| Novembar 2007

O čizmama

Živoslav Miloradović

Ovo vreme 163

Ovo vreme 163

I šta smo nakon svega što se dešavao u Novome Sadu i oko njega zaključili: ima li kod nas fašizma ili ga nema?

Svi oni koji su fašizam gledali na televiziji pa odlično znaju da se on prepoznaje po masovnim paradama gde marširaju desetine hiljada vojnika u crnim izglancanim čizmama i glasno viču „sig – heil”, a sa govornice jedan mali sa brčićama urla kao mahnit, znaju da toga kod nas ne može biti. Pre svega, odakle nam toliko vojske i toliko imalina za glancanje čizama. Mali koji urla već bi se našao, ali njega ionako niko ne bi slušao, mada nije rečeno.

Znači, kod nas fašizma nema, niti će ga biti, a celu gužvu su zakuvali Čeda i Čanak sa nešto nevladinih organizacija za koje znamo ko su i nadasve ko ih plaća. Šta više, zaključuju naši politički analitičari: ako je i bilo nasilja, njega su prouzrokovali upravo antifašisti, a jedino je Čanak pozivao na nasilje i pominjao nekakve letve, što je baš pravi fašizam, a ne oni ošišani dečki što urlaju „Srbija, Srbija” i „Nož žica, Srebrenica”.

Dakle, može se reći da nakon novosadskih zbivanja nismo naučili gotovo ništa osim jednog: Srbija je sjajno mesto za življenje, a ako i ima nekakvog ultraškog desničarenja nema ga više nego bilo u susednim zemljama, bilo u drugim razvijenijim i evropejskim.

I zaista, kada običan čitač novina baci oko na komšiluk i vidi šta se i kako, na primer, u Hrvatskoj utrla na stadionima, ili čuje da su češke vlasti odobrile neonacistima da prodefiluju bivšim je-vrejskim getom u Pragu, ili da je u samom Izraelu pohapšena grupa neofašista koji su svi odreda bili Jevreji, ne može a da sa olakšanjem ne odahne: pa bože moj, dešava se. Zašto bismo mi bili bolji od drugih?

Međutim, rasprava na temu ima li kod nas fašizma koja je oštro podelila javnost na za i protiv, ukazala je na jedan sasvim novi momenat, detalj na koji je teško naići u raspravama koje se o neofašizmu vode u drugim zemljama. Osim nipodaštavanja i marginalizacije celog slučaja, što bi se i dalo razumeti, jer Davidovićevih sledbenika je ipak malo, prisutan je i veoma snažan momenat poistovećivanja fašizma i antifašizma, uz tvrdnju koja se provlači tu i tamo, da su fašistički ekscesi u stvari indukovani od strane antifašističkog (čitaj – prodemokratskog i proevrospkog) svrstavanja. Ključni problemi zemlje Srbije, provlači se dalje u izjavama ove vrste su Č. Jovanović i njegova LDP, Nenad Čanak i njegovi autonomaši, a kada se njima dodaju Nataša Kandić i Sonja Biserko, onda je sasvim normalno da grupa (mala ali odabrana) mladih i besmislenih ljudi skoči na noge lagane i počne da šamara (na primer, učesnike jedne benigne antifašističke tribine) ili slavi rođendan nikoga drugog nego Hajnriha Himlera, komandanta zloglasnih SS jedinica. Zvuči logično, zar ne?

Naravno, ne šalim se. Gorenavedena teza zvuči i te kako logično u kontekstu u kome je nastala. Jer marginalizacija antifašizma u Srbiji i njegovo svođenje na nekakav istorijski eksces, nije niti nova pojava niti baš tako minorna. Naprotiv. Zabavljen svim manifestacijama ovdašnjeg ludila, koje na ovim prostorima besni već skoro dve decenije, običan čovek niti je st-igao, niti je mogao da primeti kako su mu sistematski i veoma dosledno izmakli ispod nogu solidno parče istorije. Sve što je u našoj bližoj prošlosti imalo iole zd-ravorazumskog, plemenitog i humanog, zbrisano je u naletu podivljale „antikomunjarske” horde, koja nema milosti ni prema kome ko je imao bilo kakve veze za bivšim sistemom ili pripadajućom mu ideologijom.

