| Decembar 2010

Čovek koga je pojela slikaCrtica pretekla od druženja sa reprezentativnim valjevskim slikarem

Janko Levnaić

Miodrag Ćirović Ćira

Miodrag Ćirović Ćira

Juče je zatvorena Dalijeva izložba u Beogradu  – kaže Miodrag Ćirović Ćira (zvanično: akademski slikar, grafičar i dizajner) na početku našeg razgovora, dok ljubazno, spokojan i mirno dostojanstven, preliva svoje reči blagom gorčinom sedeći u sjajnom oblaku koji oko njega čine nekolike, njemu posebno drage slike, izabrane da posetiocima njegovog doma iskažu dobrodošlicu. – Žao mi je što je nisam video. – dodaje – Taj njegov pakao – to je i moja tema! Čitav život me prati.

Ja, koji se vrpoljim naspram njega i ispijam toplu kafu u malim gutljajima, jedva ga raspoznajem među platnima koje gode mom i oku i duši. Odviše na njih liči, nekako je teško vidljiv, te je njegovo stvarno postojanje u stolici naspram moje još uvek pod sumnjom. 

– Nemci su nam zapalili kuću 41. Odrastao sam u šupici, u ćumezu. Pakao je to. Sa pet godina sam morao peške da bežim u Kosjerić – jedva nekako njegove reči dopiru do  moje svesti – Sećam se da nas je u putu zatekla noć. Zaspao sam na izgubljenom naramku sena dok se otac raspitivao kud dalje da krenemo.

Priča upečatljivo i jasno. Slika na kojoj kao dete spava na prašnjavom putu stoji bistra preda mnom. Čini mi se da osećam miris njegovog sna, da se od njega gradi lični sistem vrednosti, obojen silnim strahom i nadom, sistem koga se Ćira i danas drži, san koji još uvek sanja i iz koga ga niko nikad neće probuditi. San iz koga još jednako crpi snagu podsvesnih emocionalnih procesa i instikata koji se razlivaju u ogromnu energiju na njegovim radovima.

– Otišao sam u Novi Sad na primenjenu umetnost, sestra u Šabac u medicinsku školu. Tada je na mene najviše uticao pokojni Bakić, akvarelista, realista i pejzažista koji mi je predavao crtanje. Polagao sam prijemni i položio. Bio sam valjda tek treći ili četvrti Valjevac koji se školovao u Novom Sadu. Najbolji crtači su birani za grafički smer, pomislili su da sam takav i zato nisam bio na slikarskom. Tja, bilo kako bilo, dobio sam internat i to me spasilo.

- Kakve zime pamtim iz ravnice. Kakvi snegovi i duboke prtine! Košava. A ja u kratkoj engleskoj bluzici i pantalonama, kako su pričali, od koprive. Vraćam se sa profesorom (svako veče smo crtali „Večernji akt”) a on me pita: – Ti si zaboravio kaput? – Ja nemam kaput – kažem. – Kako nemaš? Zgrane se čovek i kasnije mi pomogne da od Crvenog Krsta dobijem nešto odela. Imam fotografiju, naći ću je da ti je pokažem, taj koji je nosio to pre mene mora da je bio preko dva metra – ceo sam stao u te čakšire. Majka mi je posle to sve ručno prekrojila. Dugo sam ih potom još nosio. Čudan neki materijal, čini mi se jači od kože, nije se dao poderati.

Pažnju mi na čas odvlače likovi koji proviruju iza Ćirinih leđa. Sveti Stefan i nekoliko tvrdih glava sa nevelikih duboreza (nisam do danas znao da se moj sagovornik bavi ikonopisanjem i skulpturom). Biće da i slike, same po sebi, stavljaju svoja lična prava iznad svega i oštro reaguju ako su ugrožene – pomislio sam udivljen trenutkom u kome shvatam poruku, no nisam imao petlje da prekidam Ćiru.

– Akademiju primenjenih umetnosti (odsek grafike kod profesora Mihaila Petrova) upisao sam takoreći prinudno. U srednjoj školi su stalno pričali da ne znaju šta će sa mnom, nisam imao četkice i drugi potreban pribor – kad ono – ja na kraju ispadoh najbolji u klasi. Akvarele, kojima sam se bavio sve vreme, uzimala mi je uprava internata i ko zna šta je s njima radila. Prekinuo sam onda sa tom tehnikom i tek prošle godine, posle silne pauze, ponovo uzeo akvarel papir pred sebe. Pakao. U stvari, neke radove, koje sam slikao za svoj groš, šef klase je pokazao inspektoru iz Beograda. Profesor Tabaković, dobar čovek i sjajan keramičar (izlagao je sa Pikasom), direktno mi je poručio: – Ti ćeš da ideš na Akademiju! A i to ti je dobrim delom u vezi sa paklom. Roditelji su bili protiv – insistirali su da se zaposlim kao nastavnik u školi – nisu imali novaca da me dalje izdržavaju. Dvoumio sam se. Odabrao sam i poslao najlošije radove. Međutim, komisija taj koverat nije ni otvorila, preporučila me je i ne gledajući šta je stiglo. Uzgred, takvog su mi ga vratili i takav, još uvek stoji neotvoren na mome tavanu. Kad sam položio prijemni nisam odmah dobio stipendiju. Nisam u prvom semestru imao ni dom. Pola godine sam spavao na ulici, na Železničkoj stanici ili u parku na Kalemegdanu. Trebalo je da odem na tu izložbu!

