NAZAD NA PRVU STRANU

Mostovi na Kolubari (I deo)

Most kod Platana (crtež: Ljiljana Ljiljak)
Most kod Platana (crtež: Ljiljana Ljiljak)

Ima ih malo. Drvene je grad odavno porušio, a valjalo bi bar da nam jedan krasi pogled na reku. I gvozdeni sa kojima se mogao grad i danas hvaliti, takodje su nestali. Nismo mostovima sem očekivane funkcije davali potrebnu urbanu lepotu izuzev u jednom slučaju – Beli most. Neki valjevci sanjali su da je moguće napraviti i nešto više od mosta kojim se prelazi, da se na njemu zadrži, pogleda na grad, izlaske i zalaske sunca. Pešačkih nema dovoljno, a valjalo bi da Kolubaru i druge reke premrežimo njima. Tako i dalje sanjamo pešački most iz parka na Jadru na drugu obalu kod Doma Istraživača, iz Knez Miloševe koji nas povezuje sa Tešnjarsom Bobovčevom ulicu,pa pešački iz Hajduk Veljkove ulice kojim bi ušli, pored Krušikovog Stadiona u ulicu Prve Brazde… A koliko znamo o postojećima? U odsustvu pravog gradskog letopisa snalazimo se kako znamo, pronađemo ponešto važno, uvek svesni da ima negde još toga. Ova nova vremena još su zaboravnija od starih koja su znala i da zabeleže. To nešto sabralo se u ove male novinarske beleške o deset mostova grada Valjevu na reci Kolubari. Bar za početak.

Pešački kod Pivare

Na stavama Obnice i Jablanice, gde nastaje Kolubara, verovatno se uvek prelazilo jer je na tom mestu reka proširila korito a obale nisu strme što je pogodovalo da se iz Sedlara, Belog Polja, iz planinskog zaleđa siđe u grad ili iz grada iziđe. Činilo se to gazom ili prelazom kroz plitku vodu. A bilo je i mostova.

Na najstarijim fotografijama (za koje se za sada zna) prostora oko Pivare, vidi se ćuprija. O značaju mosta na izlazu grada prema planinama govore i arhivski dokumenti. Dejan POPOVIĆ, istoričar, u dokumentima Fonda grada Valjeva iz 1903 godine Valjevskog arhiva, nalazi zanimljive podatke o prepisci Komande Drinske divizijske oblasti i Načelstva Okruga Valjevskog koji se odnose upravo na prelaz preko Kolubare („Obnova starog mosta na Kolubari“, KOLUBARA, Veliki narodni kalendar za prostu 2009, str 176). Valjevo je 1883. godine postalo sedište Drinske divizije a 1885. godine sagrađena je kasarna Puka koja i danas postoji,poznatija pod imenom Kadinjača. Grad se u to vreme intenzivno selio na levu obalu reke, a potreba vojske da prelazi na drugu obalu i da koristi samu reku vidljiva je iz dopisa Divizije upravi grada već 1900. te godine. U njima se govori o trošnosti mosta,trulim šipovima, lošoj konstrukciji i da bi trebalo praviti novi most. I naredne, 1901. godine, Komanda Divizije traži od Načelstva da izgradi novi most , širi i sa ogradom. I Sud opštine valjevske je uključen. Smatra da se most najviše koristi za vojne potrebe i da je otuda vojska odgovorna za njegovo održavanje. Ali i da treba graditi novi kolski most. Grad odbija izgradnju novog, kolskog mosta jer za to treba puno sredstava, a gradu je potrebniji novi most i popravka postojećih u samom gradu. Naredne godine - 1902, odustaje se od gradnje novog kolskog mosta kod Pivare, Sud opštinu obavezuje da obezbedi direke i građevinski materijal, a da vojska obezbedi stručan kadar i vojnike za radove. To vojska nije mogla, pa su angažovani lokalni majstori. U proleće te godine obnovljen je drveni pešački most kod Pivare. Direci su sečeni u šumi na Boričevcu.

Pešački most je tako skoro šest decenija opstao a teretni saobraćaj i dalje se odvijao oko samog mosta forsiranjem reke. Stariji meštani iz okolnih kuća i danas se sećaju kako su sa mosta pratili prelaze pivarskih konja sa kolima do pivare i iz pivare a svedoče da su i prvi kamioni gazom stizali do Pivare na desnoj obali a pretovareni na levu obalu reke. Nizvodno gaza bio je drveni most na pet stubova kojim su prelazili pešaci, možda i sa konjem jer je bio dovoljno širok. Pravi izazov bio je drvenim podom preći ga biciklom. Jednostavne konstrukcije povezivao je obale pa ste do terase kafane Platani stizali pored sadašnje kapije fudbalskog igrališta izlazeći iz park šume Pećina. Mirko Paramentić, pored čije kuće se prilazilo mostu sa leve strane reke se seća da se most savijao od mnoštva ljudi koji su se okupljali na njemu za vreme slave na drugi dan Uskrsa, zapravo velikog vašara kod Platana u te dane.

