| Oktobar 2010

Od Valjeva do Velike Zdenčine via ZagrebU Leksikografskom zavodu i u fabrici „Grga i Melita”

Zdravko Ranković

Vlaho Bogišić

Vlaho Bogišić

Petnička Istraživačka stanica će u narednih godinu ili dve dana biti značajno proširena a sa tim svakoliko poboljšani i uslovi za tamošnji rad devojaka i mladića koji ispoljavaju dar i zainteresovanost za bavljenje naukom. Suočenost za krupnim izazovima i preozbiljnim zadacima odvela je troje iz rukovodstva Stanice – Ljubicu, Srđana i Vigora – i u selo Velika Zdenčina, desetak kilometara zapadno od Zagreba. To putovanje bilo im je prilika i za posetu zagrebačkom Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža” radi upoznavanja ali i za uspostavljanja saradnje.

Jedno slobodno mesto u vezilu koje je pokrenuto radi ispunjenja tih petničkih ciljeva zaposeo je ovaj novinar. I u Leksikografskom zavodu bio trostruko „razočaran”. Pretpostavljao je da će dogovoreni susret sa generalnim ravnateljom Vlahom Bogišićem biti sasvim kurtoazan, odnosno da će potrajati desetak-petnaest minuta. A razgovarali smo punih dva sata. Umesto očekivanog zavodskog zdanja, bar tri ili i četiri puta većeg od, na primer, Valjevske gimnazije, boravili smo u zgradi, u Frankopanskoj ulici 26, koja je manja od valjevske gimnazijske. Ili je koliko i ova naša. Činilo se, uz sve to, da bi čovek koji sada sedi u stolici Miroslava Krleže morao da bude visok bar tri metra a gospodin Bogišić je svojim stasom jedva dosegao do skromnih dva metra.

Dvočasovnim razgovorom nas četvoro Valjevaca sa dvojicom ravnatelja Leksikografskog zavoda, glavnim Vlahom Bogišićem i „običnim” Brunom Kragićem, doticao se mnogih tema. Pokadšto i političkih. O Valjevu, pogotovo o Valjevcima, gospodin Bogišić je dosta toga već znao. S ponekim od Valjevaca je i poznanik, moglo bi se, šta više, reći – prijatelj. U lanjsko zagrebačko obimno izdanje knjige razgovora Miloša Jevtića sa Miroslavom Krležom i on je i te kako bio delotvorno uplaten. Radovana Belog Markovića, pak, smatra svojim književnim uzorom (tako nam je kazao mada na kazivanje te vrste nije podstican).

Petnička Istraživačka stanica je, međutim, predstavljala za Bogišića potpunu nepoznanicu sve do najave našega dolaska kod njega. U međuvremenu, osnovne informacije o toj neobičnoj instituciji doznao je samoinicijativno na Internetu ali je, ipak, znatno interesovanje ispoljio radi upotpunjavanja tih saznanja. I pristao da dođe u Petnicu, i u Valjevo, uz naznake oblasti u kojima bi saradnja bila moguća.

Troje Petničana ponelo je za svoju biblioteku nekoliko obimnih ali i poprilično teških zavodskih enciklopedija. Dve su od onda i u „Kolubari”. Istarska enciklopedija ima 944 strane velikog formata i sadrži 3.095 članaka; dobar je podstrek za razmišljanja, bar za to, o mogućoj Enciklopediji Valjevskog kraja. Ovde je sad i Hrvatska likovna enciklopedija u osam tomova. U prvoj njenoj knjizi predstavljen je i vajar Vojin Bakić uz isticanje njegovog Spomenika Stjepanu Filipoviću u Valjevu „velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva”.

Zagreb

Zagreb (Foto: Ljuba Ranković)

U sadašnjem radu Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža” prvo mesto pripada Hrvatskom biografskom leksikonu. Kad bude u celosti publikovan činiće ga 16 svezaka. Izašlo ih je sedam sa 10.218 članaka na 5.507 stranica. U sedmoj su životopisi ljudi čija prezimena počinju slovima u rasponu Kan-Ko.

Ostala nova izdanja tog Zavoda su: Hrvatska opća enciklopedija (11 svezaka), Osmojezični enciklopedijski rječnik (od osam planiranih svezaka objavljeno sedam), Krležijana (enciklopedija o M. Krleži u tri sveske), Tehnička enciklopedija (13 svezaka), Istarska enciklopedija, Leksikon Marina Držića (dve sveske), Atlas svijeta (sedmo izdanje), Pravni leksikon, Tehnički leksikon, Zagrebački leksikon (dve sveske), Filmski leksikon, Medicinski leksikon, Rječnik hrvatskoga jezika, Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Hrvatski franjevački biografski leksikon... Među izdanjima u pripremi je i Hrvatska književna enciklopedija.

Fabričica „Grga i Melita” u Velikoj Zdenčini specijalizirana je za proizvodnju laboratorijske opreme namenjene fakultetima, institutima i srodnim institucijama. Locirana je u seoskom ambijentu, na livadi između jasenova i hrastova, sa dve-tri kuće u okruženju. Pod svodovima koji, gledano spolja, ponajpre podsećaju na šatore nalazi se sve što je potrebno za usredsređen i uspešan rad. Ponešto je tamo i na pristojnom hotelskom nivou. Da njenom imaocu posao donosi pristojne prihode osvedočili smo se i time što nam je na livadi uz to preduzeće pokazao sopstvenu ergelu konja sa osam grla. Za „svoju dušu”.    

Šta još reći o Hrvatskoj i o Zagrebu na osnovu jednodnevnih utisaka. Uz hiljdu i više kilometara novih autoputeva, u odnosu na nas u Srbiji reklo bi se da imaju bolje, znatno bolje i novine. Bolje su bar u tome kako su likovno oblikovane, kakvi su im tiraži i u kom obimu izlaze. Doduše, i znatno su skuplje – dnevni listovi približili su se ceni od jednog evra. I zagrebački tramvaji su bolji od beogradskih. Svi u istu nijansu plave ofarbani, uvek poneki na vidiku, sa mestima za sedenje bezmalo svakoga ko tako putuju njihovim gradom.

Ponešto je, svakako, približno isto kao i ovde. Ili i gore. Mi na to, bar ovoga puta, nismo stizali da obratimo pažnju.

I još nešto – na mnogim zagrebačkim bilbordima dominiraju najave za 10. ovogodišnji decembar koncerta Željka Joksimovića u njihovoj Areni.

Upišite svoj komentar