| Oktobar 2011

Oficirski domŠta, kome i kako?

Redakcija

(foto: www.zaprokul.org.rs)

(foto: www.zaprokul.org.rs)

Valjevu je ovog leta vraćen Dom vojske (nekadašnji Oficirski dom, Dom JNA i sl.), doduše uz priličnu cenu u koju valja računati i ulaganja u temeljnu obnovu tog interesantnog zdanja.

U pitanju je zgrada na jednoj od najinteresantnijih lokacija u gradu, koju su još pre 80 godina njeni protagonisti odlično postavili i za nju onda odvojili priličan plac. Toliki da omogućuje njeno eventualno proširenje a da vrednosti samoga objekta ne budu ugrožene. U pitanju je, uz to, reprezentativno zdanje, s mnogo razloga oglašeno za spomenik kulture. Malo je tako vrednih građevina ne samo u Valjevu nego i u dugim srbijanskim varošima ovakve veličine i ovakvoga značaja.

Neophodno je, otuda, da se donosioci odluke o budućoj nameni Oficirskog doma oslone na znanja i viđenja što većeg broja kompetentnih ljudi, pre svega između nas Valjevaca. Ljudi od značajnoga iskustva i sa znatnim rezultatima u svojim biografijama, takođe i onih pred kojima je budućnost.

Nije sramota pitati, sramno je donositi pograšne odluke. Ukoliko se sada donese pogrešna odluka o budućnosti valjevskog Oficirskog doma – njene posledice će biti dalekosežne.

Svesni važnosti toga odlučivanja, uredništvo Revije „Kolubara” zamolilo je desetinu Valjevaca da na početku debate o tome iznesu svoja viđenja o mogućoj budućoj nameni Oficirskog doma. Tom temom bavićemo se i u narednim brojevima. 

 

Najbolje je - da bude Biblioteka 

Sedamnaest razloga, sadržanih u pismu direktorke Matične biblioteke „Ljubomir Nenadović” Zorice Milinković gradonačeniku Valjeva Zoranu Jakovljeviću

Zašto dom vojske adapritati u Biblioteku?

1. Zato što je Biblioteka najstarija ustanova kulture u gradu, a nikad nije imala svoju kuću. Uvek je bivala smeštena u neadekvatnim prostorima...

2. Zato što su biblioteke svuda u svetu smeštene u centru grada, uz to i u prelepim zdanjima...

3. Zato što su biblioteke civilizacijske tvorevine koje deluju u interesu prosvećenosti, obrazovanja i kulture jednog naroda...

4. Zato što Biblioteka čuva kulturnu baštinu našeg kraja i sabira sva svetska znanja i dostignuća...

5. Zato što je Biblioteka dostupna svima...

6. Zato što Biblioteka čuva tradicionalno znanje na klasičan način, a opet,  okrenuta je i modernim tehnologijama, elektronskim formama koje su dostupne celom svetu...

7. Zato što Valjevci odavno zaslužuju modernu Biblioteku...

8. Zato što Dom vojske pruža prostorne i arhitektonske mogućnosti za dogradnju i proširenje...

9. Zato što ima arhitektonskih mogućnosti za pristup invalidima, za zvučnu signalizaciju za slepe i slabovide...

10. Zato što bi mogli da oformimo elektronsku čitaonicu, i da imamo i knjige u papirnoj formi u slobodnom pristupu, dostupne svim korisnicima...

11. Zato što centralni prostor Doma vojske može da služi u više namena i da ga koriste različite ustanove: gradska galerija, pozorišna i bioskopska dvorana, za koncerte, horove, orkestre, književna druženja, naučne skupove, tribine, prijeme na najvišem državnom nivou, gradski prijemi, okupljanje mladih, studenata, radno sposobnog stanovništva, osoba sa posebnim potrebama, penzionera...

12. Zato što Dom vojske ima baštu koja može da posluži za kamerne predstave, pozorište, radionice, igraonice, književna druženja, učenje u prirodi...

13. Zato što se Biblioteka bavi i formalnim i neformalnim i doživotnim učenjem i obrazovanjem...

14. Zato što Dom vojske pruža mogućnost za otvaranje antikvarnice, knjižare, kafea...

15. Zato što, na primer, u centru Sremske Mitrovice postoji isto takvo zdanje u koje je smeštena Biblioteka „Gligorije Vozarović”...

