimske raspuste provodio sam u tamnavskom selu Šarbane kod roditelja moje majke.

Valjevo, Kolubara

Valjevo, Kolubara

U Valjevu mi najviše smeta...?

Najviše mi smeta činjenica da se u ovoj našoj lepoj varoši na Kolubari, kao i u celoj zemlji, godinama unazad sistematski uništava srednji, građanski sloj društva, koji polako ali sigurno izumire. Smeta mi i poplava mediokriteta, nekultura i nepismenost na svakom koraku.

Profesori na Arhitektonskom fakultetu su imali običaj da govore da bi trebalo da podignemo glave kada hodamo ulicama, da ne gledamo samo u zemlju, jer ćemo tako bolje sagledati prostor, videti neke detalje fasadne plastike objekata, uočiti nove forme i vizure. U Valjevu kada podignem glavu, ubrzo me zaboli, najviše zbog neuspele dogradnje i nadogradnje raznih objekata. Na primer, zapadna fasada zgrade Valjevske gimnazije iz 1906. godine, uništena je dogradnjom čime je njen izgled u celini nepopravljivo narušen. Objekat Državne hipotekarne banke iz 1939. godine, kasnije SDK, delo ruskog emigranta, arhitekte Vasilija Baumgartena, devastiran je dogradnjom u horizontalnom smislu, podizanjem mansarde i još jedne etaže u unutrašnjosti zdanja, čime je centralna sala izgubila prvobitno zenitalno osvetljenje. Naveo bih i danas zaboravljen objekat nekadašnjeg paviljona na Promaji, sada dopisništvo RTS-a, delo našeg Valjevca, arhitekte Momčila Belobrka.

Uspomena iz Doma umetnosti

Uspomena iz Doma umetnosti

Mnoge kolektivne stambene zgrade u centru grada, koje su ranije imale ravne krovove i lepe krovne terase, u periodu nesrećnih devedesetih su neprimereno nadograđene.

U Valjevu mi smetaju i pojedini urbanistički zahvati, koji po mom mišljenju nisu doprineli unapređenju kvaliteta javnog gradskog prostora, naprotiv. Pomenuo bih pre svega izgradnju gradskog trga-Beka, podizanje Doma penzionera, kao i rušenje i zatvaranje nekadašnje fontane kod Robne kuće, što je sve zajedno uticalo na gušenje centra grada, gubitak širine prostora, prodora zelenila, svetla i vazduha.

Valjevo bi trebalo da bude ponosno na...?

Na prvo mesto bih stavio sve one koji su zaslužni za oslobođenje Valjeva i Srbije od Turaka i formiranje moderne srpske države. Poznato je da su Valjevci tada imali značajnu ulogu, pa mislim da bi bilo dobro da se na prigodnom mestu u Valjevu, iako već postoji lep spomenik Proti Mateji, podigne novi gradski reper - ozbiljan, monumentalan beleg ustanicima toga vremena, na primer u liku vojvode Jakova Nenadovića, od koga je čak i Karađorđe zazirao i nerado prelazio Kolubaru.

Da li, i šta, sami građani mogu da učine da se situacija u gradu popravi?

Bitno je čuvati i sačuvati životnu sredinu i lepu prirodu koja nas okružuje. Mislim da nama danas u svemu nedostaje organizacija, entuzijazam i inicijativa, nešto što smo imali pre sto godina kada je, na primer, postojalo Društvo za ulepšavanje Valjeva i okoline. Takođe, smatram da bi bilo dobro da građani budu aktivniji i pronađu više energije i volje da učestvuju u javnim raspravama prilikom izrade i usvajanja novih urbanističkih planova.

CC

Nadležnima poručujem...

Poručio bih da se pokaže više razumevanja i sluha za svakodnevne probleme „običnih smrtnika“. Takođe, mislim da je veoma važno da se na svim poljima pruži šansa mladim, obrazovanim i stručnim ljudima koji su završili odgovarajuće škole, a ne „sega-mega“ večernje kurseve.

Predložite budućeg učesnika/učesnicu Kolubarinog upitnika

Milica Vučetić, rođ. Anđelić, naučni savetnik na Katedri za astronomiju Matematičkog fakulteta u Beogradu.

* * *

Rođen u Valjevu 1981. Posle Gimnazije, završio Arhitektonski fakultet u Beogradu, diplomskim radom „Arhitektonsko-urbanističko rešenje priobalnog dela centralne zone Valjeva sa novim gradskim trgom“. Član Speleološke grupe valjevskih istraživača u periodu 2006-2016. Autor idejnog rešenja prve veštačke stene za sportsko penjanje u zatvorenom prostoru u Valjevu, kao i idejnog projekta uređenja dvorišta istraživačke kuće. Predsednik Društva arhitekata Valjeva u periodu 2010-2012. Saradnik i učesnik u realizaciji programa „Letnja škole arhitekture“ u IS Petnica, 2012. Od 2006. godine zaposlen kao arhitekta-urbanista u Odeljenju za urbanizam Gradske uprave grada Valjeva. U slobodno vreme izučava porodičnu i srpsku istoriju, pre svega Valjeva i valjevskog kraja.

NAZAD NA VRH