| Septembar 2012

Zaboravljena valjevska spisateljicaPovodom romana „Gordanine ljubavi“ R. Lenić, alijas Leposave Nikolić

Ostoja Prodanović

Roman „Gordanine ljubavi“ objavljen je pre Drugog svetskog rata, gotovo iz­vesno 1940. godine, u Beogradu, kod Gece Kona, kao komisiono izdanje i ma­da se pretežan deo radnje odvija u Be­og­radu, on ima i svoju valjevsku di­me­nz­iju  u formi valjevskih uspomena jedne od nje­govih junakinja – Dane, koja u vidu sv­og sećanja  na detinjstvo, mladost  i šk­ol­o­vanje u Valjevu,  možda posredno iz­ra­ža­va detalje iz autorkine biografije ko­ji se odnose na boravak i posete baki u Va­ljevu, budući da je autorka R. Lenić za­pravo Leposava Stefanović udate Ni­ko­l­ić, ćerka rođene Valjevke Perside St­ef­an­ović, i oca Petra Stefanovića, uč­it­elja u Valjevu i potonjeg sveštenika u Vu­ko­ni.

Neznano zašto, uz ovo delo provlači se i izvesna čudnovata žanrovska zbrka. Na­ime, u COBISS katalogizaciji  Na­ro­d­ne biblioteke Srbije i Matice srpske, ovo ostvarenje katalogizovano je kao pr­ip­ovetke, čak „kratka proza“,  mada je po sv­emu odmah vidljivo da je reč o jasnoj ro­manesknoj formi po svim pa­ra­me­tar­sk­im kriterijumima. No, naravno, ovaj ne­obični „žanrovski slučaj“ ili „kl­asi­fi­kacioni  kiks“ nema neke značajnije ep­istemološke reperkusije na samo delo, koje svoje estetske i kulturološke kv­al­it­ete ostvaruje u sasvim drugoj ravni. Na­stao tridesetih godina prošlog veka, kao paradigmatični didaktički produkt ta­­kozvane ženske srpske proze, ovaj ro­m­an je tipično ostvarenje svog vremena ko­me su, svaka na svoj način, svoj doprinos da­le brojne značajne Srpkinje između dva svetska rata. Naime, to je jedna di­da­kt­ič­ko-vaspitna estetska tvorevina ili di­da­ktičko-vaspitni roman koji pr­ev­as­ho­dno tematizuje problem di­sk­ri­mi­nat­or­n­ih muško-ženskih, bračnih i po­ro­di­čn­ih odnosa u Srbiji druge četvrtine dv­ad­esetog veka u uslovima velike svetske ek­o­nomske krize i šovinističkog mu­šk­og društva tog doba. Prateći pomalo n­ai­vno i plakatno datu sudbinu naslovne ju­­nakinje od sumornog detinjstva do fe­mi­nističke indoktrinacije, majčinstva i stradanja u sučeljavanju sa muškim eg­oi­zmom i eksploatacijom,  ova knjiga za­vr­šava se pomalo naivnim go­rk­oovskim trijumfalizmom nagrađene fe­mi­ni­sti­čke samosvesti i upornosti. Borba žene za njena prava, podelu bračne odg­ov­or­no­st­i, ukupnu ravnopravnost, dostojanstvo i emancipaciju, ovde se daje kroz sa­mo­sv­e­st koja poprima formu naučne, odnosno ps­eudonaučne i zrele aktivističke ko­nc­ep­cije feminizma koji podrazumeva po­zn­avanje uzroka i posledica di­sk­ri­mi­na­ci­je, kao i instrumente i alate njihovih pr­omena.

Poetiku muško-ženskih odnosa u sa­vremenom društvu datog romanesknog vr­em­ena daje autorka u svom Predgovoru, gde u pseudo-naučnom i pseudo-filozofskom di­skursu pokušava da oformi obj­ek­ti­vnu i naučno utemeljenu sliku dr­uš­tve­nog previranja, pre svega sa aspekta pr­om­enjenih i poremećenih muško-že­nsk­ih i porodično-bračnih odnosa koji na jed­noj strani  donose  problem ženske di­skriminacije, a na drugoj označavaju po­drivanje i bolest društva kao takvog u ce­lini. Definišući problem kao sl­ož­en i delikatan i energično apelujući da se pitanje diskriminacije žene  reši, au­torka pre svega računa na svest i savest kao odlučujući faktor, što po sebi de­luje naivno i utopijski.