16. Zato što današnja valjevska Biblioteka radi u 1050 m2 prostora koji se nalazi u centru grada, a čiji je vlasnik grad Valjevo.To daje različite mogućnosti izdavanja, prodaje, zamene...

17. Najzad, i zato što je u „velelepnom Oficirskom domu u Valjevu odmah posle Drugog svetskog rata (1944-1946) bila smeštena Nova valjevska biblioteka”...

(Foto: Ljuba Ranković)

Dom oficira

Ljudi moji, šta nas snađe! Pored toliko oskudice i briga, sada i ovaj Oficirski dom!

Kada je zlikovac onako nemilice gađao, moglo je bar da mu se omakne pa da pogodi i ovu zgradu! Tako bismo imali, danima i godinama, bilo bi i za dve generacije, da kunemo i proklinjemo lopova-razbojnika i vajkamo se do suza – e da nije tako kako je i da nije tako kako je bilo, mi bismo ovu lepu zgradu dali ovome i onome i kako bi ova lepa zgrada bila baš ovo i baš ono. Pa kada se lepo ispričamo, puni sebe, gordi, ponajlak kući, na zasluženi počinak. (Ovo nisam rekao je, ovo je rekao onaj drugi, kojega sam kasno primetio da mi čuči na ramenu i da me nadzire. On je to rekao. A ja – zapisah. I – potpisah!)

A neki i kažu, tiho da se ne čuje, kako je ova zgrada odslužila svoje, ispunila svoju misiju i zadaću, i kako bi je, pod idealnim uslovima, ne samo finansijskim, valjalo srušiti. Pa sagraditi modernu, to jest funkcionalnu, recimo za Biblioteku. Jeste lepo naslediti štošta, ali nasleđe obavezuje, pa biva da je lakše, a i bolje, graditi novo. A i ovo je, valjda, neka glasina koja nas proziva i kuša. Ili, samo šala, iako nijedna šala nikada nije sama. Ovaj Oficirski dom je znamen jedna i ovoga grada i naših života, pa i kada mi ne marimo za to. Dovoljno su rušili drugi, a mnogo smo urušavali i rušili i mi sami. Naglupirali se!

Kada je ona država gradila Oficirski dom u Valjevu, kao i druge državne građevine po državi, ona je znala šta će i kako će. I to njeno znanje je za nauk i respekt. Tako je i Oficirski dom u Valjevu bio za Komandu, za njene ratne kao i ove mlađe, školovanije oficirčiće i oficire, za njihove epolete i ešarpe, uglancane sabljice, za bal. A onda i za odabrane građane, za ugled Vojske i njeno mesto u društvu. Zato je i bašta i restoran i pozornica za razne potrebe i priredbe. A bilo je i igralište za tenis. Bila je i Biblioteka. Onaj koji nasledi Oficirski dom naslediće i izvesne obaveze prema svemu tome.

A opet da kažem i to (ne bih da kvarim onima koji misle drukčije), da je u ovim građevinama, inače dostojnim našeg uvažavanja pa i divljenja, nečega, a vremenom sve više, nezdravoga i truležnoga! Njih su gradile sile i moći da sebi ugode i da se pokažu, ali i da se podanicima preporuče i stave do znanja. A, kao da su ovi moćnici slutili da je ta njihova sila za vremena i da će od jednoga dana to njihovo vreme, naočigled, da ističe. I kao da bi tom monumentalnošću, tim (lažnim) fasadama da namire i ućutkaju taj glas koji opominje. Ornamentika, imitacija, nametljivost u graditeljstvu od pamtiveka su više znaci impotencije i griže savesti nego li samopouzdanja i čistog obraza. Pa i čitave carevine su propadale, ili se bar videlo da im nema spasa kada bi preovladalo, a i potrošilo se, ovo lažno predstavljanje. Iz onoga što čitamo, na primer, iz istorije slavne Vizantije, pisci nam njeni, a i nehotice, sugerišu da je ova silna i dugoveka carevina propala i zbog kiča. Kao ona jabuka koja se rumeni i sjaji, a crv njen u njoj radi li radi. A ona još i hrani i brani svoju crvotočinu. To su i uzroci i simptomi propasti i moćne Austrougarske, na primer. Kada, pogotovu iz potonje perspektive, gledamo te njene nakinđurene fasade, tu ispraznu ornamentiku, taj lažni ceremonijal, lakše nam je da shvatimo zašto je ta (na)silna carevina morala da propadne. Umiranje u „lepoti”. Kada je jedan, i samo jedan bečki arhitekta pokušao da upozori u opomene (ornament je zločin!), ućutkali su ga i vlasti i njegove kolege.

