| Oktobar 2011

Karađorđeva koje više nema

Milorad Radojčić

Samo stariji i sredovečni žitelji Valjeva sećaju se dela Karađorđeve ulice koji je pripadao Donjim Zlokućanima. Nestao je izgradnjom Naselja „Oslobodioci Valjeva” (Kolubara II), pre nešto više od četvrt veka. Tamošnja preduzeća su preseljena na nove lokacije a stanovništvo se raselilo.

Tim delom Karađorđeve, išlo se od centra grada ka „Krušiku” i, naravno, Beogradu. Protezao se ukoso od Ulice Uzun Mirkove ka pružnom prelazu kod „Krušika” pa je i „Krušik” izvesno vreme imao adresu u ovoj ulici. Desna strana je bila slabije naseljena jer su tu postojali izvesni privredni objekti, dok je leva bila načičkana prizemnim stambenim zgradama, čiji su se placevi katkad protezali do nekadašnje železničke pruge uskog koloseka, odnosno današnje Ulice vladike Nikolaja.

Oslanjajući se na sećanja nekadašnjih stanovnika tog dela ulice (pre svih Dragoljuba Lazića, Lazara Ninkovića,  Živorada Lazića, Staniše Cana Savića, Miloša Tabića, Dobrile Erić, Vladana Prijevića, Branke Jović, Slobodana Tufegdžića...) rekonstrušemo njeno onovremeno stanovništvo.

U delu Karađorđeve ulice, skoro od Hajduk Veljkove, bile su Artiljerijske (vojne) kasarne sa konjušnicama i drugim pratećim objektima. Sredinom sedme decenije prošlog veka one su napuštene, pa su u njih, nakon neophodnih adaptacija, smeštene: Medicinska škola, Konfekcija „Uzor”, osnovne škole „Žikica Jovanović Španac” i „Miša Dudić”, Muzička škola i preduzeće „Remont”.

Sa „Remontom” je i počinjala desna strana dela Karađorđeve ulice koji više nepostoji. Nakon njega tu je bila vojna bašta u kojoj je gajeno povrće za ishranu obveznika što su vojni rok služili u valjevskom garnizonu. Na kraju bašte nalazio se predstavništvo „Obnove”, preduzeća koje je sakupljalo sekundarne sirovine i njima trgovalo. Tu je izvesno vreme radio Ljupko Marković koji sada vodi sličnu firmu „Metva”. 

Deo zemljišta korišćenog za baštu kupili su Kašikovići iz Gornje Vranjske kod Bileće koji su se u Valjevu naselili krajem 19. veka. Filip Kašiković (1845-1940) je došao u Valjevo sa pet svojih sinova (Kosta, Pavle,  Marko, Jovan i Manojlo).  Filipov brat  Petar je do 1941. godine živeo u Bajmoku kod Subotice, pa onda i on došao u Valjevo. Bio je oženjen Đurđom Dabić takođe iz Hercegovine. Oni su se bavili poljoprivredom.

Do Kolubare, ispod tih bašta, imali su kuće sinovi Miloša Pecelja  (1856-1935) iz Grablja kod Ljubinja, učesnika Srpsko-turskog rata 1875.  Miloš je imao tri sina (Vasu, Dušana i Gojka) i tri kćeri (Gospavu, Danicu i Ružu). Kod njih je izvesno vreme živeo Petar Pecelj, ateltičar beogradske „Crvene zvezde”, državni reprezentativac i prvak  države u sprinterskim disciplinama, kasnije diplomirani šumarski inženjer u Beogradu, oženjen sa Gordanom Matić iz Valjeva.

Ispod imanja Pecelja nalazilo se imanje Bogosava Jovanovića Runde, koji se bavio baštovanlukom i stočarstvom. Imao je sina Milana, koji je poginuo kao pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Kašikovići su preko Jaza kupili imanje od oko dva hektara od Milovana Matića pa je tu živeo Jovan (Filipa) Kašikovića, rođen 1886. godine, baštovan. koji je u braku sa Marijom – Marom imao sina Milutina, rođenog 1919, trgovinskog radnika koji je umro 26. decembra 1994.

Sa 14 godina u Valjevo je došao Ninko Lazić, rođen 1890. u Vrbiću kod Krupnja. Učestvovao je u Prvom svetskom ratu i postao vozač. Oženio se sa Gospavom Kašiković i tu nastanio. 

Iza Lazića  je domaćinstvo Erića, koji su imali svoju vodenicu na Jazu. Starešina tog domaćinstva bio je Miloje Erić, rođen 1887. u Donjoj Bukovici. Godinama radio  je kao vodeničar,  umro  je 1948. Milojev sin Aleksandar – Leka, bio je najpre ugostitelj u Bečmenu, Piromanu, na Divčibarama i Podbukovima, potom i u Valjevu. Imao je sina Živojina–Žoju, rođenog 1940. godine, takođe  ugostitelja, vlasnika kafane „Era”, koji je umro 2006.  Drugi Milojev sin, Paun, bio je vodeničar ali je neko vreme držao i strugaru-pilanu. 

