NAZAD NA PRVU STRANU

In Memoriam: Ljubomir Mihailović - Ljuba Pače (1950-2019)

Ljuba je bio profesor ruskog jezika, sportista, muzičar i pisac. I prijatelj Kolubare.

U znak sećanja na njega, objavljujemo tekst Branka Pirgića “Slučaj Ljube Pačeta”napisan povodom promocije Ljubine knjige pesama u Beogradu.

Svaka varoš u Srbiji ima svoga Ljubu Pačeta. Niš npr. Magičnog Ćiru s tom razlikom što Pače peva - jebeš NIN-ovu nagradu a Ćira je rado prima. Ili Vranje svog Ceru Mihailovića koji, u belešci o sebi, veli: Nastoji da opstane u Vranju. Čačak - Kukića, Požega Danilova, Vršac Petru Krdua, Lajkovac Belog Markovića.

CC

Finese, razlike svakako da postoje ali, u suštini, svaki od pomenutih pisaca izraz je duha svog podneblja. - Uostalom, sve te gradove kad sabereš dođu mu ko jedno predgrađe Beograda koji je, opet, samom sebi nekako predgrađe. Neko je skloniji univerzalnom neko lokalnom, ali senzibilitetu podneblja je teško izmaći. E, sad, drugo je pitanje što - kad se kaže pesništvo Valjeva - u svesti se rađaju imena: Desanka, Matija, Pera Pajić... Bez obzira na nesumnjiv kvalitet pomenutih pesnika, neosporna je i naša sklonost mitologizacijama. Sreten Kušaković je, recimo, izvanredan pesnik ali za njega malo ko da je izvan Valjeva čuo. A to je i zato što postoje neke inercije koje se drže poznatog i priznatog što omogućava izvesnu konfornu poziciju da nešto priznaju kao veličinu a da to veoma malo ili uopšte ne poznaju.

CC

Ljubomir Mihailović - Ljuba Pače je zanimljiva valjevska pojava. Valjevci za to imaju i stručan termin: slučaj. Slučaj Ljube Pačeta. Kada se to kaže svi načulje uši e ne bi li čuli kakav trač, kakvu muku, jad, iskoračaj iz sveopšteg ustaljenog reda. Međutim - zeznuli su se. Ljuba Pače nije nikakav slučaj. Ili je možda to upravo zato što je od Valjevaca - đuture - napravio slučaj turivši ih u ove svoje pesme/poeme. Postrojio ih je tako da se vidi da hijerarhije nema. Izvukao im je ćilimče razlika pa su svi nekako isti, da istiji ne mogu biti. Svi ti Valjevci, koji se u Ljubinim pesmama pojavljuju, tiskaju se kao u prepunom vozu za konc logor. Ko je pri tom imao nadimak taj se mogao nadati da će preživeti - bar u Ljubinoj pesmi. A izbor Valjevaca koji se tiskaju nimalo nije slučajan. Svi smo gledali Felinijev „Amarkord” i svi se sećamo ona 3-4 anonimusa koji se, uvek i svuda, zajedno pojavljuju prateći čežnjivim pogledom lepu i guzatu Gradišku. E, tako mi izgledamo ovde... Glavinjamo kroz svoje zalutale živote držeći se svojih nadimaka kao davljenik za slamku. U dodatku, objašnjenju jednoj svojoj poemi, Pače pod „Manje, ili više poznati Valjevci” stavlja Bobu Lemana, Pirgu, Jarcana i Anku Partizanku. Jer, nadimak je u palanci - sve. I lična karta, definicija, istorijat, kvalifikacija i diskvalifikacija, semantički okvir iz koga - kad te jednom stave u njega - nema, brale, mrdanja. Nadimak ti ukida mogućnost da postaneš drugačiji, da se promeniš ili, ne daj bože, preumiš. Kakvi! Onaj što ima jajastu glavu ostaje Kojaje - i o njemu niko više ne zna ništa, niti ga interesuje... Samo ćeš, možda, jednom čuti: umro Kojaje. I gotovo je, kraj je. Ili, na primer, nadimak Coja. Ko bilo šta zna o Coji? Ali kad se kaže: dobio je Cojinu bolest - to svi znaju kakva je muka! E, sad, bitno je ovo SVI. Ko ne zna šta je to Cojina bolest ne pripada ovom pojmu SVI. Njima - tim posvećenicima, cojinovcima - Ljuba Pače se i obraća. O njima peva, sa njima, na slamku diše. I kad svoju poemu „Smrt Slavena Radovanovića” završi rečima: „Pred valjevskom crkvom /SVI se okupili/Nigde/Nikog nema - onda to apokaliptičko upozorenje valja veoma ozbiljno shvatiti.

CC

Daleko je Mihailović - prezimenjak slavnog nam Dula (koji takođe ima nadimak, ali je poznatiji kao Dule, zbog izraza, d’ izvinite, Dulovu ljudi), daleko je, dakle, Ljuba - imenjak slavnog slikara Penceta (u čijem je ateljeu, u Zagrebačkoj, proveo neke svoje studentske godine), daleko je, kažem, on od toga da previše ozbiljno shvati ulogu koju je u ovoj svojoj poetskoj raboti uzeo. „Moja pesma ima slabih mesta/Ima šupljina/Rupa u kosmosu” - reći će negde on. Na jednoj od promocija Ljubinih poetskih sočinenija istakao sam da se Ljuba Pače nije „trošio” svih ovih godina kroz knjige i poetike, nije mrčio papir uobličavajući svoje iskustvo u poetske slike nego je živeo, živeo kako se, i inače, oduvek, ovde živi: raspet na relaciji flaša - fića - gajba; značenje koje pokriva sobu/kafanu - pivo - vinjak i auto; Koceljeva/Slavkovica-Mango Džeri Mionica bluz. Trebalo bi malo poznavati istoriju Ljubinkog života da bi se bolje shvatilo ono šta on svojim umetničkim projektom pokušava da nam saopšti. Dokonjar, iskusan u kafanskom gluvarenju, kaldrmaš, ubica vremena, sanjar, muzičar - Čarli Vots grupa Autobus, ljubitelj dobre kapljice, profa ruskog (jedno vreme), budući bez časova u Medicinskoj školi - bibliotekar... Potom nagli zaokret (tu se ukršta njegova i sudbina jednog drugog Valjevca - Pere Pičonija - slobodnog mislioca, koji se takođe iz Medicinske škole katapultira u svet biznisa). Vešt, dakle, biznismen, usredsređen na praćenje finansijskih izazova, tj. zarađivanja love.

Način na koji sam tada, pre nekoliko godina, završio svoj tekst - a završavam ga istim rečima i sada - govori da vreme ne znači ništa i da se ništa ne menja, da se ovako, i u čitulji, priča može okončati:

I, evo ga, najpače, gde se nakon silnih biznisa, vraća svojoj staroj ljubavi koja ga, verujem, nikada nije ni napuštala jer, kako bi inače, posle toliko finansijskih uspeha ponovo ovde bio sa nama a ne, recimo, u elitnim redovima. Tada sam rekao: Julovskih izabranika. Danas možemo tu reč „julovski” zameniti nekom drugom. I to je jedina simulacija promene na ovim prostorima. Sve ostalo je isto.

(Rečeno na predstavljanju pesničkog portreta Ljubomira Mihailovića Pačeta u Domu kulture „Vuk Karadžić” u Beogradu, 30-og decembra 2004)

NAZAD NA VRH