NAZAD NA PRVU STRANU

Kolubarin upitnik: Ivan Milovanović

(foto: djokovicphotography)

Kad mi neko dođe u posetu, obavezno ga vodim do...?

Kada mi neko dođe u posetu, trudim se da mu pokažem što više lepota ovog grada jer ih Valjevo ima zaista puno. Još više bi ih i bilo kada bi se neko ovim gradom bavio domaćinski, kada bi sve ono što grad ima gledali da unapredimo, poboljšamo, nešto novo stvorimo. Svakako, kada mi gosti dođu pre svega ih odvedem u neposrednu okolinu grada. Na primer, Ribnicu i ribničku pećinu; sa druge strane Divčibare makar u jednočasovnu šetnju. Bliže gradu, nezaobilazna je klisura reke Gradac. Ceo potez od Berkove brane do samog izvora. Ljudi obično ostanu zatečeni takvim prirodnim lepotama koja se nalazi na samo par minuta od centra grada. Zaista, Valjevo se svojom prirodom može ponositi. Vidikovac na Poparama, kao i park Pećina. Na žalost, Petnička pećina je nešto što je bolje sakriti od posetioca nego se brukati. Takođe, volim da ih upoznam sa valjevskim restoranima, sa tradicijom i kvalitetom roštilja kod Bore u rosuljama, kuvanim jelima na Lovcima, Kraljević Marku i slično. Ono gde je Valjevo najtanje, jeste noćni život koji je po meni dotakao najniže grane od kada ja pamtim život u Valjevu. Tešnjar je sam po sebi lep, obiđemo mi i to ali noću se nema puno toga videti, još manje čuti. Izlazak nam se svede na ispijanje pića uz prijatan razgovor u nekom od svega par kafića sa pristojnim muzičkim programom, profesionalnim osobljem, profesionalnom uslugom, mirom i bezbednošću.

Odrastanje u Valjevu pamtim po...?

Odrastanje pamtim po mnogobrojnim kulturnim dešavanjima u gradu koja su mi otvarala vidike, koja su od mene tražila ono što život traži od čoveka, da bude otvoren za sve novo, da uključi glavu i o ponudi porazmisli, odabere što je za njega a odbaci ono što misli da nije dobro, ono što mu ne prija. Da u gradu pre dvadeset i više godina nije bilo više desetina odličnih muzičara, svirki na svakom koraku u gradu, pitanje da li bi i mene muzika privukla, da li bih se od tada bavio muzikom. Da li bih je razumeo. Odrastanje pamtim po lopti koja se kotrljala svuda gde je to bilo fizički moguće. Jedno društvo bilo je sa fudbala, drugo sa košarke, treće iz muzičke, četvrto iz škole, komšiluka... Dan je bio prekratak za sve što sam želeo uraditi. Imao sam sreću da su me roditelji kao malog približili prirodi, odakle i dalje crpim veliku energiju. Skijanje, ribolov, šetnje i adrenalinski sportovi su produkti druženja sa prirodom. Odrastanje generalno pamtim kao bezbrižno, mirno.

CC

U Valjevu mi najviše smeta...?

Mnogo se toga promenilo od perioda kada sam bio dete. I svakim danom se menja, to je prirodno ali trendovi, vrednosti, kulturni nivo koji je zahvatio celo naše društvo je ono što mi najviše smeta. Sve što imamo nasledili smo od naših roditelja, baka i deka, predaka. Oni su sve to stvarali i ostavljali sledećim generacijama da pre svega sačuvaju, a onda i umnože, unaprede, poboljšaju i sve to sa ciljem, da i mi kao i oni pre budemo ponosni na naša dela, na ono što smo stvorili. Danas, čini mi se, to nisu vrednosti koje vode ovo društvo. Ne prihvatam kada čujem, ’pa to je tako, to su moderni trendovi’. Ne slažem se sa time. Moramo više raditi na osvešćivanju i obrazovanju mladih koji su defakto nosioci budućih vremena.

Valjevo bi trebalo da bude ponosno na...?

Valjevo bi pre svega trebalo da bude ponosno na građane, jer bez njih ne bi postojao ni grad. To je naš najveći kapital koji moramo čuvati i unapređivati . Treba da bude ponosno na sve one koji su doprineli razvoju raznim granama nauke, tehnike, svima onima koji čine kulturni život Srbije boljim, svima onima zbog kojih je Valjevo danas prepoznatljiv grad kako u Srbiji tako i van granica naše zemlje. Valjevo bi trebalo da bude ponosno i na svoje pretke, ratne heroje, koji su živote dali da mi danas živimo tu gde živimo u miru i slobodi. Kako sam i reklao, treba da budemo ponosni na prirodna bogatstva koja imamo i da shvatimo naš značaj u očuvanju istih. Mislim da su to najveće vrednosti koje sa sobom nose i najveće obaveze.