Proces je počeo pod naletima populizma kada je prošlost počela da se prećutkuje a ličnosti koje su u njoj ostavile dubokog traga marginalizuju a sve u cilju nesmatanog jačanja kulta novog Vođe. Pola riba pola devojka, Miloševićev nacionalni socijalizam puštao je razularenoj desnici da se razračunava sa spomenicima, uličnim tablama, i istorijskim činjenicama. Ovaj proces nastavljen je i posle 2000. godine, naročito nakon ubistva Zorana Đinđića i zaustavljanja demokratskih procesa u Srbiji, da bi u poslednjih dve-tri godine dobio vrtoglave razmere. Desničarska intelektualna elita, koja je radeći za Miloševića morala ipak da dozira svoju reviziju istorije i prilagođavajući je isključivo potrebama dnevne politike, sada je dobila odrešene ruke. Ne zna se gde se bije žešći boj: da li na uličnim tablama gde se čak i imena vladarskih konja i konjovodaca vrednija od imena mladića koji su tokom poslednjeg velikog rata dali svoje živote u borbi protiv zla svetskih razmera. Njihova grobna obeležja i spomen mesta su zanemarena, udžbenici istorije namenjeni mladim generacijama naprosto masakrirani. Stiglo se dotle da jedino Srbija ne obeležava Dan Holokausta, jedino Srbija ne slavi Dan pobede nad fašizmom, jedino Srbija slavi svoje kvislinge i proglašava ih neshvaćenim patriotama. Prvi postoktobarski gradonačelnik Beograda, istoričar inače, dan oslobođenja ovog grada je proglasio za okupaciju. On, naime, tako strasno mrzi komunizam da sa istim ne želi da ima bilo kave veze. Nekadašnje njegove kolege, komunistički krojači istorije koji su nam tokom proteklih decenija dozirali samo ono što je baš bilo neophodno da se zna o suprotnoj strani, mnogo toga prećutali a dosta mistifikovali, prava su mala deca prema ovakvom ignorantskom i nenaučnom odnosu. Ti, komunistički istoričari su bar imali stila, bar su imali nekakvu ideju iza koje bi sakrivali svoje nečasne namere. Ovi današnji nemaju ni to. Iz njih govori samo mržnja.

A koliko do prekjuče svi ti „antikomunisti” pa i njihovo najtvrđe krilo „antikomunjare” zorno su sedeli po partijskim sastnacima i uvek ostajali koji minut duže od drugih kako bi upali u oko partijskom sekretaru. Svi naši tada najveći antikomunisti, a posebno njihovi glasnogovornici bili su do pre neki dan najveći komunisti, islednici, cenzori, dostavljači. Čast, naravno, izuzecima, ali izuzeci se ni ne guraju u prve redove ove pogromaške ordije.

I to je ono što u celom ovom slučaju najviše vređa, prema čemu onaj Davidović i njegova grupa i nije bog zna šta. U pitanju je licemerje koje boli, osećaj da su najgori među nama preuzeli dirigentske i druge palice u svoje ruke, pa diriguju, šickaju po ušima i pridikuju. Preko svojih udžbenika, nastavnih programa i nezainteresovanih i deprimiranih prosvetara, za koju godinu će proizvesti nove mlade falange neobaveštenih i neobrazovanih koji zaista neće praviti razliku između dobra i zla, izdaje i vernosti, između herojstva i kukavičluka, za koje će sve što je naše biti dobro a sve što je tuđe – zlo i samo zlo. To su generacije mladih Srba koje matori, usahli desničari, pripremaju da se koliko sutra zdušno zalete glavom u zid ubeđeni da se samo tako zid može srušiti, a uz to, dovoljno kivni na ceo svet sa druge strane istog da bi nastavili da glavom tuku sve dok ne ostanu bez nje.

Dakle, ima li fašizma u Srbiji?

Nema, jer odakle nam tolike čizme i imalin za glancanje.

Nego, sva sreća – evo nam Rusa.

Upišite svoj komentar