A istina je u jednostavnosti i funkcionalnosti. Međutim do te jednostavnosti i te mudrosti tek valja stići. Ali biva da se njome katkad može i početi. Tako, uistinu udivljen do grešnosti i greha pred svetlostima slikarstva sopoćanskog više volim Petrovu crkvu. Kamen – crkvu, utvrdu i pećinu, sve sa onim njenim enigmatičnim krstačama u porti crkve i onom oštrom travom kojoj ni ciče mrazeva ni paklene suše ne mogu ništa!

Međutim, šta ćemo mi i kako ćemo sa ovim Oficirskim domom, to se od nas traži! Sa ovim časnim nasleđem i ovom kapitalnom investicijom koja nije samo finansijska. Koliko će i hoće li ova zgrada programima svojim, sadržajima i smislom tih programa doprineti da nam život u Valjevu bude dostojniji i bolji? Prostraniji i slobodniji. Sa više razumevanja i pameti. Sa više strpljenja i solidarnosti. Više zdravlja maternjeg nam jezika, a manje arogantne brbljivosti. A to je ono što nazivamo kulturom, tako da nam kultura nije samo umetnost ili ono što je sa umetnostima u vezi, već svekoliko stvaralaštvo čovekovo, sav onaj napor i podvizanje koji nam pomaže da se, nekako, od divljaka i besomučnika otimamo i uspravljamo do kakve-takve ljudskosti. I da istrajavamo. Tome pripadaju i nauke, i filozofiranja, i religije, sve ono što duhovnost jeste, što jesu svakolika znanja i promišljanja tih znanja, na širokom frontu stvaralaštva čovekovog. A na sve je strane ipak i dostojnih podvižnika, pa i duhovnika i kada su, dakako, ti podvižnici i duhovnici i ateisti. Bez ikakve hijerarhije i selekcije, moram i to da kažem. A sve su to prosvetarske i prosvetiteljske pretpostavke na koje mora da računa i kojima mora da se odazove svako ko računa na ovaj prostor ili kome ovaj prostor bude dat i zadat.

Zato ne bi bilo dobro da se jednostavno u Oficirski dom, tek tako, preseli neka od postojećih ustanova ma koliko da je ta ustanova sjajna. Svako od pretendenata je dužan da izloži svoj program koji je, osim neke aktivnosti osnovne, i na jednom širem planu prosvetnom i kulturnom. A kandidati su u ovome času takoreći svi, široko im polje – i Biblioteka, i Muzička škola, gradska muzika i gradski muzičari, Muzička omladina, Galerija, i pesnici i pčelari, i naši mičurini i golubari, fotografi, i onih skoro dve hiljade Valjevaca koji su se sabrali između korica Kolubarinog Leksikona, Dom Valjeva ili Matica valjevska, od one Gradine u Brangoviću do Istraživačke stanice, od zelene Petrove glave do Zelenoga vira.

Kada ovo brojim ne mislim bukvalno tako, valjda smo se razumeli. Dakle, za učilište i sveučilište, za radilište i gradilište, košnicu i uljanik. A merila za sadržaje i organizaciju, za učinak samo su visoka i najviša. Sve manje od toga su podvale, prividi i šteta. Zato u ovo nikako ne spada da ovaj Oficirski dom bude za Gradsku kuću. Ovaj predlog koji se već čuo je, blago rečeno, nepromišljen, nekorektan i nekulturan. A kada se još kaže kako je to „za boljitak Valjeva i njegovu budućnost”, bilo bi to smešno da nije zastrašujuće. A kada taj predlog dođe iz Regionalne privredne komore. od koje se očekuje racionalnost i odgovornost i da nas sve pouči u tome, onda je to vrlo opasno. Stid me je i strah da citiram sva obrazloženja njihova, tu ružnu dijagnozu tuge i nesreće naše! Ali nije samo uprava ta koja je natekla od te sile činovničke, ove je jalovine kod svih onih koji su se u ovome vremenu nevremenu dokopali državne sise. Od onih gore do onih dole, od Škole do Policije. I malo im je. Zato u ovaj Oficirski dom ne bi smeo niko ko od toga zloduha nije čist.

