| Mart 2013
Tomislav Milanović
Zdravko Ranković
Novo bavljenje Danom Valjeva, neočekivano i nepotrebno, obnovilo je i sećanja na postupak koji je prethodio odluci iz 2002. godine o proglašenju 20. marta za praznik valjevske varoši. U kabinetu predsednika Milanovića nekoliko jutara razgovaralo se o najpodesnijem datumu, takvom da Valjevce ni po kom osnovu neće deliti a ima razložno istorijsko utemeljenje.
Sličnoj praksi, po svemu celishodnoj, Tomislav Milanović se razborito priklanjao još pokatkad. O tome, uostalom, svedočim i na osnovu sopstvenog iskustva, kao učesnik u ponekoj od tih jutarnjih debata. Ukoliko ponešto od tadašnjih opredeljenja nije dalo željene rezultate, odgovornost nije jedino na predsedniku Milanoviću i onima koji su prema njegovom predlogu donosili odluke.
Tomislav Milanović je i u niz drugih i drugačijih situacija ispoljavao lepa rukovodilačka i predvonička svojstva, između ostaloga i otmenost i čovečnost.
Pri vrednovanjima valjevskih gradonačelničkih učinaka u proteklom dvodecenijskom razdoblju, odnosno od kako je višestranaštvo nastanulo i u lokalnim parlamentima, Tomislavu Milanoviću pripada, u to sam sve ubeđeniji, u mnogo kom pogledu najdostojnije mesto. A najbolja argumentacija za takvo uverenje je knjiga o učincima onovremene vlasti, priređena pri isteku njenoga mandata. (Opširnije o tim upoređenjima skorašnjih valjevskih predsednika-gradonačelnika nekom drugom, ali skorom prilikom.)
Primat u odnosu na svoje prethodnike i na sledbenike Milanović je izborio uz dve krupne otežavajuće okolnosti. Jedno su prevelika, ogromna i većma nerealna očekivanja, proisticala posle oktobarskog preokreta u Srbiji iz 2000. godine. Drugo je - izostanak podrške iz lokalnog vođstva njegove Demokratske stranke. Marginalizujući Tomislava Milanovića i njegove saradnike u opštinskoj vlasti poboljšavala im se mogućnost za sopstveni karijeristički uzlet. Danas se to još i bolje vidi nego li pre desetak godina.