Milojev brat od strica Milorad Erić, rođen 1901. godine,  prvo je bio zemljoradnik. Pred Drugi svetski rat držao je „Narodnu kuhinju” u prizemlju kuće  Nenadovića u Valjevu, a potom bio moler. Umro 26. marta 1974. godine.

Ispred Erića, u Karađorđevoj 122/2, sredinom 20. veka kuću je sagradio Borivoje Radojičić, rođen 1919. u Popučkama, tesar u GRO „Jablanica” u Valjevu.

I pre i posle Erića nalazila se ekonomija Srednje poljoprivredne škole u Valjevu. Dok je na delu pre Erića vodenice uglavnom gajeno voće (dunje, maline...) posle vodenice uglavnom su gajene povrtarske kulture. Kad je počelo da se gradi naselje „Kolubara” prestao je da funkcioniše Jaz, pa je prestala da radi i Erića vodenica i da se gaje bašte. Ostala je jedino Erića kafana.

Gledano iz grada, sa leve strane Karađorđeve ulice, do „Krušika”, nalazile su se dve železničke  zgrade. U onoj manjoj obično su živeli skretničari sa svojim porodicama, a ponekad i mašinovođe. Pošto je ona bila mala i teskobna u njoj su se često menjali stanari. Neko vreme tu je živeo mašinovođa Savić, koji je u braku sa Stanojkom imao sinove Miloša i Šola.

Veća kuća, u kojoj su obično stanovali nadzornik pruge i desetar sa porodicama, imala je dva ulaza – od ulice i od pruge. U  istočnoj strani duže vreme je živela porodica pružnog desetara Dragiše Radivojevića. Njegovi su: poč. Vlada, diplomirani inženjer arhitekture, koji u braku sa Valentinom, arhitektonskim tehničarom,  ima sinove Miška (arhitekta) i Ivana (medicinski tehničar); Radenko, diplomirani elektroinženjer bio je na službi u JNA u Beogradu, penzionisan kao pukovnik; Rosa, bila udata za Milana Savića; Milesa, udata za Radenka Kotarca; Jelisaveta, zv. Saveta; Soja, udata je za oficira JNA sa kojim je živela u Ljubljani.

Sa zapadne strane te zgrade  živela je porodica nadzornika Svetozara–Toze Veličkovića.

Kad su se iz Karađorđeve 237 odselili Veličkovići, došla je porodica Miluna Rvovića (1903-1975) iz Vilića kod Nove Varoši, koja se prvo naselila na Arapovića imanju.

Naspram ovih kuća bila je trijangla gde su se okretale lokomotive. Na tom mestu bila je skretnica za ulaz vozova u „Krušik”.  U novembru 1948. godine tu je ubijen čuvar Kosta-Kokan Botić iz Valjeva. Prema pisanju Bore Vujića, hroničara starog Valjeva, za to ubistvo osumnjičen je železničar Spasoje Arsenović, koji je stanovao u kući preko puta. On je brzo dokazao svoj alibi i oslobođen optužbe. Arsenovića su susedi zvali Dugajlija i Štranglo jer je bio jako visok. 

Do Arsenovića se nalazilo imanje Mitra Prljevića, vojnog liferanta, koji je potpisivao menice bez pokrića i propao. Držao je kasapnicu preko puta Grand-hotela. Krupan čovek jakog apetita. Pričalo se kako je mogao da pojede čitavo pečeno jagnje a da se ne pomakne. Uz jagenje bi pojeo i kofu punu salate. 

U sledećoj kući stanovala je porodica Sabo Kalmana, mađarskog porekla. Starešina porodice radio je u kožari kod Ignjatovića.

Od Prljevića plac je kupio Nenad Savić, rođen 1874. u Lukavcu, železnički radnik sa najbrojnijom porodicom u ovoj ulici. Pošto mu je prva žena umrla mlada oženio se dvadesettri godine mlađom Katarinom Leontijević iz istog sela. Imali su desetoro dece: Radisav – Saka (rođen 1921. u Lazarevcu), lekar, dugo načelnik Službe medicine rada u Domu zdravlja u Valjevu; Branislav, elektrotehničar u Novom Sadu; Svetislav – Ciga  (Baroševc 1925), kao učenik metalostrugarskog zanata u „Vistadu” streljan 26. novembra 1942;  Velisav – Vesko, završio Vojnu akademiju u SSSR-u, pukovnik JNAu penziji, živi na Novom Beogradu; Života – Šaban (1930-1992), bio VKV bravar; Novak, diplomirani mašinski inženjer, nalazio se na raznim dužnostima u „Krušik-Namenskoj; Staniša – Cane, diplomirani inženjer mašinstva i pukovnik JNA, bio generalni direktor „Krušika”; Vera, ekonomista, bila udata za Mihaila Batu Gračanina, u Banjaluci; Zora, završila srednju medicinsku školu, radi u Beogradu. Nenad Savić je bio veoma druževan i duhovit čovek. Kada bi mu se  neko požalio da ne zna kako da decu izvede „na put”,  odgovarao bi kako on ne zna kako svoje da utera sa puta.

Upišite svoj komentar