Da kažemo, dakle, o ovome Oficirskom domu, onoliko koliko nam je u pameti i razumevanju za ovaj čas. A neki su već i rekli konkretnije i umesno, pa da se zamole i kažu i oni koji više vole da ćute. I oni iz ustanova koje se ovde pominju, pominju ih neki drugi, a njima to može biti ne odgovara.

A bilo bi dobro i to da stručni ljudi pregledaju ovu zgradu, da sve izmere, da ispitaju statički, i akustiku one sale, da zađu po krovu i tavanu i da sve ukratko opišu i nacrtaju, a da Opština zamoli i pomogne „Kolubari” da to objavi.

Opština je ovde najpozvanija. Ali, imajmo u vidu i to da ni njoj nije lako.

Milenko Radović

 

Valjevska kuća

Kada me prijatelji pitaju – odlazeći u Valjevo – šta treba da vide, upućujem  na Gimnaziju, Sud, Dom armije i Banku, zatim na Muzej, kao i Tešnjar.

Sada se – kada je Valjevo dobilo Dom armije – postava pitanje šta treba smestiti u to zdanje… Pročitao sam u Zdravkovoj Reviji neka mišljenja. Svako od njih je razložno.

Šta ja predlažem?

Mislim da bi to mogla da bude – – Valjevska kuća.

U nju bi trebalo smestiti, recimo, sve ono što se tiče istorije čitavog kraja. Ličnosti, zaslužnih, ima dosta.

Trebalo bi u toj zgradi da se nađu sve knjige – i Valjevaca i o Valjevu. I originalni rukopisi neki, recimo.

To važi i za slikare, muzičare, arhitekte i sve druge kreativne ličnosti, i to od ranih dana. Tragovi su u knjigama koje objavljuje pouzdani Zdravko Ranković.. 

*

I sportiste ne bi trebalo zanemariti. 

I poljoprivrednici se ne bi smeli zaturiti.

Onda, u toj zgradi bi mogla da se nađu poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, po čemu je Valjevski kraj poznat. Pomišljam na maline, ali i duvan čvarke. I da ne ređam dalje. Mnogi to bolje znaju!…

*

Valjevska kuća bi mogla da ima neki svoj upravni odbor, onaj počasni, sa najuglednijim živim ličnostima, ali i onaj radni, u kome bi se našli poznati zansenjaci.

Valjevska kuća bi trebalo da objavljuje svoj godišnji pregled.

*

Možda bi  za ulazak u Kuću trebalo organizovati i nadmetanje.

U stvari, bila bi čast dobiti u njoj prostor.

Miloš Jevtić

 

Za dom mladih! 

I tako zaustaviti galopirajući sunovrat grada

Mada je moćna i autentična biblioteka prvi prioritet na mojoj ličnoj rang listi, iskrslo je nešto prioritetnije i urgentnije, nešto od čega bukvalno zavisi civilizacijski, mentalni, kulturni, urbani i svaki drugi kod, opstanak i profil grada, smislen život u njemu, minimalni nivo dostojanstva i bitisanja ovde, a to je pitanje mladih, njihovog ostanka i preuzimanja procesa i poslova, urbanizacije i supstance življenja, humanizacije i održavanja smisla ovog devastiranog i ugroženog urbanona.

Zato menjam listu prioriteta i predlažem da se Oficirski dom pretvori u mega ustanovu za mlade Valjeva, jer je jasno da će, ako se nešto  h i t n o  ne uradi, a uraditi mogu, pre svega, oni koji su na vlasti,  Valjevo vrlo brzo postati nepopravljiva rupa, koju više niko i ništa neće moći zatrpati  niti popraviti i koja će od ovog grada napraviti definitivno pustu i sprženu zemlju punu luzera i staraca, čemu se ubrzano približavamo, jer su stotine i hiljade  sjajnih talenata, o kojima je pisano upravo na stranicama ove novine tokom proteklih sedamnaest godina, nepovratno otišli u sredine gde su ih dočekali raširenih ruku. Pri svemu tome je ovo samo prvi, transparentni potez, a morao bi ga pratiti čitav niz drugih mera i aktivnosti iz ove oblasti.

