NAZAD NA PRVU STRANU

Crna knjiga u crnim vremenima

(foto: Nebojša Babić)

Nakon uspeha njegove prve knjige Osmeh pod gorom maslinovom, ovih dana Valjevca Luku Tripkovića očekuje izlazak drugog romana – Crne knjige - u izdanju beogradske IP Booka.

Razgovarali smo o knjizi i o vremenu u kome živimo i koga, na neki način, opisuje. Odnosno o tome koliko apsurdi stvarnosti dostižu fikciju u periodu od nastanka do objavljivanja knjige.

Dizajn: Valentina Brković

Dizajn: Valentina Brković

- U kojim aspektima su tvoja prva i druga knjiga različite, a u kojim slične?

Drugi roman je posredan nastavak prvog, budući da je junakinja, Sena, unuka Lazara Kupeca, glavnog junaka prve knjige. Svi nagoveštaji o njegovoj daljoj sudbini, nakon što se na kraju prvog romana priključi Internacionalnim brigadama, obelodanjeni su kroz Senina sećanja na dedu, i njena snalaženja u svetu visoke politike. Sa druge strane, za razliku od prve knjige, koja je po žanru istorijska fikcija, sada je reč o nečemu sasvim različitom. Radnja je smeštena u blisku budućnost, sa elementima sajber panka i kriminalističkog trilera. Ono, međutim, o čemu sam vodio računa, jeste da se ove knjige mogu čitati nezavisno jedna od druge, iako su deo jednog izmaštanog univerzuma koji sam stvorio.

- U opisu Crne knjige stoji: „Crna knjiga daje intrigantnu viziju srpskog društva u bliskoj budućnosti. U ovoj državi na granici odumiranja, punopravnoj članici reformisane Evropske unije, kroz sudbine junaka, i osvrt na njihovu porodičnu istoriju sada već nestalog građanskog sloja, plete se ciničan omaž Jugoslaviji i otkrivaju uzroci propasti kojoj danas svedočimo“. Dosta je to tvrdnji: država na granici odumiranja, punopravna članica reformisane Evropske unije, nestali građanski sloj... Imaš li sada osećaj da su to stvari ka kojima i u realnosti idemo, ili ih doživljavaš kao plod svoje fikcije?

Ono što se dogodilo tokom par godina pisanja knjige je da je u nekoliko desetina slučajeva moja fikcija našla svoje mesto u realnosti. Zamišljajući distopijsku sliku neke buduće Srbije, ali i Evrope, trudio sam se da to stvoreno okruženje načinim verovatnim, mogućim, ali je brzina kojom se stvari događaju učinila da će čitalac pomisliti kako sam naprosto neke događaje preneo iz realnosti u fikciju, dok je po sredi posve obrnut slučaj: Mali Šengen o kom se danas govori je smešten u knjigu kao jedna od regija reformisane Evropske Unije, premeštanje starog železničkog mosta je iskonstruisano da povezuje Zemun i Veliko ratno ostrvo jer se tu javlja neki novi Beograd na vodi. A onda nekoliko meseci kasnije vidim sulude poteze vlasti iz svog romana u naslovima vesti na platformama medija koje čitam…

(Foto: Nebojša Babić)

