| Oktobar 2009

U Trebinju, kao i u Valjevu

Miroslav Trifunović

Scena iz

Scena iz "Leptirice"

Trebinje, višedecenijski domaćin „Festivala festivala”, najboljih pozorišta nekadašnje Jugoslavije, na kome su se i valjevske predstve uvek „proslavljale” („Limunacija”, „Ožalošćena porodica”, „Seobe”, „Bora Šnajder”...) od pre četiri godine istrajava u gradnji Festivala profesionalnih pozorišta.

Ovogodišnju trebinjsku letnju teatarsku smotru otvorilo je Narodno pozorište Republike Srpske iz Banjaluke predstavom „Staza divljači” Franca Ksavera Kreca u režiji Filipa Gronvalda, a zatvorilo je Narodno pozorište iz Beograda komadom „Zagonetke varijacije” Erika Emanuela Šmita (režija Božidara Đurovića, glavna uloga – Marko Nikolić). Ako se tome dodaju „Zvijer na mjesecu” Mostarskog pozorišta u režiji Dina Mustafića (pobednička predstava prestižnog Međunarodnog festivala MES u Sarajevu), „Pasaži” beogradskog KPGT (režija Filipa Gajića, glavna uloga Danijel Štajnfeld) i „Ševa ili slavuj?” Efraima Kiša Gradskog pozorišta Trebinje uz obilje pratećih programa (promocije kratkih i dokumentarnih filmova festivala „Kratkofil”, knjiga i časopisa i izložbe) onda je jasno da se „Leptirica” Gradskog pozorišta „Abrašević” iz Valjeva našla u dobrom društvu. Doda li se tome nagrada čitavom ansamblu valjevske predstave za „najbolju kolektivnu glumačku igru” te plaketa za učešće na festivalu i žanrovsku posebnost, dobija se, još jednom, odgovor na važno pitanje – Ima li Valjevo svoje profesionalno pozorište? (Makar ga institucionalno i nemalo, organizacionom i političkom sporošću, neodlučnošću i neambicioznošću.)

Okupiti više od 40 diplomiranih valjevskih „pozorišnika” sa diplomama umetničkih akademija (dramskom, likovnom, primenjenom...), izvesti četiri premijere za četiri uzastopna dana u okviru Abrofesta (Leptirica, Jakio, Klinč, Čapek), reprizirati ih 12 puta za menje od dva meseca, dovoljno je da se zaključi priča o tome šta pozorišni ljudi mogu.

Metafore radi, valja reći i to: da nije bilo pomoći SO Mionica i Grada Valjeva, uprkos sjajnom festivalu, uslovima i gostoprimstvu koje je pružio grad domaćin festivala, veoma je malo nedostajalo da se, uprkos pozivu, ne otputuje u Trebinje.

A da nije bilo Švajcarske agencije za pomoć u kulturi, kao i ogromnog entuzijazma svakog učesnika projekta, koji bi u svakom drugom gradu bio desetostruko bolje tretiran, ni Abrofesta ne bi bilo. Zato ne čudi odgovor na okruglom stlu o kulturi Valjeva gde je na pitanje „Hoće li biti dogodine ovog festivala?”, odgovoreno „Ne!”

Ali, vratimo se Trebinju koje, pored toga što je i zvanično oformilo Gradsko pozorište, živi na razmeđu mnoštva protivrečnosti. Pritisnuto ekonomskom nemaštinom, u kojoj sred „ljutog krša” osim proizvodnje struje i Vinarije, u njemu gotovo da i nema proizvodnje, pečat mu daju mnogobrojne aktivnosti preduzimljivog vladike Grigorija (prenos posmrtnih ostataka Jovana Dučića, gradnja hercegovačke Gračanice, staranje o manastirima Tvrdoš i Zavala, oslanjanje na blizinu Ostroga...).

Utoliko je važnije ono što u toj varoši čine ljudi od pozorišta (pre svih Željko Milošević, umetnički direktor Gradskog pozorišta) na hrabrom otvaranju multikulturalnosti i razmeni sa gradovima iz Srbije, ali i dobrim odnosima sa Mostarom, Sarajevom, Bugojnom, Banjalukom... Imajući u vidu sveže rane, nastajale od ratnih bubnjeva, koje se još uvek snažno osećaju, ova kulturna misija je kudikamo teža, ali i hrabrija.

Ka Dubrovniku, udaljenom jedva dvadesetak kilometara (u kom počiva Milovan Glišić, tako da mu se svojom „Leptiricom” ova skupina Valjevaca na lep način približila i odužila) odnosi se znatno sporije i mukotrpnije menjaju. Odjeci bombi i granata još nisu utihnuli, bar ne u podsvesti, premda se u posetama, u trgovinama i javnim kontaktima to manje oseća. Ipak, dovoljno je bilo prošetati Stradunom, oslušnuti graju učenika koji su tog ponedeljka (7. septembar) počeli školsku godinu, njihove „komplimente” na račun dobijenih profesora, razgovarati sa ljudima, pritisnutim „blagodetima” svakodnevice, udahnuti miris mora, osetiti „dubrovačku bonacu” iz koje odlazi turistički huk, a uvlači se jesenja tišina, pa shvatiti da po svemu živimo i te kako blizu, bez prava na uskogrudosti i isključivosti.

Milovan Glišić je tu, počiva s mirom, ali nam je njegov duh i ovog leta pružio ruku kao putokaz i ka Dubrovniku i Trebinju, ali i ka saradnji sa Narodnim pozorištem iz Beograda i ka dostojnoj obnovi Gradskog pozorišta u Valjevu ukinutog dekretom iz 1956. godine, kada među Valjevcima ne beše hrabrih i odlučnih da ga, poput Šapčana i Užičana, brane i odbrane.

I iz Trebinja odlaze mladi put univerzitetskih centara (Beograd, Banjaluka, Sarajevo, Podgorica, Zagreb) sa željom da se, ukoliko ne moraju, tamo ne vrate. Preskromne mogućnosti zapošljavanja, nešto malo viših škola i „fakulteta” i Likovna akdemija ne nude prevelike „godine koje obećavaju”.

Ipak, mladi glumci, akademci iz Valjeva, vratili su se iz Trebinja ispunjeni lepotom grada, njegovim mediteranskim likom, duhom Jovana Dučića, blizinom mora, duhovnim svetilištima pri tome ushićeno ponavljajući da bi bili veoma srećni ukoliko bi i dogodine bili učesnici ovog umetničkoh hodočašća. Domaćini su nas gostoprimljivo grlili i ispraćali, podsećajući sa osmehom, ali ne i bez izvesne gorčine, da je lepo biti u Trebinju nekoliko letnjih dana, ali da živeti u njemu nije ni lako ni slatko. Biće da je baš kao i u Valjevu.

Komentari

U Trebinju, kao i u Valjevu | 28.03.2011 u 18:35

Upišite svoj komentar