Kako treba ova neverovatna ustanova da izgleda, čime (sve) treba da se bavi i koje ciljeve treba da postigne, kako bi se dogodio civilizacijski i urbani spas ove već uveliko obolele i devastirane urbane zajednice, sticajem okolnosti sam ovih dana,  doduše, drugim povodom, već pisao u Valjevskoj iskri, pa ću tu ideju ovde samo sublimno dinamizovanu i funkcionalno prilagođenu, doraditi. Nov u bavljenju tom temom  je upravo momenat  prostora, mesta, odnosno zgrade  za ovu ideju, dakle njeno prostorno situiranje, jer se Oficirski dom ukazuje kao idealan okvir za ovu i ovakvu zamisao. Pogoduje i njenoj hitnosti, jer je brzina ovde imperativni faktor, odnosno  faktor sine ljua non, jer izvrsno apsorbuje i izvesnu javno neeksponiranu i ovlaš provučenu ideju o nekakvoj Evropskoj kući kulture, ili Kući evropske kulture (?) u kontekstu upravo ovog zdanja.

(Kad je o Biblioteci reč,  recimo i to, da je definitivno jasno da je posle svega opredeljenje za novu zgradu jedino validno i smisleno  i to tamo gde je Generalnim planom i predviđeno, u parku preko puta Doma kulture, ali druga je stvar što vlast  o Biblioteci već deset godina gromoglasno ćuti ili u najboljem slučaju fingirano čeprka, kao da problem i ne postoji, ili da je, budibogsnama, sve u najboljem redu.)

Dakle, cilj ove nove ustanove je da uspostavi bazu najboljih i najsposobnijih predstavnika mlade populacije u gradu i uspostavi novi sistem vrednosti, prioriteta i ponašanja. Cilj je da iz tog sistema izrastu novi mladi i nepotrošeni ljudi i preuzmu poslove i procese. Cilj je da se to „mladalačko more” još mentalno, moralno i biološki očuvano, stavi u prvi društveni, urbani, naučni, privredni i civilizacijski plan i neutrališe partijski idiotizam koji favorizuje i fabrikuje zombije i marionete. Da proizvede jednu moralnu i vrednosnu revoluciju u gradu.

Iz svega ovoga jasno je da ta ustanova mora biti nešto posebno i izuzetno, kako po  sadržajima, tako i po ciljevima. Osim kulturna, u najširem smislu reči, što će joj pribavljati prestiž i magnetizam, ona mora biti i još mnogo šta drugo. Mora vezivati i zadržavati najbolje mlade (i ostale) ovde u stalnom ili saradničkom statusu. Posredno i direktno biti liderski i kadrovski lakmus. Multidisciplinarni alternativni i moderni edukativni akcelerator. Ogledna stanica i iskustvena i idejna berza na lokalnom, regionalnom i globalnom nivou. Punkt za društvene, naučne i privredne projekte i konferencije. Dinamički kreativni  katalizator  sa najboljim mentorima i trenerima i primenjenom berzom svetskih iskustava i modela. Delatnost te ustanove mora obuhvatati sve segmente jednog urbanog bića, ne samo kulturu. Dakle, osim što će nužno biti i kulturna i umetnička, ona će biti i društvena, civilizacijska, antropološka, obrazovna, naučna, duhovna, filozofska, alternativna, eksperimentalna, iluminativno-motivacijska i ina ustanova, sa stalnom provokacijom kretanja, učenja i razvoja. Ovde bi delovali svi kulturološki i umetnički izrazi: likovni, muzički, filmski, književni, scenski, dramski, urbani, dizajnerski, video, ali i korpus različitih obuka, kurseva, škola i edukacija, paneli, predavanja, tribine, veštine, tehnike i prijekcije, demonstracije, izdavaštvo, alternativa, kampovi, kolonije, nagrade, specijalni projekti, uvidi i razmene sa „ostatokom Srbije”, ali i svetom. Podrazumeva se fluktuacija ljudi van Valjeva i van Srbije, korišćenje svetskih iskustava i prakse, brzo napredovanje i menjanje svesti i sveta, poput boravka u kulturološkom i društvenom vremeplovu i inspirativnoj futurističkoj mašini za brzo menjanje i razvoj. Ovde nema simuliranja i ružičastih naočara, omiljenih kod vlasti, jer ovo je razvojni, a ne zabavljački i simulakrički projekat i sve mora biti izmereno svojom upotrebnom vrednošću i društvenim, kadrovskim, umetničkim, kulturološkim, naučnim i praktičnim efektom.

