| Maj 2010

Iskusiti EvropuArhitektonski utisci iz Graca

Andrijana Obradović

Zahvaljujući programu radnih praksi pod nazivom Experiencing Europe, koji za cilj ima upoznavanje mladih profesionalaca sa životom i radom u jednoj od zemalja Evropske Unije, imala sam priliku da boravim u Gracu tri meseca, kao praktikant u arhitektonskom birou SAIKO Architects. Četrdesetisedam stipendista treće generacije Fonda „Dr Zoran Đinđić” bilo je u  mogućnosti da obavlja praksu u nekoj od austrijskih institucija ili kompanija i na taj način obogati svoje iskustvo susretom sa evropskim standardima i načinom rada u jednoj od razvijenijih evropskih zemalja. Međutim, vrednost celokupnog programa nije samo u profesionalnom iskustvu, već i u prilici da se dužim boravkom stekne utisak o životu van naših granica i zaključi šta je od predstava koje o tom životu imamo proizvod predrasuda, a šta rezultat idealizacije.

Da Balkan počinje na Rennnjeg-u, kako to Austrijanci često govore, saobraćajnoj arteriji koja povezuje glavni grad Austrije sa jugoistočnom Evropom i ulici u kojoj se, slučajno ili ne, nalazi srpska ambasada, ne predstavlja samo geografsko već i demografsko opažanje. Mogućnost da se svakodnevno susretnete sa nekim od vama razumljivih balkanskih jezika je više nego očigledna, naročito imajući u vidu da su ti pojedinci ujedno i najglasniji. Bilo da je to vozač tramvaja u Insbruku, portir u Stephansdom-u u Beču, koji vam daje popust na ulaz, kasirka u marketu, koja i posle konstatacije da govorite isti jezik nastavlja da vam se obraća na nemačkom ili prosto osoba za susednim stolom u restoranu, na svakom koraku se nalazi neko ko bi vam pritekao u pomoć, iz koje god od bivših jugoslovenskih republika da potiče. U tom kontekstu onda možda i nije neverovatna slučajnost da prilikom prve posete Beču, tek što ste izašli na ulicu, ugledate automobil sa valjevskim tablicama. U Austriji živi oko 8.000.000 stanovnika, od toga oko 300.000 iz zemalja bivše Jugoslavije.

(Foto: Ljuba Ranković)

Svakodnevno susretanje sa nekim od nama poznatih balkanskih jezika, ćevapčići, ražnjići, ne retko i burek, neprestano podsećaju da niste tako daleko od kuće. Ovi atributi svakako zvuče kao opis najbrojnijeg srpskog „gastarbajterskog” grada u Evropi u kome živi preko 50.000 Srba, ali ni manji austrijski gradovi po svojoj multikulturalnosti ne zaostaju za Bečom.

Grac, glavni grad Štajerske, jedne od devet austrijskih pokrajina, ima mnogo više zajedničkog sa našim, slovenskim mentalitetom nego što se to na prvi pogled prosečnom turisti čini. Sama reč Grac, kao i ime reke Mure koja kroz njega protiče, je slovenskog porekla i ukazuje na bliskost ove južne austrijske pokrajine balkanskom duhu. Zato, ukoliko neko boravkom u ovom gradu očekije veliki kulturni šok i prosvetljenje evropske kulture, ostaće pomalo neispunjenih očekivanja, osim ako se pod kulturnim šokom ne podrazumevaju kao sat tačni tramvaji, prilagođeni i osobama sa posebnim potrebama, psi u restoranima i prodavnicama (mada se za iste kupuje posebna karta u gradskom prevozu) i poneki ekstravagantni primer savremene arhitekture uklopljene u srednjovekovno jezgro grada. Grad na granici slovenske i germanske kulture, grad sa oko 300.000 stanovnika od kojih je 50.000 studenta, iako bogat kulturnim dešavanjima, ipak ne pulsira ritmom metropole, već više odiše smirenim duhom, poput onog koji srećemo u Novom Sadu ili u Zagrebu.

(Foto: Ljuba Ranković)

Koliko se god nama Gračani činili bliskim, da li i oni osećaju isto za nas Balkance diskutabilno je. Kažu da je integracija stranaca u Austriji na jako niskom nivou, što pokazuje i procenat glasova radikalne desničarske partije na nedavnim izborima za predsednika države, čija je kandidatkinja na bilbordima bivala obeležena svastikama i „Hitler” brkovima. Takođe, postojanje kvota, koje na nivou svake države određuju broj stranaca koji se mogu zaposliti u određenoj struci, pokazuju rešenost da se broj „gastarbajtera” kontroliše. Tek dokazivanjem da ste posebno potreban stručnjak možete dobiti stalno zaposlenje. Međutim, u Salcburgu, na primer, će vas čak bolje prihvatiti kao Srbina nego kao Nemca, zbog neverovatne netrpeljivosti, meni do tada nepoznate, koju jedni prema drugima gaje. Razgovor sa lokalcima je pokazao da nismo jedini koji imaju probleme sa susedima,  samo što se njihovi problemi ne eksploatišu medijski u toj meri.