Pozivajući se na uzvišene ideale pr­o­svećenosti, kao svojevrsne aksiome, au­to­rka zapravo samo apeluje na već ionako ne­delotvorne činioce, kakvim se po­kaz­a­la atrofirana muška svest, ali is­to­vr­em­eno pronalazi i neke mehanizme dr­uš­tvene prinude za njihovo menjanje i pr­ivo­đenje „k poznaniju stvari“, što već de­luje ubedljivije. Arsenal instrumenata kao što su seksualna ili roditeljska uc­ena (setimo se samo Aristofana i njegove „Li­sistrate“!), ekonomska nezavisnost, že­nska solidarnost  i slično, ovde se ko­mb­inuju sa ponudom međusobnog raz­um­eva­nja, pomoći i ljubavi, uz nužno pr­is­ustvo uzvišenog racionalnog  ideala kao aksiološkog faktora  sui generis. Ta­ko ova sociološka romaneskna po­et­i­ka, zapravo, predstavlja svojevrsnu ko­mb­in­aciju naučne, pseudonaučne i ra­ci­on­alističke građevine, naglašeno ate­is­ti­čki označene, koja za središte sveta po pravilu ima uglavnom negativno datog  mu­škarca, sebičnog, pohotnog i po­kvarenog mužjaka koji koristi svoju dru­š­tvenu i biološku nadmoć da ostvaruje svoje egoističke strasti i potrebe ne ma­reći za patnje i potrebe žena.

Pri svemu ovome karakterističan je au­torkin dominantno racionalistički ton u diskursu ovog romana.  Iako bi se po njegovom naslovu moglo očekivati i po­misliti da nas očekuje storija o za­ni­mljivim i uzbudljivim junakinjinim lju­ba­vnim zgodama i nezgodama, ljubavi ovde ne­ma ni u tragovima, bar ne one prave. Nje­na prva veza sa mladićem Radojem, ko­ji joj obećava brak pa se, pošto ona za­tr­ud­ni, sramno povlači, zapravo je samo još jedna žalosna priča o muškom sl­ab­ićstvu i ženskoj nezaštićenosti, a njen če­tvoromesečni „probni brak“  sa drugim mu­škarcem, koji je imao dečaka iz prvog b­r­aka, bio je samo novo razočaranje u už­asni muški i ljudski egouzam, tako da ne­ma ni reči o zbiljskim ljubavima, st­ra­st­ima ili dramama.

Sve je to uglavnom sušti ra­ci­on­­al­iz­am, vulgarni egzistencijalizam, na­tu­ra­li­zam i didaktika. Daleko od zbiljskih lju­bavnih bura, previranja ili tr­ep­er­e­nja. Uspeh pukog preživljavanja, otpor mu­škom egoizmu, iznuda ili alibi ko­ri­st­o­ljubivog i seksualnog  isk­or­iš­ćav­a­nja, podizanje i drugačije vaspitavanje dv­anaestogodišnjeg sina i njegovo iz­vo­đe­nje „na pravi put“ je, reklo bi se,  kr­aj­nji veliki rezultat njenog neveselog ž­iv­ota i životnog puta. To deluje, zbilja mi­nimalistički,  čak i uz prezentaciju par­alelnih, upozoravajuće-poučnih su­db­ina drugih junakinja, kao što je, va­lje­vsk­og porekla, rigidno-feministički ras­po­ložena Dana, previše revnosna i po­gu­bljena u borbi polova, ideala i lju­dsk­osti kao takvih.

