| Januar 2008

Šta sam dužan

Mijo Stojkanović, novinar i direktor Radio Valjeva

Gospodine uredniče,

u prošlom broju Revije vaš novinar B. Vićentijević objavio je još jedan neistinit i zlonameran tekst o mojoj malenkosti. Čini mi se da je ovoga puta, po otrovnosti koju je spakovao u te dve rečenice, B. Vićentijević nadmašio i samog sebe.

Citiraću: ,,Svoju 40-u godišnjicu 27. novembra Radio Valjevo nije obeležio. Sve je pomereno za 6. decembar jer je, očito, krsna slava Mratindan direktora i glodura Mije Stojkanovića, u Crvici kod Bajine Bašte, bila važnija od, makar i tužnog, jubileja najstarije elektronske medijske kuće u Valjevu, čija istorija ne počinje (ali se možda završava) sa aktuelnom rukovodećom i garniturom na vlasti u Valjevskoj opštini...”

Tehnički su razlozi učinili da proslavu pomerimo za sedam dana. Naši prijatelji koji su nam pomagali oko tih poslova znaju gde je bilo zapelo. Moja slava Mratindan s tim naravno nema nikakve veze. A i da ima šta onda? Mratindan je uvek 24. novembra i ne može se pomerati. Proslava, vidite, može i bez štete za bilo koga. Naprotiv. Za to dodatno vreme mi smo uredno poslali pozivnice, odštampali lepe povelje, maksimalno uspešno pripremili izložbu stare opreme, kao i izložbu fotografija o proteklim godinama našeg Radija. I proslava je protekla, kao što ste se mogli osvedočiti, u vrlo prijatnoj, dobronamernoj, pa ako hoćete, i u sentimentalnoj atmosferi. Ali to ne zanima B Vićentijevića. On je pomislio da je naišao na priliku da se malo sveti i nije mogao da je propusti.

Međutim, pored zlonamernosti B. Vićentijević pravi i materijalne greške. Radio nije počeo da radi 27. već 29. novembra 1967. godine. I ja već izvestan broj godina ne slavim u Crvici u Republici Srpskoj kod Bajine Bašte, već u Bajinoj Bašti, ako je to vašem novinaru baš toliko važno. Mada priznajem da je u Crvici bilo prisnije.

Ostalo su besmislice. Zašto bi 40 godina postojanja bio tužan jubilej? Da li mi možemo da izbegnemo privatizaciju ili da je odložimo? Kako sam ja mogao biti na slavnim počecima Radija, kada sam 1967. imao 9 godina?

Voleo bih, gospodine uredniče, da B. Vićentijević jednom napiše šta sam mu dužan, pa da taj dug izmirim kako bi se čovek smirio. Ja zaista ne znam da neki dug postoji. Ali, ako neko s toliko manijakalne upornosti zaviruje u tuđi život, ako vreba svaku priliku da o nekome samo lažno i ružno piše, onda možda neki dug i postoji.

Gospodine uredniče, vi predugo tolerišete ovu omrazu koja u vašoj Reviji ide na mene. Nažalost, time me sve više oslobađate do sada prijatne obaveze da gajim iskreno poštovanje prema vama.

Meni je ova prepiska pravo govoreći mučna. Ali osnovano pretpostavljam da će biti još povoda za nju.
Očekujem da ovaj tekst bude objavljen u sledećem broju Revije. Zakon o informisanju mi obezbeđuje to pravo.

Upišite svoj komentar