Da ne treba generalizovati pokazuje svako pojedinačno iskustvo i činjenica da sam od strane kolega bila prihvaćena bez ikakvih predrasuda i kao potpuno ravnopravan član tima. Ne znam samo da li treba da nas zamisli mesto koje je nas sedmoro stipendista iz Srbije imalo u studentskom domu, u popularno nazvanom China tonjn-u, čijim se hodnikom svakodnevno širio, blago rečeno, interesantan miris lokalnih pakistanskih, indijskih i kineskih specijaliteta iz zajedničke kuhinje. (Nismo im ostali dužni, pogotovu u epizodi: Srbija uzvraća udarac jajima na slaninici.) Da li se to može shvatiti kao neka vrsta analogije, kako smo kao nacija percipirani na svetskoj mapi u kontekstu pripadanja Evropi, ostaje za diskusiju.

Postojanje velikog broja arhitektonskih biroa u Gracu kao i potreba za stručnijim i ozbiljnijim pristupom određenim problemima je uslovila da se arhitekte uglavnom specijalizuju za određenu oblast, mnogo više nego što je to kod nas slučaj. Tako se i biro u kome sam obavljala praksu pretežno bavio urbanističkim projektima, izradom prostornih planova i strategijom razvoja gradova. Naime, česta praksa je da se za određene gradove, ili češće delove grada, od strane gradske uprave angažuju stručnjaci koji izrađuju studije izvodljivosti u fazi pre raspisivanja konkursa za izradu  arhitektonsko-urbanističkog rešenja. Projekat na kome sam konkretno radila tiče se grada Leoben, drugog po veličini u Štajerskoj, koji je zahtevao stručno savetovanje u procesu izrade strategije razvoja grada. Rezultat tog savetovanja predstavlja izrada master plana i studije izvodljivosti, kako bi se gradskoj upravi predočili potencijali različitih vidova razvoja grada. Projekat se pretežno ticao racionalizacije prostora u vlasništvu grada, sa koncentracijom na dogradnju Gradske većnice i istraživanje različitih tipologija nadograđene strukture kroz analizu njihovih prednosti i nedostataka. Iznenađujuće saznanje u svakom pogledu predstavlja nepostojanje strogih propisa, koji na nivou grada određuju gabarit, položaj ili visinu objekata u istorijskom jezgru. Razgovori u procesu izrade projekta i uključivanje različitih aktera koji su stručnjaci u svojim oblastima,  uglavnom rezultuju inventivnijim i slobodnijim rešenjima nego na našim prostorima.

Veliku razliku u odnosu na praksu u Srbiji predstavlja savremeni odnos prema arhitekturi istorijskih jezgra. Izuzetna briga o zaštićenim objektima, koja ipak dozvoljava novoj arhitekturi da ostavi svoj pečat u  gradu, oslikava poseban mentalitet i vrstu socijalne odgovornosti i građanske kulture, koji svaki pojedinac ima, bez potrebe da mu to država nametne. U periodu kada je Grac bio evropska prestonica kulture 2003. godine, dogodio se i talas najnovijih ali i najkontroverznijih intervencija u starom gradskom jezgru. Niz objekata, poput blob arhitekture Kunsthausa, preko veštačkog ostrva na Muri, izazvali su izuzetna protivljenja u UNESCO-u, koji je 1999. godine stavio srednjovekovni centar grada na listu svetske kulturne baštine. U seriji debata i pregovora su arhitekte i grad branili nova rešenja, na kraju uspešno, kako bi pokazali da se može uspostaviti ravnoteža između starog i novog. Iako ekstravagantne i diskutabilne intervencije, one svakako predstavljaju osveženje i ukazuju na važnost ne samo zaštite već i revitalizacije gradskih prostora, kako bi se odgovorilo na potrebe današnjeg vremena. Kod nas je, sa druge strane, sveprisutna skeptičnost ka novim intervencijama i želja za doslovnim uklapanjem i replokacijom starih građevina zarad urbane mimikrije.

Šta motiviše austrijske kompanije i institucije za učešće u ovom programu, izuzetna socijalna odgovornost prema manje razvijenim zemljama ili korišćenje mlade radne snage, praktično volontera? Imajući u vidu austrijsku pragmatičnost i proračunatost odgovor nije teško naslutiti. Ipak, jedno je bez sumnje, a to je da se tromesečnim radom u jednoj novoj sredini svakako stiču izuzetno korisna iskustva. Kada se tome doda i upoznavanje sa evropskim standardima, nekim novim pristupima u projektovanju, kao i novim vrstama zadataka na kojima se arhitekte angažuju, onda se svakako vraćate kući sa pregršt svežih ideja koje je moguće primeniti na našim prostorima i tako unaprediti sopstveno profesionalno okruženje.

Komentari

Iskusiti Evropu | 13.05.2010 u 07:18

I ja sam proveo nekoliko meseci na studijama, a tvoj prikaz mi je obogatio znanje o tom divnom gradiću, drugom po veličini u Austriji. Devojka mi je arhitekta i kuburi sa praksom u Srbiji (radi kao pripravnik u jednoj investitorskoj firmi u Novom Sadu, koju drži jedan Crnogorac, naravno) a to ne da je u velikoj meri daleko od njenih očekivanja i njihovih obećanja, već je najčešće daleko od zdravog razuma. Kako god, hvala za ovaj lep prikaz. I ko zna... ( ;

DiM | 13.05.2010 u 07:18

Upišite svoj komentar