Tog drvenog , preko 40 metara dugog mosta, više nema jer je zamenjen betonskim pešakim mostom. I to je jedini most na Kolubari u Valjevu koji nije podigao grad, već valjevski Vodovod. Kaptažom izvorišta Paklje nakon osam ipo kilometara voda je stizala do Lovačkog doma, cevima je prelazila Obnicu i uključivala se u gradski vodovod. Bilo je to prelazno rešenje dok se nije premostila Kolubara nekoliko metara uzvodno od starog drvenog mosta. Premošćavanje reke zbog vodovoda bilo je ujedno povod da se reka premosti stabilnim pešačkim prelazom. Betonski most na jednom stubu u sredini reke, prigodno je otvoren novembra 1959 godine. Prilazi mu se visokom stepenicama sa obe strane, jer je podignut na bezbednu visinu u slučaju stoletnjeg vodostaja. Postavljanjem tog mosta uklonjena je stara drvena ćuprija na pet stubova sačuvana na starim fotografijama i u sećanju do danas starijih valjevaca.

Most na Jadru

Most na Jadru (drveni) (crtež: Ljiljana Ljiljak)

Most na Jadru (drveni) (crtež: Ljiljana Ljiljak)

Dragutin Bajić hroničar u maloj knjizi „Vremeplov Valjeva: 1944-1984“ , objavljenoj 1986. godine u izdanju štamparije Milić Rakić, beleži na kraju 1972. godine:

„U Valjevu je svečano pušten u saobraćaj novi betonski most preko Kolubare kod „Jadra“. Novi betonski most ima kolovoznu traku široku sedam metara i pešačke staze a dugačak je 44 metra. Betonski most zamenio je tako drvenu ćupriju koja je od vajkada stajala na tom mestu“.

U toj belešci ne pominje se da je most projektovao Dragan Bebić (1940-2012) ugledni graditelj po ocu poreklom iz Vujinovače a koji će svom Valjevu ostavili još nekoliko značajnih mostova i vijadukata. Betonski most na Jadru, je školski primer premošćavanja reke veličine Kolubare sa dva moćna stuba u samom koritu. Izgrađen je kao sastavni deo regionalnog izlaznog puta prema Bajinoj bašti.

Generacije Valjevaca još pamte drvenu ćupriju posebno iz vremena detinjstva kada se na kupanje u Kolubaru odlazilo u virove ispod drvenih stubova. U senci stabala Parka na Jadru i samog mosta tamna, smaragdna boja vode u tim nevelikim virovima bila je pravi izazov i zadovoljstvo početkom leta, kada je Kolubara ličila na planinsku reku. Oko mosta tokom cele godine mogli ste videti strasne pecaroše. Bile su to godine kada nije bio uređen kej reke. Za velikih povodanja, pre uređenja kejova, sa zebnjom se pratilo da li će nosači mostovi biti jači od bujica, a nije bilo retko da budu oštećeni ili čak srušeni.

Beli most

Beli most za vreme poplava

Beli most za vreme poplava (Foto: Đorđe Đoković)

Staru čaršiju sa novom oduvek je povezivala ćuprija a ne most na šta nas u više prilika i svedočenja o gradu, upozorava Borislav Bora Vujić. Ćuprije su drvene a mostovi betonski ili gvozdeni. To još ništa ne govori o njihovoj čvrstini o čemu svedoči i ono što se desilo početkom ratne 1941 godine.

…Pre rata , Kolubaru su premošćavala četiri mosta u varoši i jedan kod Pivare . Od ovih pet, poslednji koji je povezivao pijace, kao i prvi kod Pivare, bili su pešački; veliki gvozdeni most kod gimnazije služio je kao veza sa kosjeričkim putem, a još dva drvena, oba dotrajala, nisu bili za teretni saobraćaj, jedan kod Petkovića mlina još je i mogao da posluži kolskim zapregama, a srednji, najstariji, u centru, služio je samo pešacima. Gvozdeni most uništio je minama neko od „ratnika“ pred ulazak Nemaca: samo tim mostom mogla bi preći teška motorna vozila. A nemačka vojska prešla je preko najstarijeg u centru s tenkovima i ostalom gvožđurijom! Poduprli ga nekim gredama i obavili posao. Po nemačkom naredjenju napravljena su dva nova drvena mosta, jedan između pijaca umesto pešačkog i drugi umesto dotrajalog kod mlina. U proleće bujica je odnela oba nova mosta a i onaj prvi kod Pivare pešački, i do leta sav se saobraćaj odvijao preko one poduprte starudije od mosta, još i nakrivljene od bujice“. (Milenko Jovanović, „Zaboravljeno vreme“, st 88)