Suština ovog sistema je angažovanost, aktivizam, projektovani razvoj i snažna produkcija društvene energije, znanja i razvoja i provokativni momenat u odnosu na ostale sisteme.  Grad se hitno mora prestrojiti, okrenuti ovakvim projektima i ne žaleći u njih uložiti, jer, bez frazeologije, to je ulaganje ne samo u budućnost, već i u notorni spas, kome je do toga uopšte stalo. Suština je i u instaliranju i povratku najboljih i najsposobnijih, ali zbilja najboljih i najsposobnijih, koji će stvoriti prostor za povratak ili stvaralačko prisustvo ostalih. Tako i u bukvalnom i prenosnom značenju jedna  ruina može postati momenat stvarnog preobražaja, a jedna devastirana zgrada,  zdanje novog uspona. To može biti jedna lepa i paradigmatična priča i faktor tako potrebnog ujedinjenja oko pameti od koje smo, najčešće, poslovično daleko. To bi,  recimo, mogao da postane nesrećno-srećni Oficirski dom. To i još ponešto.

Ostoja Prodanović

 

Primer iz Subotice

Dragi Kolubarci, pametnice Valjevske,

Pročitao sam u prošloj „Kolubari” sve o Domu armije. Svi su zainteresovani, i oni stari i ovi mladi. Važno je shvatiti da ta zgrada nije mačiji kašalj. Ona može da zadovolji sve manjkove i sva prošla htenja. Sve je lepo – i biblioteka i pozorište i kulturne delatnosti. Sve ono što Valjevu treba i što smrtno fali.

Imao sam ovih dana veliku počast da u Subotici izlažem svoje radove, da izložba bude i najava njihove godišnje skupštine grada, na tri jezika. Sutradan po otvaranju, u Gradskoj kući održana je svečanost; to je trebalo videti i čuti da bi se razumelo zašta služi gradska kuća. Zdanje je za dve godine mađarskog prosperiteta (1908-1910) sazidano i dekorisano. Rat, Prvi svetski, doneo je Suboticu u zagrljaj Srbiji.

Ne bi bilo zgoreg da se odlučujući ljudi u Valjevu pokupe i odvedu da vide grad Suboticu i njegovu Gradsku kuću. Videti ukrašene dvorane za sednice, holove, pristupe, kancelarije... To nije administrativna zgrada gradske uprave, ona je „tamo negde”. Ta kuća je čast, ugled, prestiž onih koji vode grad. Ukrašena je iznutra i spolja u jednom karakterističnom stilu Vojvodine. Subotičani se ponose svojom Gradskom kućom, a i imaju čime!

Sudbina našeg Doma armije čvorno je pitanje, ako se ono pametno reši za sobom će povući rasplitanje drugih takođe gorućih pitanja. Nadam se da će pamet i visprenost Valjevaca proklijati i roditi pozitivnim plodom.

Skupiti malu ali vrednu grupu dobronamernika da izbalansiraju šta i kako. I početi pod hitno da se radi dok se kuća od karata sama ne uruši.

