| Decembar 2007

Proradio Dom omladine!Uz njegovu četrdesetu godišnjicu

Aćim Aleksić

Te 1967. leto smo proveli uglavnom na Pločama, već se bližilo Preobraženje kad prestaje kupanje pa smo se preselili na „Petnaesti”, gde je proradio bife „Koš“ i krenule pripreme za odlučujuće bitke u Drugoj košarkaškoj ligi. Trebalo je opstati, kriza je drmala Metalac. Luka je bio u vojsci, a smena generacija neminovna. Purke se polako spremao za penziju, mada je znao da strpa po 20 komada svakoj gostujućoj ekipi. Panta se sa svojih 197 cm teško rvao sa nadolazećim centrima od preko dva metra, jedino smo se kleli u Džimija i čekali da nam Rajko „Muta” sredi nešto ispod tezge.

Ja sam prao sudove u svlačionici, zajedno sa Šikijem i Draganom „Nosonjom” (Pavlovićem), obojica su nažalost pokojni, jer sam voleo da se muvam oko porcije. Aca Glavučica, čuveni kobasičar sa Ilidže, pogađao je mušterije kvalitetom najboljih svemirskih kobasica, koje su postale hit. Čitavo Valjevo je brujalo o tom svetskom čudu!

Posao krenuo, Dule Petara trlja ruke, sudova sve više, perača sve manje. Pred sam polazak u školu, Petar Đurić Kare, prvi valjevski organista (svirao samo desnom rukom, harmonikaška bolest), došavši po svoj par kobasica u prolazu nam saopšti: „Deco, desilo se čudo neviđeno – proradio Dom omladine! Mi uveliko pregovaramo sa direktorom Mićom Vićentićem o početku svirki, ambijent je super”.

Bivša kafana u Domu kulture. Kafana je iz meni nepoznatih razloga bila zatvorena od 1964-te. Pretpostavljam da je imala loš imidž, kvarenje omladine (alkohol, bokseri, početak zapadnjačkog načina života). Neko je tu stavio tačku.

Nije nam trebalo dva puta reći, pogotovo što smo u „Košu” počeli da bivamo sve nepoželjniji. Kocka je bačena, imamo Dom omladine! Selidba, kreće se lađa francuska, napuštamo nezdravu kafansku sredinu.
Jesen je uveliko zagospodarila, sedenja napolju ispred „Koša” nije moglo biti, a i škola nas pritiskala. Mene je tata Vesa upisao na bravarski zanat u Tehničkoj, dal' po kazni il' po uzoru na „Šlosera”, tek kasnije će se pokazati kao dobra investicija.

U Domu omladine ogromna sala odvojena od malo manje prostorije, preteča ere kafića. Gramofon na razglasu, dva zvučnika (jedan napolju da nas prati dok odlazimo u školu ili da nas sačekuje muzika dok dolazimo). Stil „Sedam veličanstvenih”. Plato ispred ogroman, sluti na neviđene mogućnosti, šta ćemo sve biti u stanju tu da kreiramo samo nebo zna. Dom gleda na dve ulice. Na prvom spratu dve kancelarije, ozbiljna kuća ima i direktora, sekretara, knjigovođu (Gornji dom).

U Donjem domu sastav je bio mnogo kreativniji: kafe je kuvao Džek, a salu čistio Fazan. Bife je dobio kuma i ime „Bife kod pernate životinje i strašnog Džeka”.

Džek je bio i prvi izbacivač nepoželjnih, bučnih i nesnošljivo dosadnih gostiju.

U Londonu, Tom Džon (Jones) se nije skidao sa „Top20”, a hit „Green, green gras of Home” pretio je da osvoji svet. Iz Amerike, Mankee's su poručivali „I 'm biliver”.

Engelbert Humperding – „Release me” (Oslobodi me) oslobađao je bakutanere pre nego će Elvis Prisli da krene u Las Vegas. Sandie Shanj iako bez cipela smešila se sa Puppet on a strin (Lutka na koncu). Prijala joj je titula evrovizijskog pobednika.

A mi smo sa našeg gramofona u Domu omladine slušali Grupu 220 i Draga Mlinareca. Uvek kad ostaneš sam, Indeksi, Oko malih stvari svađamo se mi, Ruke pružam… Sedimo, pijemo kakao ili kafu, pušimo „Filter 100” (prve „bitničke” cigare), nemamo para za „koktu” ili ti jednu od dve vrste sokova koje je Džekson prodavao.

Muzika sa zvučnika nije ometala gledanje crno belog TV prijemnika jer je program ionako bio nezanimljiv, izuzev sporta i, ponedeljkom, emisije „Za mladi ludi svet”. E tad se gramofon gasio! Sve je u Domu bilo povezano i u harmoniji, dok smo mi sedeli i slušali muziku u bifeu kod Džeka, u velikoj sali je Zorica Čenćan započinjala svoje prve plesne korake u Plesnoj školi, koju je organizovao Dom omladine uz veliku posećenost mladeži koja se otimala željna savremenog plesnog trenda.

Dakle, sve je bilo spremno za početak prvih zimskih igranki. Živa muzika, Petar Đurić Kare je sve utanačio sa Mićom Vićentićem, cena karata nas malo šamarala ali se uvek se nalazio put jer su svi putevi vodili u Dom omladine. Dvojica na kartu, sitno grebanje za sitninu, štednja i prodaja starih pivskih flaša za kauciju bila je dovoljna da se provučemo do zimskog raspusta.

Džek nas je opominjao da ni slučajno ne gasimo pikavce u šoljicama jer je higijena bila na prvom mestu. Mi smo taj njegov fazon brzo provalili. Higijena, bolje reći sushara! Džek je istresao talog od kafe na novine, sušio to i opet kuvao kafe, a lovu, naravno, trpao u džep. Žrtava nije bilo, čak se i profesor muzike Blam pohvalno izražavao o kvalitetu Džekove kafe, preteče espresa i filteruše.

Na Blamovo – Gospodine, ovako dobru kafu nigde nisam mogao da popijem, puno vam hvala, Džek se grohotom smejao, a samo njemu svojstven smeh zarazno se širio. Srećni ljudi! Znao je Džek da nas davi pričom o Oliveri Vučo. Tu torturu trpeli smo bar jednom nedeljno, pogotovo što je film „Skupljači perja” krenuo u široke narodne mase.

Stolovi u velikoj i maloj sali Doma omladine bili su indentični – ista serija, isti dizajn, isti kvalitet, samo je brojno stanje bilo različito. Dizajn je bio strogo poštovanje socrealističkog pravca – što duže da traje i da se ne haba. Enterijer, zna se: ON na velikoj slici i šta će nam više za početak! Kasnije će se sve to promeniti kad kola krenu sa utovarom.

Upišite svoj komentar