| Decembar 2012
Baštovan grada Valjeva
Ljiljana Ljiljak
Miodrag Kića Lalović
Sa Miodragom Kićom Lalovićem o zelenom blagu u našim naseljima i fabrikama. Zašto Valjevo, već je pun vek, ne uređuje nove parkove. Zašto su urbanisti krivi za sve manje drvoreda? O zaboravljenom dečjem igralištu na Pećini, neimenovanim spomenica po parkovima i idejama kojima tek stiže vreme da se ostvare
U hladu „Limenke“ za vrelog oktobarskog dana razgovaramo prekidani od svakog prolaznika koji mora bar koju da prozbori sa Kićom, Miodragom Lalovićem. A pričamo u kafiću „Photo Caffe“ potomaka čuvenog Obrena Jovanovića, gradskog fotografa. Saša, jedan od njih, sa osobitim uvažavanjem čini nekoliko snimaka. Kića prima čestitke za prve dane u penziji u kojima, kaže, uživa sa unucima Katarinom (8) i Vukašinom (2,5), ne odustaje od pecanja, odlazaka na Dunav i Divčibare. A ta penzija bila je pravi šok, kaže. Nakon postavljanja novog direktora Direkcije za uređenje i izgradnju grada, u ponedeljak je zasedao Kolegij, u sredu je doneto rešenje a u četvrtak je obavešten pismeno-zvanično da mu je prestao „radni odnos“ jer da je ispunio uslov za starosnu penziju u 65. godini života! A mogao bi još da učini u struci za svoj grad. I ovo pripada biografskim podacima, pa počinjemo:
Rođen 19. marta 1946 godine u Valjevu u Vitkovića ulici broj 3, kuća Rabasovića gde je deda Bogosav imao krojačku radnju. Otac Ratomir Raša Lalović, naslednik krojačkog zanata pa docnije dugogodišnji direktor Pivare, majka Natalija, domaćica, od Tešića iz valjevske porodice kafedžija. Nakon osnovne škole i Gimnazije diplomirao na beogradskom Šumarskom fakultetu, odsek za hortikulturu, 1972. godine da bi profesionalnu karijeru odmah počeo radom u Zavodu za urbanizam, pa tadašnjem SIZ-u za građevinsko zemljište, povremeno u Opštinskoj upravi i do penzionisanja 2012. u Direkciji za izgradnju i uređenje Valjeva. Sa Lepom, sudijom (devojačko Bogdanović) dobija kćeri Milicu (1975) i Bojanu (1978). Poslednje što je realizovao u svojstvu hortikulturiste Valjeva je 350 stabala, posađenih proletos na Pećini, umesto 71 stabla koliko je moralo da se poseče. A sa Pećinom je sve za Kiću Lalovića i počelo…
- Park šuma Pećina je suvo zlato koje treba sačuvati. Ne samo kao izletište, jer to su pluća grada. To brdo nad Valjevom pošumljeno je 60-tih godina pretprošlog veka zalaganjem gradonačelnika Radovana Lazića. Prvi veći poslovi bili su kada sam počeo da radim 1972. godine. Osim sređivanja zelenila uređeno je i dečje igralište, po projektu Lazara Pribića, profesora sa Šumarskog fakulteta, koji je radio i projekat revitalizacije. Tada su još bile aktuelne omladinske radne akcije, Valjevo je bilo domaćin pa su za to određeni poslovi na biološkom sređivanju Pećine. Bila je dosta zapuštena, nije se ni proširivala, a pojava potkornjaka, koji je zahvatio smrču, uslovila je parcijalnu seču. Tada smo zasadili dekorativne vrste lišćara da bi se monolitna šuma crnog i belog bora razbila oblicima i bojama. I tada je, zapravo, park šuma, nekada sa periferije grada, postala pravi gradski park. Danas je opet hitno potrebno biološko obnavljanje Pećine jer za stabla u punoj zrelosti treba 20 do 30 godina rasta. Nema gradova sa takvim ambijentom u svom srcu. Mora se čuvati taj kapital i srediti dečje igralište.
Šta izdvajaš kao tvoj doprinos gradskom zelenilu?
