| Decembar 2009

Spasavanje Dragojla DudićaDogađa se u Užicu

Đorđe Pilčević

Dragojlo Dudić

Dragojlo Dudić

Sedmog jula 1985. godine, na Trgu partizana u Užicu (onda Titovom) održana je centralna republička proslava kojoj je, pored delegacija Federacije, Republike Srbije i JNA, prisustvovalo više od 30.000 građana. Na svečanosti je govorio Ivan Stambolić, predsednik Centralnog komiteta SK Srbije.

U okviru ove centralne svečanosti, istog dana je na Trgu Slobodana Penezića Krcuna (danas Trg Svetog Save) predsednik Predsedništva SR Srbije Dušan Čkrebić svečano otkrio spomen-bistu narodnog heroja Dragojla Dudića, predsednika Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Srbije, prve ratne partizanske vlade, nazvane i „Užička vlada”. Spomen bista je otkrivena ispred zgrade poznatog užičkog učitelja Mališe Stefanovića, ratnika 1912-1918. godine i ratnog fotografa Četvrtog pešadijskog puka „Stevan Nemanja”, koji je bio u sastavu Drinske divizije. U njegovoj zgradi je 17. novembra 1941. godine formiran, i bilo mu sedište, Glavni narodnooslobodilački odbor Srbije. O Dragojlu Dudiću govorio je Milomir Ristović, predsednik Opštinskog komiteta SK Užice koji je, između ostalog, naglasio:

„U ovoj zgradi bio je 1941. godine smešten Glavni NOO Srbije, a njegov predsednik bio je Dragojlo Dudić, iskusni ratnik iz Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, komunista od 1920. godine, čovek iz naroda, Valjevac, zemljoradnik, pisac i publicista... Poginuo je 29. novembra 1941. godine pri povlačenju za Sandžak braneći slobodu teritoriju, braneći odstupnicu ranjenicima i druga Tita...

Rešenjem Zavoda za zaštitu i proučavanje spomenika kulture NR Srbije, od 29. aprila 1949. godine, zgrada je stavljena pod zaštitu države, a odlukom Skupštine SR Srbije, od 29. decembra 1978. godine, i Skupštine Republičke zajednice kulture, od 29. marta 1979. godine, svrstana je u spomenik od izuzetnog značaja. Na jednoj spomen-ploči  piše: „Ovaj istorijski spomenik pod zaštititom je države” a na drugoj: „U ovoj zgradi 1941. godine nalazio se Glavni narodnooslobodilački Odbor Srbije.”

Ova jednospratna zgrada, jedna od najlepših u Užicu između dva svetska rata, koju je projektovao poznati arhitekta Miladin Prljević, nalazi se naspram saborne crkve Svetog Đorđa, sa jedne strane do nje je Užička gimnazija, s druge Osnovna škola „Dušan Jerković”, a pored crkve je i Komanda Vojnog odseka Užica (nekada Komanda Užičkog korpusa Vojske Srbije) a tu su i Tehnička škola, Visoka poslovno-tehnička škola i Učiteljski fakultet.

Porodica učitelja Mališe Stefanovića, odnosno njegov sin Vojislav – Lale Stefanović poklonio je zgradu gradu Užice, pa je u njoj odavno otvorena Muzička škola „Petar Konjović”, koja je posle smrti dobrotvora promenila ime i sada se zove Muzička škola „Vojislav Lale Stefanović”.

Pre nekoliko godina, kada je slobodni prostor ispred zgrade ograđen i škola dobila svoje dvorište, bista Dragojla Dudića je tada premeštena u ćošak dvorišta i zasađeno ukrasno šiblje, koje sada već sakriva Dragojla Dudića od očiju prolaznika, ali i od učenika Muzičke škole, koji i ne znaju ko je bio Dragojlo Dudić.