Gordanina životna priča se tako od su­mornog detinjstva i egoističnog oca koj­i zbog druge napušta nju, dvojicu ml­ađih sinova i njihovu na smrt obolelu ma­jku, proteže ne samo na kompleks bolne lju­dske i porodične traume, već i fi­lo­zofiju otpora kao takvu, koja će odrediti nje­no kasnije ponašanje. Pokušavajući da izbegne sudbinu potpune apstinecije pu­tenosti, seksualnog života i ma­te­ri­nstva i da se izbori sa balastima svih mo­gućih iskušenja koja je saleću, ona se u ži­vot otiskuje sa zadivljujućom hra­br­oš­ću i iskrenošću i te njene stranice po­dsećaju na momente na heroično-pat­et­ični diskurs jednog Gorkog, a na momente na naturalističku apokrifnost jednog Zol­e.

Pojava feministkinje gospođe Lepe, in­ače svesne usedelice, sa superiorno-fi­lozofskom teorijom o ovim stvarima, uve­liko podseća na princip deux ex machina koji se ogleda ne samo u svesnom iz­b­oru i ispovedanju „naučnog fe­mi­ni­zma“, već i ulozi svojevrsnog samosvesnog hr­o­ničara koji beleži živote i sudbine dr­ugih kako bi ih, kao artefaktske pa­ra­digme, ostavio u amanet budućim že­ns­k­im i muškim pokolenjima. Ova pozicija su­periornog hroničara  je još jedna po­st­upatska neobičnost ovog romana, kao što je i postupak funkcionalnih um­et­nu­­tih priča, poput one o Daninom tr­ag­ič­nom samoubistvu u svetlu ukupnog Gor­da­ninog životnog prosvećivanja.

U smislu postupka intrigantno je i ta­k­ozvano biografsko-autobiografsko pi­tanje koje se ovde pojavljuje u više si­tu­acija i vidova. Na prvom mestu tu su već pominjani biografski detalji i  pa­ra­lele između autorke, odnosno njene ma­jke, čije valjevsko poreklo se na više me­sta i načina apostrofira, i junakinje Da­ne, za koju se konstatuje da je u Valjevu za­vršila „šest razreda gimnazije i trg­ov­ačku školu“. Zatim, tu je pojava „hr­on­ič­arke“ i „naučne feministkinje“ gos­po­đe Lepe koja po mnogim naznakama, pa i sa­mom imenu,  liči na autorku romana R. Le­nić, odnosno Leposavu (Stefanović) Ni­kolić. Konačno, tu su i naznake iz Pr­edg­ovora koje se odnose na negaciju dos­lovne autobiografičnosti, ali ne ne­gi­raju njenu parcijalnu, posrednu ili ko­nt­ek­tualnu prisutnost. Najzad, posebno je pi­tanje „unikatne autobiografičnosti“ koju u vidu autorkine beleške u pr­im­er­ku  koji smo ovde iščitavali i koji po­se­duje Zavičajno odeljenje Valjevske bi­bl­io­teke, apostrofira razrešenje ps­eu­do­nima, autorkino valjevsko poreklo i ne­ke druge biografske momente. Predgovor, ko­ji je najviše  filozofsko-teorijski pr­osede za sam roman je, takođe, jedan po­seban postupatski  kuriozitet ovog os­tv­arenja, kao što je to i već pomenuti ra­ci­onalističko-didaktički prosede kojeg je i sama autorka svesna kao estetski pr­ob­­lematičnog, nekoherentnog i ne­ko­nz­is­t­entnog.

U nekoj narednoj prilici bi, svakako, tr­ebalo progovoriti nešto i o ostalim os­tvarenjima Valjevke R. Lenić, odnosno Le­posave Stefanović Nikolić, ne samo da bi se osvetlio njen opus, već i period „va­ljevskog knjižestva“ između dva sve­ts­ka rata u kome su Valjevci, izuzimajući De­sanku Maksimović i Dragutina Ilića Jeja, značajno zaostajali za zanimljivim i bu­rnim literarnim zbivanjima tadašnje Sr­bije, odnosno Kraljevine Jugoslavije. R. Lenić se tu, na svoj način, preporučuje kao još jedno zanimljivo ime.

Upišite svoj komentar