| Oktobar 2009

LambašaUmesto nekrologa Andriji Milićeviću Lambaši

Branko Pirgić

Beži, evo Lambaše!

Raspršili bismo se kao vrapci na ovu opomenu. Školsko dvorište bi ostajalo pusto. Samo se čulo grgoljenje uvek pokvarene slavine i šum lipine krošnje. Pojavljivao se, lagano, sam, podnaduo, učkiljio, kratko podšišan i zlurad, kao junak iz Kurosavinog filma. Kao da vreba, žrtvu traži. Izazivao bi na dvoboj sve odreda: podmukle, lukave, starije, snažnije, bilo koga...

Voleo je da sevne desnicom, prvi iznenada da udari, nokautira. Oborenu žrtvu da gazi i bubeta, špicom cipele u lice da ocepi, petom uvo da zgnječi, bupce da odbija. Bio je neobično žilav i izdržljiv, i umeo da otrpi velike batine; krvav, razbijene arkade, modro zatvorena oka, ali neporažen sa bojišta da se udalji.

Kavge su bile kratke i jezgrovite. Ne znam po kojim kriterijumima je birao protivnika. Varnice bi obično iskrsle na korzou. Odvajao bi se sa protivnikom i gomilom nas, znatiželjnika, u obližnje mračno školsko dvorište. Onda bi nastajala surova i oštra tuča koju sam posmatrao preznojen, zaustavljena daha, u prvom redu. Prašina se dizala, čuli se tupi udarci i mukli jek, a krug znatiželjnika se, kao tamna živuljka, talasao i pomerao onako kako su nepredvidljivi zakoni dvoboja nalagali... Mogućnost da se neko umeša i tuču prekine bila je isključena. Znalo se da ON ide do kraja a da su „razlozi” za dvoboj i njemu, a kamoli nama, nepoznati. Potvrđivao je, iz dana u dan, svoju nadmoć i branio epitet nepobedivog, surovog tabadžije.

Jednom je, seljaku koji je u školi na odmru prodavao kokice, oteo džak i, radosnom obešću ispunjen, prosipajući pahuljasti sadržaj, stao bajagi da beži uokolo. Seljak ga je, obramicom, ganjao i vijao a nas, đake, svojom bespomoćnom panikom uveseljavao. Kada gotovo sve uokolo rastrese i prosu, naglo se i izazivački okrenu i onoga sa obramicom zaustavi – gotovo omađija. Mirno potom priđe, tutnu mu nazad prazan džak; hitro mu skide kapu i baci pred noge. A onda se udalji i nestade iza ugla, a seljak, potparene, znojne kose, sa kapom u jednoj a praznim džakom u drugoj šaci, pognut, kao u molitvi, poče tiho da plače. Nije znao šta bi, postiđen, pre...

Zvonom opomenut, vratih se nazad u bučne školske hodnike ostavljajući ga, samog, nasred dvorišta.

Opet se čulo kako grgolji česma i huji krošnja stare lipe. Kao i u onog seljaka, zrno stida i u meni osta.

(Iz knjige „Nebo nad Valjevom”, objavljene u Beogradu 2002)

Komentari

Lambaša | 10.10.2009 u 16:13

Ovo je hvalospev sildedziji, koga autor predstavlja kao nadmocnog i nonsalantnog viteza. Taj lik pripada Valjevu, ali se ne treba njim ponositi i skoro poetski ga vezivati za nasa secanja. Nije mu mesto u reviji Kolubara.

Lidija | 10.10.2009 u 16:13

Upišite svoj komentar