Ono malo snage što mi ostaje vrlo radu ću uložiti u borbu za rešenje Doma armije. Vrlo rado dajem glas da Dom postane gradska kuća Grada Valjeva! Mi Valjevci zaslužujemo da se imamo čime dičiti i ponositi.   *                     

Vaš neuništivi

Slobodan Jevtić – Pulika Valjevski (nastanjen u Francuskoj)

Komentari

Oficirski dom | 6.10.2011 u 19:31

Pita li se neko mladi od 60 godina ili za reviju Kolubara ta populacije ne postoji u Valjevu?

posetilac | 6.10.2011 u 19:31

17. nabrojanih razloga, kada se objektivno sagledaju i analiziraju pre su ralozi zasto da Oficirski dom ne bude biblioteka, nego da bude. Vecina navedenih razloga (pod brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 9, 10, 13, 14, 15, 16, i 17) su vise-manje uopsteni i nikakve veze nemaju sa prednostima koje bi BAS OVA zgrada imala nad drugim objektima, narocito nad NAMENSKI NOVOSAGRADJENIM. Cak su tu navedene i neke mane ovog objekta (npr. razlog 7: veoma je tesko nesto moderno napraviti u starom nenamenskom objektu). Znaci, ostaju samo razlozi 8, 11 i 12, ali oni nisu dovoljni, a ni ispravni, a cak su i protivrecni sa drugim razlozima. Tako, tacno je da bi Dom armije pruzao velike mogucnosti za PROSIRENJE i DOGRADNJU (razlog 8). Ta dogradnja bi bila NEOPHODNA da se zadovolje bazicne potrebe biblioteke jer raspored prostora Oficirskog doma to ne pruza. Ona je uslov i da se ispune potrebe za upotrebe ovog prostora u niz drugih namena navedenih u razlogu 11, koji bi se primenjivale paralno sa bibliotekom. Medjutim sa jedne strane to onda ne bi bila biblioteka, vec interdisciplinarni kulturni centar. A ako se to ostvari potrebe biblioteke bi otisle u drugi plan, i opet nista od moderne biblioteke kojoj se tezi, a koja je potrebna. Tu bi delatnost biblioteke bila usputna, prateca aktivnost, a ne obratno. Istovremeno, da bi Oficirski dom bio u visenamenskoj upotrebi, neophodno je u potpunosti sacuvati njegovu salu, sto znaci ne uvoditi je u klasicne bibiotecke namene (nemoguce je da nesto bude istovremeno i citaonica, sa stalazama, knjigama i stolovima i stolicama i pozorisna i koncertna dvorana). Tako Biblioteka ne bi imala nista vise prostora nego sto ga danas ima, i potrebe za dogradnjom i prosirenjem bi bile jos vece. A tom slucaju (prosirenje - nadogradnja) bi celokupan objekat ostao bez dobrog dela baste, kao prostora za druga raznovrsna desavanja sto je navedeno kao razlog 12. I na kraju, sto nije najmanje vazno: Rekonstrukcija starog, zasticenog zdanja, po svim konzervatorskim uslovima (koji bi u velioj meri ogranicili uslove za egzistenciju moderne biblioteke), pa plus dogradnja i prosirenje... Sve to bi DALEKO VISE KOSTALO nego izgradnja nove zgrade, a biblioteka ne bi dobila sve neophodne uslove kakve bi mogla da ima u nameski projektovanom objektu. Zato je daleko bolje resenje i za Biblioteku, i za Oficirski dom, i za Valjevo i za Valjevce sagraditi novu zgradu biblioteke, namenski projektovanu shodno savremenim uzusima. Ali, sto je veoma vazno, ona mora da bude zasnovana na realnim potrebama a ne na megalomanskim nerealnim vizija. To bi em manje kostalo, em bi za biblioteku bilo funkcionalnije. A sta sa Oficirskim domom. Pa upravo ono sto je navedeno u razlozima 11 i 12, ali uz izostavljanje biblioteckih sadrzaja. - Multifukcionalni centar za veoma sirok spektar kulturnih aktivnosti, koje bi se odigravala u postojecim gabaritima. Zahtevale bi samo rekonstrukciju, ali ne i dogradnju. Kamerna visenamenska sala za pozorisne, koncertne i slicne aktivnosti, gradska galerija (koja bi se povremeno i izdavala), kancelarije za kulturna udruzenja (sa stimulativnom kirijom) i druge (sa punom kirijom), kao i profitna knjizara sa prodajnom galerijom i antikvarnicom, restoran sa letnjom bastom... i drugi srodni sadrzaji koji bi dofinasirali neprofitne vidove upotrebe ovog prostora.

Neko upucen a dobronameran | 15.10.2011 u 17:21

Upišite svoj komentar