Da li, i šta, sami građani mogu da učine da se situacija u gradu popravi?

Mladi pre svega traba da shvate da oni imaju moć u činjenici da su živi, i da odrastaju u jednoj sredini. Moć u vidu glasa za bolje sutra. Tako i građani svih doba. Treba da shvatimo da glavu imamo da bi mislili, i donosili odluke, a onda i stali iza njih. Nije strašno pogrešiti ali je strašno iz tih grešaka ništa ne naučiti. Izgubićemo mnogo vremena, a vreme je jedina kategorija koje ima beskonačno, ipak, ono što je prošlo, nikada se ne može vratiti. Generalno, možemo se mnogo bolje ophoditi prema našoj imovini jer sve sto imamo u i oko grada je naše. Možemo i moramo biti mnogo odgovorniji prema prirodi jer ako nju ubijemo, izvršićemo samoubistvo. Moramo podići ekološku svest. Ako vodu zaprljamo takvu ćemo je piti. Ako vazduh zagadimo, takvog ćemo ga i udisati. Jednostavno, ako sami sebi ne pomognemo, to umesto nas neće niko sa strane uraditi. Fali nam kritička misao, fali nam hrabrost da se odupremo nečemu što smatramo da nije dobro za nas. Mislim da puno puno moramo raditi na svemu ovome.

Nadležnima poručujem...

Nadležnima poručujem da se uozbilje i da shvate da su svojim neodgovornim potezima probudili duboko uspavane građane. Poručujem im da ne pokušavaju više ono što im je godinama prolazilo, da se dozovu pameti i počnu da rade u interesu grada i građana. Primera je bezbroj, ali ako bi smo hteli izdvojiti neki, sigurno da značajnije od aerozagađenja nemamo. Nije to problem od juč,e svi mi to znamo. Ali isto tako znamo, da se godinama ništa po tom pitanju ne radi. Kako? Pa to pokazuju svi rezultati merenja, to je bar danas lako proveriti. Nekoliko udruženja i grupa građana sa Lokalnim Frontom Va je godinu dana radilo na buđenju svesti, iznošenju strogo čuvanih tajni u javnost kako bi smo o tome za početak počeli da pričamo, kako bi osvestili građane da shvate da veliki problem imamo. Kako godine prolaze, naš vazduh je sve zagađeniji. Zašto - pitam ih? Da li problem aerozagađenja stoji u planovima političkih stranaka, udruženja? Mislim da ne. Isti vazduh udišemo svi mi koji u Valjevu živimo. I ne samo to. Osnovno pravo svakog čoveka je pravo na zdravu zivotnu sredinu. Pokažite da smo isti narod i da ste predstavnici svih građana Valjeva tako što ćete konačno početi da radite i da problem rešavate. Ako niste sposobni, morate se skloniti i pustiti druge da rade. Pre ili kasnije, to će se desiti. Pa samo se zapitajmo, koliko smo novih stabala videli poslednjih par godina, koliko nam je puta ulica oprana u ovoj ili prethodnim godinama? Lepo kaže jedan slogan proistekao iz akcija po gradu, stavi prst na čelo i udahni duboko! I sada se vraćam na vaše prethodno pitanje. Ako ostanemo nemi na ono što očima vidimo, niko nam neće pomoći. Ako nepristrasno, jasno i glasno kažemo šta nas muči i pri tome stojimo dok se problem makar kvalitetno ne počne rešavati, imamo šansu. Ako ne zbog nas, onda zbog naše dece koja dolaze. Život u Srbiji je jako težak. Mogao bi da bude mnogo lepši sa malo više poštenja i dobre volje. Život nam je glavu savio do poda a da bi smo realniju sliku imali, moramo se izmaći i širu sliku pogledati! Verujem da bolje može i ta vera je ono što me gura napred. Ne plašim se sve dok govorim istinu a sa druge strane radujem se, jer ta istina polako dolazi do nasih sugrađana, reakcija ne može izostati.

Predložite budućeg učesnika/učesnicu Kolubarinog upitnika

Nikola Ilić, Dušica Rajevac, Andrija Marjanović.

* * *

Rođen u Valjevu 1985. godine. Završio Valjevsku gimnaziju, društveni smer, a uporedo nastavio muzičko obrazovanje, neformalno, učeći klavir, kontrabas i na kraju bubnjeve. Završio Mašinski fakultet univerziteta u Beogradu. Radio u Krušiku, Tehničkoj školi i na Visokoj tehničkoj školi u Valjevu. Od februara ove godine, zaposlen u Delta inženjeringu u Beogradu. Ima nekoliko hobija, izdvaja ribolov i skijanje kojim se bavi više od 25 godina. U mladosti, trenirao fudbal i košarku.

NAZAD NA VRH