- Bez sumnje, to je Kolubaru II. Bivalo je to 70-tih godina kada je stambena gradnja sistemski rešena, a uz sredstva za stanove obezbeđivana su sredstva i za uređenje infrastrukture, sve do uređenja zelenih površina. Kako je koja zgrada završavana uređivao se i parter. Radilo se po projektu celog naselja (tim Invest biroa) a za zelene površine autor projekta bila je moja generacijska koleginica Ljubica Kragović. Imalo se i snage i pameti, a i para, da se izgradi naselje po meri ljudi a ne spavaonice. Tada smo ukunuli sabraćaj pa se mogla podići prava botanička bašta od naseljskog parka na, čini mi se, oko 8 hektara! Retko gde u gradskim parkovima u nas imate plavi i žuti čempres, ili pored duple trake 50 stabala japanske trešnje, izuzetno cenjene i dekorativne. Na žalost, da se one poseku dao je nalog tadašnji načelnik opštinske uprave (Crnojački) uz obrazloženje da voćkama nije mesto u gradskim zelenim površinama! Tu je bila i ogledna botanička bašta koju su obilazili studenti sa mog Fakulteta a na koju je, nažalost, pala bomba tokom bombardovanja. Nikada nije obnovljena. Tada smo intenzivno uređivali zelene površine u dvorištima škola, stambene blokove, bolnice, pa Brankovinu, Divčibare. Uveli smo da svaka generacija u obdaništima posadi svoje drvo a osnovci svoje.
- Treba reći da je tada bila neka posebna atmosfera, takmičenje u tome kako urediti svoj fabrički krug. Krušik je, naravno, prednjačio. Tih godina uredio je, kultivisao u park, ceo svoj krug, najveća inače površina na teritoriji grada. Imao je izuzetan fond raznovrsnih zasada pa i posebnu službu kojom je rukovodila Radmila Anić. Bilo je to za primer. Velika sredstva ulagale su i danas nepostojeće firme, na primer Fabrika vijaka “Gradac” na novoj lokaciji zalaganjem tadašnjeg direktora Mlađe Todorovića i njegovog pomoćnika Jakovljevića, mislim da je to bilo 1976. godine. Pa ondašnji Uzor, Srbijanka, štamparija Milić Rakić, Kožara na prostoru gde je sada Omni centar… Svi su ulagali mnogo da kvalitetno urede svoja radna dvorišta. Mogli smo se ponositi svojim „industrijskim“ parkovima. Treba podsetiti da je to i vreme, tih 80-tih, saradnje sa aranđelovačkom manifestacijom „Mermer i zvuci“, kada smo postavljali i skulpture u slobodnom prostoru. Nažalost, skulpture nemaju table sa imenima autora iako su one urađene. Mislim da se nalaze u Eroziji. Jedinstven je park na Jadru sa bistama saboraca Vide Jocić.
Kad se saberu tvoje četiri decenije…
- Na jednog stanovnika Valjeva dolazi 20 do 25 kvadrata zelenih površina. Po tome smo na listi evropskog standarda za urbane sredine, koliko je potrebno zelenila. Ono što u Valjevu nije dobro, to je činjenica da nema novih parkova. Ima grad površina za to ali nisu obrađene a stare, preuređene u parkove ili slično – ne obnavljamo. A bilo mi je zadovoljstvo tih godina sarađivati sa vajarima Otom Logom, Miodragom Živkovićem, Milunovićem…
Tandem Kića-Lola (Nebojša Anić) ili Lola-Kića danas pripada svojevrsnim legendama grada…
– Vajar Mile Jevtić poklonio je gradu jednu skulpturu „Dva veka Vuka“, postavljenu na uglu ulica na Petom puku. Oko skulpture postavio je u betonu izlivene kocke za sedenje i na jednoj od njih je upisano: „Naredio Dule, platio Đule, uredili Lola i Kića“. Sarađivali smo na lepim poslovima uređenja partera na svim trgovima sa spomenicima u gradu. Puno samo zajedno radili i u Osečini, u Lazarevcu… U Brankovini sa profesorom Arsićem sa Likovne akademije, prijateljem Desanke Maksimović. Po njenoj želji sahranjena je ispod starog graba, starog preko 150 godina. Imao sam u Brankovini divnu saradnju i sa protom Kovačevićem koji je sahranjen na padini iza Brankovačke crkve.
Svi uživamo u drvoredima uz kej Kolubare. Stare ta moćna stabla lipa…
- Stare su, neka stabla imaju više od veka. Trebalo bi ih bar potkresati kao što smo uradili na potezu od Doma kulture do Mefija, odnosno mosta. Lipe u parku na Keju su u kritičnom stanju. Kestenom smo posadili deo iza Kasapa i ponekim kod Doma kulture. Kada je reč o drvoredima u Karađorđevoj ulici realizovali smo program „svaki ćošak novo drvo“, od Suda do Narcisa lipa, pa „likvid ambra“ do Sinđelićeve, potom do Hajduk Veljkove medveđa leska, pa beli jasen do Nušićeve a do Kolubare II - javor.