Takav „poduprti“ drveni most služio je još decenijama sa nužnim povremenim intervencijama posebno u kišnim periodima i za vreme velikih vodostaja:

„A kad s jeseni Kolubara nadođe i valja, most se nekako razvlači, škripi, trpi udare balvana i vode, navaljenog granja. Sa njom uz huk prolaze očišćeni kokošinjci, poneko prase, a okupljeni narod na keju u čudu gleda Tešnjarce gde skaču u nabujalu vodu vadeći balvane,čak dole ispod gvozdenog mosta. Žene okreću glavu, a neka objašnjava da tako može dosta da se skupi pa kad se osuši, samo pucketa…Iz nabujale Kolubare ostanu iznemogle vrbe i glib kao ogledalo. Ispod mosta onda stopalima se prave figure, a neko se ceo i slika.“ (Darko Marjanović,“ Tešnjarski glasonoša“ br 12, 20. avg. 1993).

Drvena ćuprija bila je veza ne samo stare i nove čaršije već i dva sveta, starog i novog. Izlazak na mali trg sa česmom „Kod krsta“ bio je simbolično ulazak u ponovnu hristijanizaciju. Od tada je verovatno potekao i čin bacanja ledenog krsta sa mosta na Bogojavljenje, koji je sa prekidom nakon Drugog svetskog rata, obnovljen u poslednjom godinama prošlog veka.

U renesansno vreme Valjeva, u vreme gradonačelnika Dušana Mihajlovića (1986-1989) uređenje Tešnjara i platoa pred Grandom, neminovno odbrojavalo je i poslednje dane ćuprije. Aleksandaru Mitroviću inžinjeru , GP Jablanica je poverila da uradi projekat današnjeg mosta koji je arhitektonski uobličio arhitekta Predrag Kojić, autor uređenja šireg prostora na levoj obali grada sa dva spomenika, Pesnikinji i i Vojvodi. To arhitektonsko rešenje sa ogradom od mermernih balustrada izazvalo je dosta polemike (aktuelne i danas), a najviše prigovora stizalo je od stručnjaka za zaštitu baštine koji su smatrali da mermerni most ne priliči da bude ulaz u staru čaršiju. Inženjer Mitrović se seća da je dosta teškoća zadavalo vezivanje ograde sa balustradama. Bila je značajno opterećenje pa su upotrebljeni ankeri. Zbog toga je angažovan i Institut za materijale. Most stoji na dva stuba a premošćava reku blagim lukom. Odlikuju ga i terase na obe strane na sredini mosta. Sa mostom celinu čini široko stepenište na levoj obali do donjeg forlanda uređenog keja. Sa istom ogradom od belog venčačkog mermera povezan je plato sa letnjom baštom a pod mosta popločan je mermernim pločama kao i ceo trg kod hotela Grand.

Sa proširenjima, terasama na sredini , beli mermerni most pretvara se u galerijski prostor pozornice na otvorenom u vreme značajnih kulturnih događanja na letnoj pozornici koja se improvizuje na samoj levoj obali podno mosta, nizvodno. U okviru Tešnjarskog festivala, nekoliko godina pozornica je upriličena ispod samog mosta na sredini reke. Beli most u centralnoj jezgri grada jedini je, u valjevskom iskustvu, za koji su projektanti imali nameru da ga oblikovanjem upriliče gradskom ambijentu. Na žalost, svi ostali mostovi projektovani su kao da nisu u razvijenom urbanom okruženju.

Veoma brzo nakon izgradnje, most je imenovan kao Beli most a zadržan je donekle i termin, „tešnjarski“. Bio je orijentir za razmenu informacija i okupljanja nekoliko talasa izbeglica poslednjih ratnih sukoba. Otvoren je 15. septembra 1988 godine u okviru Septembarskih svečanosti grada Valjeva kada je obeležen i završetak uređenja trga kod hotela Grand.

Tekst je objavljen u Kalendaru „Kolubara“ za 2013. Godinu.

Nastaviće se.

NAZAD NA VRH