| Septembar 2012
Zaboravljena valjevska spisateljicaPovodom romana „Gordanine ljubavi“ R. Lenić, alijas Leposave Nikolić
Ostoja Prodanović
Roman „Gordanine ljubavi“ objavljen je pre Drugog svetskog rata, gotovo izvesno 1940. godine, u Beogradu, kod Gece Kona, kao komisiono izdanje i mada se pretežan deo radnje odvija u Beogradu, on ima i svoju valjevsku dimenziju u formi valjevskih uspomena jedne od njegovih junakinja – Dane, koja u vidu svog sećanja na detinjstvo, mladost i školovanje u Valjevu, možda posredno izražava detalje iz autorkine biografije koji se odnose na boravak i posete baki u Valjevu, budući da je autorka R. Lenić zapravo Leposava Stefanović udate Nikolić, ćerka rođene Valjevke Perside Stefanović, i oca Petra Stefanovića, učitelja u Valjevu i potonjeg sveštenika u Vukoni.
Neznano zašto, uz ovo delo provlači se i izvesna čudnovata žanrovska zbrka. Naime, u COBISS katalogizaciji Narodne biblioteke Srbije i Matice srpske, ovo ostvarenje katalogizovano je kao pripovetke, čak „kratka proza“, mada je po svemu odmah vidljivo da je reč o jasnoj romanesknoj formi po svim parametarskim kriterijumima. No, naravno, ovaj neobični „žanrovski slučaj“ ili „klasifikacioni kiks“ nema neke značajnije epistemološke reperkusije na samo delo, koje svoje estetske i kulturološke kvalitete ostvaruje u sasvim drugoj ravni. Nastao tridesetih godina prošlog veka, kao paradigmatični didaktički produkt takozvane ženske srpske proze, ovaj roman je tipično ostvarenje svog vremena kome su, svaka na svoj način, svoj doprinos dale brojne značajne Srpkinje između dva svetska rata. Naime, to je jedna didaktičko-vaspitna estetska tvorevina ili didaktičko-vaspitni roman koji prevashodno tematizuje problem diskriminatornih muško-ženskih, bračnih i porodičnih odnosa u Srbiji druge četvrtine dvadesetog veka u uslovima velike svetske ekonomske krize i šovinističkog muškog društva tog doba. Prateći pomalo naivno i plakatno datu sudbinu naslovne junakinje od sumornog detinjstva do feminističke indoktrinacije, majčinstva i stradanja u sučeljavanju sa muškim egoizmom i eksploatacijom, ova knjiga završava se pomalo naivnim gorkoovskim trijumfalizmom nagrađene feminističke samosvesti i upornosti. Borba žene za njena prava, podelu bračne odgovornosti, ukupnu ravnopravnost, dostojanstvo i emancipaciju, ovde se daje kroz samosvest koja poprima formu naučne, odnosno pseudonaučne i zrele aktivističke koncepcije feminizma koji podrazumeva poznavanje uzroka i posledica diskriminacije, kao i instrumente i alate njihovih promena.
Poetiku muško-ženskih odnosa u savremenom društvu datog romanesknog vremena daje autorka u svom Predgovoru, gde u pseudo-naučnom i pseudo-filozofskom diskursu pokušava da oformi objektivnu i naučno utemeljenu sliku društvenog previranja, pre svega sa aspekta promenjenih i poremećenih muško-ženskih i porodično-bračnih odnosa koji na jednoj strani donose problem ženske diskriminacije, a na drugoj označavaju podrivanje i bolest društva kao takvog u celini. Definišući problem kao složen i delikatan i energično apelujući da se pitanje diskriminacije žene reši, autorka pre svega računa na svest i savest kao odlučujući faktor, što po sebi deluje naivno i utopijski.
Pozivajući se na uzvišene ideale prosvećenosti, kao svojevrsne aksiome, autorka zapravo samo apeluje na već ionako nedelotvorne činioce, kakvim se pokazala atrofirana muška svest, ali istovremeno pronalazi i neke mehanizme društvene prinude za njihovo menjanje i privođenje „k poznaniju stvari“, što već deluje ubedljivije. Arsenal instrumenata kao što su seksualna ili roditeljska ucena (setimo se samo Aristofana i njegove „Lisistrate“!), ekonomska nezavisnost, ženska solidarnost i slično, ovde se kombinuju sa ponudom međusobnog razumevanja, pomoći i ljubavi, uz nužno prisustvo uzvišenog racionalnog ideala kao aksiološkog faktora sui generis. Tako ova sociološka romaneskna poetika, zapravo, predstavlja svojevrsnu kombinaciju naučne, pseudonaučne i racionalističke građevine, naglašeno ateistički označene, koja za središte sveta po pravilu ima uglavnom negativno datog muškarca, sebičnog, pohotnog i pokvarenog mužjaka koji koristi svoju društvenu i biološku nadmoć da ostvaruje svoje egoističke strasti i potrebe ne mareći za patnje i potrebe žena.