Pre četiri meseca postament je obezglavljen. Neko je navodno pokušao da ukrade bistu koja je skinuta sa postamenta i prebačena preko ograde, ali je ipak sačuvana. Čudno je da je trebalo da prođe skoro četiri meseca da bi bista, uz intervenciju direktora Narodnog muzeja Nikole Gogića, sredinom ovog novembra, bila vraćena na postament. Međutim, bista je i dalje okružena visokim šibljem koje štiti Dudića od pogleda Užičana i od pogleda Opštinskog odbora Saveza boraca.

U protekle 24 godine, izuzimajući onu prvu (1985), kada je spomen-bista otkrivena i položeni venci, ne pamti se da je nekada užički SUBNOR polagao venac na godišnjicu pogibije Dudića (29. novembra), ili na godišnjicu rođenja (9. decembra), godišnjicu formiranja Glavnog NOO Srbije (17. novembra), pokatkad 7. jula ili 24. septembra – Dana prvog oslobođenja Užica 1941. godine. Jednostavno, užički borci su zaboravili Dragojla Dudića, verovatno smatrajući da je to briga SUBNOR-a Valjevo i da bi oni trebali da dolaze u Užice i polažu venac, što je van svake zdrave pameti.

Prvi predsednik „Užičke vlade”, odnosno Glavnog NOO Srbije, Dragojlo Dudić među poslednjima se povukao iz Užica 29. novembra 1941. godine. Njegov životni i ratni put završio se tragično tog dana u selu Drijetanj, nedaleko od Užica, na sedmom kilometru zlatiborskog puta, pri jednom naletu nemačkih aviona, koji su prosipali svoj smrtonosni tovar. Tada je poginuo i njegov saborac Želimir Željo Đurić, sekretar Okružnog komiteta KPJ Užice i jedan od organizatora ustanka u Užičkom okrugu, narodni heroj.

„Poginuo je upravo onog dana kada je prestala da postoji Užička republika, na sedmom kilometru – kako Užičani nazivaju mesto gde se završavaju zavojnice puta od Užica ka Zlatiboru. Dok smo te noći u šumarskoj kući pokušavali da pomognemo ranjenom Dušanu Višiću nismo znali da tu na nekoliko metara od nas leži mrtav Dragojlo” – zapisao je svojevremeno njegov ratni drug Petar Stambolić, koji je novembarskih dana 1941. godine bio sekretar Glavnog NOO Srbije, na čijem čelu se nalazio Dragojlo Dudić.

Na kraju da navedemo da u Biografskiom leksikonu Zlatiborskog okruga, koji je 2006. godine objavilo Udruženje Užičana u Beogradu, među 2.687 objavljenih biografija „nije bilo mesta” za nekoliko redaka o predsedniku „Užičke vlade”, narodnom heroju Dragojlu Dudiću.

Iako je već jednom premeštana bista Dragojla Dudića, bilo bi najnormalnije da se ona nalazi uz zgradu Muzičke škole do zida sa spomen-pločom a ne u ćošku, skrivena u ukrasnom šiblju.

Komentari

Unuk sam Dragojla Dudi'a i svaki moj komentar bi bio neobjektivan. Ako škola i uprava grada ne žele više bistu ja bih je rado preuzeo i postavio u njegovom rodnom selu Klinci, gde i živim.Hvala.

Miša Dudić | 15.01.2013 u 12:21

Између један податак о Драгојлу Дудићу на који сам наишао. Драголо Дудић је био болничар на Солунском фронту у енглеско - српској болници која је основана у месту Карађо на острву Крф. У тој болници радио је и мој деда Јовица Васић из Г. Буковице (данас је То Врхпоље , Цапарићи). Болница је пребачена у Мокру посед Солуна па у Моровић испод Кајмакчалана. Податке сам нашао у дневнику (у рукопису) који је написала Енглеска болничарка Фото Њухол (Dorothy Newhall).Тај дневник сам пронашао у архиву једне библиотеке у Лондону.

Живко Васић | 22.01.2023 u 05:41

Upišite svoj komentar