Što se tiče omaža Jugoslaviji, on se – uprkos tome što mi je pomalo dosadno da više slušam ili govorim o toj državi – nametnuo kao neophodan, jer je za razumevanje sveta u kom živimo, i pravca u kom se kao društvo krećemo, neophodno pronaći valjane uzroke, ono što bi lekari nazvali anamnezom. Reč je o terminu koji označava proces sakupljanja što većeg broja informacija od pacijenta koje za cilj ima utvrđivanje stvarne prirode bolesti, a ako se neke genetske sklonosti moraju uzeti u obzir kada je reč o biologiji ljudskog bića, onda se u „biologiji“ nacije mora prekopavati po nekadašnjim uređenjima, ne bi li se kroz razumevanje njihovih propasti došlo do odgovora šta je to što nas danas uništava. Građanski sloj, recimo, jeste tekovina koja je na ovim prostorima stvorena u Jugoslaviji, i prirodno je da je usahnuće te države pratilo propadanje i izumiranje građanskog sloja. Ono malo što ga je preostalo me podseća na scenu iz Felinijevog filma „Rim“, kada radnici koji kopaju liniju za metro nabasaju na rimsku privatnu vilu: Nakon desetina vekova, ukazuje im se potpuno očuvan enterijer, sve sa prekrasnim, živopisnim freskama u kojima su uživali rimski patriciji. Njihovo ushićenje, međutim, ubrzo menja osećanje užasa – shvataju da je čitav prizor bio sačuvan samo iz razloga što je vila ispunjena vazduhom koji je isto toliko star, pa, čim u prostoriju prodre sadašnjost, freske najednom počinje da izjeda šalitra i čitav prizor pred njihovim očima ulazi u ubrzani proces dekompozicije.

(Foto: Nebojša Babić)

- Drugi deo opisa onoga čime se knjiga bavi kao da kombinuje opis sadašnjice i pitanja za budućnost koji mnogi ovde sebi postavljaju: „Iza osnovnih elemenata priče – visoke korupcije i skrivenih tokova novca političkih elita, zataškavanja istrage ubistva uz pomoć tabloida i bekstva u svet virtuelne realnosti u pokušaju da se sačuva razum pred stvarnošću koja ljude okružuje – zapravo se krije sentimentalna povest porodice junakinje romana, Sene, i njena ljudska dilema: da li biti uspešna u ovakvom svetu, ili se, poput svojih predaka, upustiti u uzaludnu borbu s njim?“ Koliko se ono što se dešavalo u Srbiji od momenta kad si pisao knjigu, do sada kada se objavljuje, promenilo u odnosu na ono čime si se u romanu bavio?

Promenilo se utoliko što je stvarnost, kao što sam već rekao, napredovala u sposobnosti da apsorbuje sve veću količinu potpunog apsurda. Ima i nekoliko pozitivnih promena – mislim na ljudsku sklonost da nakon nekog vremena prestane da mistifikuje zlo. To je poput navikavanja očiju na mrak. Čim shvatimo da smo u stanju da se koordinišemo u takvom okruženju, pronaći ćemo prekidač i uključiti svetlo. Upravo sada se, recimo, nakon pet godina borbe oduzima doktorat Siniši Malom, i to je odlučan korak ka prekidaču.

- Vidiš li u nečemu oko nas razloga za optimizam?

Crna knjiga je čemerna, otužna, prepuna cinizma i prezira, ali to je rezultat pomenute anamneze. Za mene je optimizam da kažem sebi – OK, jeste sve crno, ali barem znamo na čemu smo, hajde da prestanemo da pijemo andole ako bolujemo od raka (a ovo društvo jede kancer koji se zapatio negde u martu 1903. godine, pa nas na svoje postojanje podsetio tačno sto godina kasnije, taman kad nam se učinilo da ćemo ga pobediti), hajde da primenimo adekvatnu terapiju. Ako su ljudi spremni da emigriraju, u neka bolje uređenja društva, ali ipak u tuđinu, i da se tamo podvrgnu strašnim naporima ne bi li se snašli, ne razumem kako im na pamet nije palo da je sav taj napor mogao biti zamenjen mnogo lakšim poduhvatom – jednim izlaskom na ulicu. Da je 700 000 ljudi koji su bili spremni da ovde ostave sve i odu negde gde nemaju ništa, samo jednom, na par sati, izašlo na ulicu, i to nastavilo da čini svaki put kada im neko vređa inteligenciju, ovo bi bila jedna od najlepših zemalja za život. Moj optimizam leži u tome što su naši ljudi, obrni okreni, uvek spremni na borbu, samo im treba objasniti da je boriti se ovde i lakše i delotvornije. Ne nosi bez razloga jedan od najpotresnijih romana na ovom jeziku naslov Seobe.

NAZAD NA VRH