Koliko god se trudim da bude drugačije, osećam emocionalnu tenziju da neću sve čuti dovoljno dobro, da će mi pažnja biti odvučena na drugu stranu, da neću biti dovoljno sposoban da se konceterišem na reči koje me okružuju. Plašim se da ću propustiti koji detalj jer im na sve strane konkurišu platna i grafike, besprekorno urađene i pune ozbiljnih emocija.

– Dobio sam, u drugom semestru „Dom lordova”, „Aušvic”, kako ga je ko zvao. To su zaista bile drvene logorske barke (ostatak koncentracionog logora na Banjici!), ovlaš prepravljene za studente. Tek sam se sledeće godine prebacio na Novi Beograd, u studentski dom. Onda sam se zaposlio u Krušiku, u propagandi. I tu sam se prevario. Taj pakao je opet kraj mene. Za pet godina samo sam sa nekoliko stvari bio na sajmovima, drugi su se baškarili. Imao sam, na primer, ideju da od starih, odpadnih mašina pravim skulpture. Kakava je tu bila lokomotiva, mala kao traktor, a lepa... Nisu imali razumevanja, nisu mi dali. Gluvima ne vredi pričati!

– Jednom mi je dopušteno da sa radnicima provedem mesec dana u Livnici. Tu je, inače, retko ko svraćao i poslom, kamoli u obilazak jer su tu najteži uslovi rada. Posle sam to pretočio u sjajnu izložbu u Muselimovom konaku. Ipak, slike ni tada niko nije kupovao. Nuđeno mi je da se vratim u Novi Sad, za profesora, plus atelje na Tvrđavi. Odbio sam jer mi je majka bila bolesna. Danas kad to vidim, ateljei na dva nivoa! Mogao sam tu i stanovati. Muka me uhvati. Pa onda, mogao sam biti tehnički direktor jedne poznate štamparije, što je podrazumevalo specijalizaciju u inostranstvu... – gorki preliv, spomenut na početku priče dobijao je na itezitetu, a moje naočare kroz koje sam uporno, uporedo sa ovim događanjem, posmatrao bogat opus na kućnim zidovima nekako su postajale jasnije te su likovi stali poput mudrog Kvazimoda pobedonosno pokazivati svoju unutrašnju lepotu koja je ovu priču najednom počela toliko zaokupljati i njenu pažnju odvlačiti od stvarnog sveta čineći sve da posmatrač zaboravi „bol” koji on nosi.

– Učestvovao sam na puno izložbi. A mogao sam mnogo više. – kaže Ćira –  Nadao sam se da ću dobiti atelje od Krušika ili grada... Ništa! Kad pogledaš gde je danas Valjevo, kad ga uporediš sa Šapcem i Užicem... – Odsutno posmatram maleni akvarel iz učeničkih dana iza njegovih leđa i kokošinjac nacrtan tušem 1956. za koga mi je rekao  da ga je ovih dana odnela oluja, naslagana platna i kartone oko stola. Gledam se sa Svetim Ilijom čiji pogled nije od ovoga sveta i sjajnim radom kućne ikone Svetog Petra i Pavla. Prisećam se da su Ćirine grafike u Hilendaru, da stoje u muzejima u Rumuniji i Tokiju, da je samostalno izlagao u Parizu...

Mogao je više, svakako da je mogao – verujem mu potpuno. No, siguran sam – i ovo je dovoljno. Razmišljam koliko trenutaka istinskog uživanja mogu pokloniti njegove slike, ma koliko se trudile da pričaju o važnim svetskim problemima ili o tome kako ljudi pate i kako treba štititi sebe i okolinu od negativnih energija. Njihova velika snaga je što znaju da pravilno afirmišu tu energija i preobraze je u kretivnu, ličnu, posmatračevu nezavisnost i harizmu. Upravo ona čini da čovek odbije da robuje moralnim predrasudama. Ona je sloboda i tera čoveka da se ostvari tako, u skladu sa svim svojim karateristikama i nagonima. 

Neprezno pitam koliko je puta nagrađivan. To pitanje mami osmeh na Ćirino lice. Ne ljuti se i ne jadikuje. Jednostavno, skromno, bez ironije, (podrazumevajući da je sveopšte znanje da mnoge druge stvari uz dela utiču na to ko će dobiti koju nagradu) zaključuje:

– Nisam ja čovek za nagrade. Ovde se čak zaboravilo da sam ja dizajnirao „Srbiju očuvane prirode”. Jedino sam dobio diplomu kao najstariji učesnik na izložbi starih citroenovih automobila. Video si da još uvek imam Amija 6. Oldtajmer! 68. godište, još je dobar i u voznom stanju...

Na moje zaprepašćenje, u času jednom, prepoznajem njegovo lice na slikama koje ga okružuju. Njegov lik se u svakoj od njih jasno ogleda. Tako multiplikovani, uglas pričaju univerzalnu, beskrajnu priču (Ćira šapuće: – Danas važeću više nego ikad!) o nesporazumima i mnogo čemu nedorečenom pri njihovom razrešenjima, o bolesnim intrigama, tajnim i podmuklim neprijateljima koji su ih naterali da im pakao često bude na umu i pratiti ih kroz ceo životni ciklus. Dobili su najednom strašnu silu i magičnu moć zavođenja koja veže posmatrača da ne vidi da su i oni kao i svi drugi likovi maštom ogrnuti, skloni  manipulaciji, da je slikara pojela slika (da se zarad toga njegov lik na njoj ocrtava) i da se sada sprema za posmatrača.

Komentari

Čovek koga je pojela slika | 4.12.2010 u 13:00

Izvanredan članak: čestitke autoru, ali i slikaru

dragan todorovic | 4.12.2010 u 13:00

Upišite svoj komentar