U javnosti si često optuživan za odsustvo drvoreda u nekim ulicama, kao početak Karađorđeve, Hajduk Veljkova delom, deo Sinđelićeve …
- Niko neće da proširi trotoare sada kada se obnavljaju gradski blokovi. Urbanisti slušaju naloge investitora – „što više kvadrata“ a nama jedva šta ostane za zelenilo. Pogledajte delove Sinđelićeve, Hajduk Veljkove gde su nikle zgrade od pet, šest spratova. Sve imaju erkere a onda nema mesta za krošnje. Trebalo ih je povući unutar građevinske linije, proširiti trotoare i za drvorede. Mi hortikulturisti smo poslednji u liniji projektovanja, davanja uslova. Da objasnim slučaj dela Karađorđeve. Rekonstruisana je, kao što se zna, parama iz Nacionalnog investicionog plana bez udela grada u tom poslu. Dobili smo projekat CIP-a i desilo se da nema para da se započeto završi pa ni drvoredi nisu obnovljeni. Rečeno mi je pre nekoliko godina, kada je to pripremano, da hitno posečem stabla starog drvoreda jer se radovi nastavljaju pa da drvoredi ne smetaju… I tako je ostao očišćen početak Karađorđeve od Jadra do biblioteke. A kada će se raditi - ne zna se.
Pokrenuo si septembarsku manifestaciju „Izložba cveća“. Verujem da u pola valjevskih dvorišta i danas rastu ukrasna šiblja, raznorodno drveće koje je Valjevcima donela ta izložba. Na žalost tako nešto više ne postoji…
- Za ondašnje Septembarske svečanosti Valjeva, sve do rasula one države, održano je 13 takvih izložbi na kojima su učestvovale firme od Slovenije do Makedonije. Grad je delimično otkupljivao ono što je izloženo, dosta se prodavalo a i poklanjalo. Bili su tu i saveti za gajenje sadnica i cveća, uređenja dvorišta. Posle se sve svelo na nekoliko firmi, nije postojala volja pa onda nije više bilo ni novca i to se ugasilo.
U javnosti i najneupućeniji zna za gradonačelnika, glavnog urbanistu ali i hortikulturistu – onoga koji brine za zelenilo grada. Narod više nego ceni vaš posao. Radio si sa puno gradonačelnika. Sa kojima najuspešnije?
- Sa Dušanom i Đulom bila je najbolja saradnja, a bilo je to i zlatno vreme, vreme mogućnosti grada da odvoji sredstva za zelenilo. Ne pripisujem sebi u zasluge ali sa saradnicima se uvek dobija više a bilo ih je sjajnih. U Vidraku, Eroziji, Valjevoputu, u firmi Mičelini, Royal Trade, Rasadnicima Beograd….
Zanimljivo je da ovaj grad sa toliko zelenila koje treba održavati nema svoje rasadnike. Valjalo bi i zbog ušteda…
- Erozija ima šumarski rasadnik koji je, mislim, i danas aktivan. Vidrak je imao tople leje, za sezonsko cveće. Sad ima plastenik za maksimalno 30.000 sadnica. A za Valjevo treba 100.000 sadnica u sezoni! Jedna od mojih nerealizovanih ideja je da Valjevo ima svoj rasadnik, i posebno preduzeće kao što ih imaju svi mudri gradovi ove veličine. Ali ne pita se struka već politika!
Može li se kod nas živeti od proizvodnje cveća…
- Na veliko, da. Bio je jedan talas proizvođača pa se danas to svelo na nekoliko: Dana Filipović Vujić, „Petunija” Slavice Đukić u Zabrdici, Vlada Ignjatović koji gaji muškatle za uličnu rasvetu u BID zoni u Karađorđevoj ulici. Pa čuveni uzgajivač ruža Gruja sa Kamenitovca… Nemamo pravih cvećara, ostalo ih je pet-šest…
Šta si ostao dužan u poslovima gradskog baštovana?
- Nisam uspeo da se izborim za ideju da ozelenimo mostove. Zamislite cvetne ograde na našim bezličnim mostovima…
Komentari
Tek sada 2019 god.videh ovaj davnò pisani tekst. Svi smo vec odavno po penzijama,ali te Lalovicu srdacno pozdravljam, tvoja generacijska koleginica koju pominjes u datom clanku Ljubica Kragovic Jovanovic
Ljubica Kragovic Jovanovic | 12.03.2019 u 14:32