Pri svemu ovome karakterističan je autorkin dominantno racionalistički ton u diskursu ovog romana. Iako bi se po njegovom naslovu moglo očekivati i pomisliti da nas očekuje storija o zanimljivim i uzbudljivim junakinjinim ljubavnim zgodama i nezgodama, ljubavi ovde nema ni u tragovima, bar ne one prave. Njena prva veza sa mladićem Radojem, koji joj obećava brak pa se, pošto ona zatrudni, sramno povlači, zapravo je samo još jedna žalosna priča o muškom slabićstvu i ženskoj nezaštićenosti, a njen četvoromesečni „probni brak“ sa drugim muškarcem, koji je imao dečaka iz prvog braka, bio je samo novo razočaranje u užasni muški i ljudski egouzam, tako da nema ni reči o zbiljskim ljubavima, strastima ili dramama.
Sve je to uglavnom sušti racionalizam, vulgarni egzistencijalizam, naturalizam i didaktika. Daleko od zbiljskih ljubavnih bura, previranja ili treperenja. Uspeh pukog preživljavanja, otpor muškom egoizmu, iznuda ili alibi koristoljubivog i seksualnog iskorišćavanja, podizanje i drugačije vaspitavanje dvanaestogodišnjeg sina i njegovo izvođenje „na pravi put“ je, reklo bi se, krajnji veliki rezultat njenog neveselog života i životnog puta. To deluje, zbilja minimalistički, čak i uz prezentaciju paralelnih, upozoravajuće-poučnih sudbina drugih junakinja, kao što je, valjevskog porekla, rigidno-feministički raspoložena Dana, previše revnosna i pogubljena u borbi polova, ideala i ljudskosti kao takvih.
Gordanina životna priča se tako od sumornog detinjstva i egoističnog oca koji zbog druge napušta nju, dvojicu mlađih sinova i njihovu na smrt obolelu majku, proteže ne samo na kompleks bolne ljudske i porodične traume, već i filozofiju otpora kao takvu, koja će odrediti njeno kasnije ponašanje. Pokušavajući da izbegne sudbinu potpune apstinecije putenosti, seksualnog života i materinstva i da se izbori sa balastima svih mogućih iskušenja koja je saleću, ona se u život otiskuje sa zadivljujućom hrabrošću i iskrenošću i te njene stranice podsećaju na momente na heroično-patetični diskurs jednog Gorkog, a na momente na naturalističku apokrifnost jednog Zole.
Pojava feministkinje gospođe Lepe, inače svesne usedelice, sa superiorno-filozofskom teorijom o ovim stvarima, uveliko podseća na princip deux ex machina koji se ogleda ne samo u svesnom izboru i ispovedanju „naučnog feminizma“, već i ulozi svojevrsnog samosvesnog hroničara koji beleži živote i sudbine drugih kako bi ih, kao artefaktske paradigme, ostavio u amanet budućim ženskim i muškim pokolenjima. Ova pozicija superiornog hroničara je još jedna postupatska neobičnost ovog romana, kao što je i postupak funkcionalnih umetnutih priča, poput one o Daninom tragičnom samoubistvu u svetlu ukupnog Gordaninog životnog prosvećivanja.
U smislu postupka intrigantno je i takozvano biografsko-autobiografsko pitanje koje se ovde pojavljuje u više situacija i vidova. Na prvom mestu tu su već pominjani biografski detalji i paralele između autorke, odnosno njene majke, čije valjevsko poreklo se na više mesta i načina apostrofira, i junakinje Dane, za koju se konstatuje da je u Valjevu završila „šest razreda gimnazije i trgovačku školu“. Zatim, tu je pojava „hroničarke“ i „naučne feministkinje“ gospođe Lepe koja po mnogim naznakama, pa i samom imenu, liči na autorku romana R. Lenić, odnosno Leposavu (Stefanović) Nikolić. Konačno, tu su i naznake iz Predgovora koje se odnose na negaciju doslovne autobiografičnosti, ali ne negiraju njenu parcijalnu, posrednu ili kontektualnu prisutnost. Najzad, posebno je pitanje „unikatne autobiografičnosti“ koju u vidu autorkine beleške u primerku koji smo ovde iščitavali i koji poseduje Zavičajno odeljenje Valjevske biblioteke, apostrofira razrešenje pseudonima, autorkino valjevsko poreklo i neke druge biografske momente. Predgovor, koji je najviše filozofsko-teorijski prosede za sam roman je, takođe, jedan poseban postupatski kuriozitet ovog ostvarenja, kao što je to i već pomenuti racionalističko-didaktički prosede kojeg je i sama autorka svesna kao estetski problematičnog, nekoherentnog i nekonzistentnog.
U nekoj narednoj prilici bi, svakako, trebalo progovoriti nešto i o ostalim ostvarenjima Valjevke R. Lenić, odnosno Leposave Stefanović Nikolić, ne samo da bi se osvetlio njen opus, već i period „valjevskog knjižestva“ između dva svetska rata u kome su Valjevci, izuzimajući Desanku Maksimović i Dragutina Ilića Jeja, značajno zaostajali za zanimljivim i burnim literarnim zbivanjima tadašnje Srbije, odnosno Kraljevine Jugoslavije. R. Lenić se tu, na svoj način, preporučuje kao još jedno zanimljivo ime.