| Jul 2011

Ulica KarađorđevaKarađorđeva ulica je jedina ulica u Valjevu. Sve ostale su njene desne i leve pritoke.

Matija Bećković

(U vreme mog đakovanja stekla je veliku podzemnu slavu širom zemlje, kao jedina glavna ulica u svim gradovima od Bara do Subotice, koja se nije zvala Titova. Kao da je Karađorđe još uvek uspevao da održi slobodnim taj deo teritorije Srbije.)

Danju je Karađorđeva ulica pripadala odraslima, noću mladima. Carstvo mladih zvalo se štrafta. To carstvo počinjalo  je svake noći i dostizalo vrhunac oko deset sati uveče. Za to vreme u Karađorđevoj ulici  nije se mogao videti stariji čovek,kamoli profesor ili roditelj. Ako se neko nekim čudom tu i obreo,trudio se da ne skreće pogled i žurio  da što pre nestane. 

Kao da je  bila zastrta crvenim tepihom za to vreme se pretvarala u pistu, na kojoj se, u okviru smotre mladosti i lepote,održavala i svojevrsna modna revija. Parovi su javno šetali uzduž,a krijući popreko. Tih sezona,kako bi  rekli nadrealisti, najviše su se nosile grudi. Koja devojka  nije  bila zadovoljna veličinom, grudnjak je dopunjavala vatom. Niko nije bio nesrećan,potišten i sam.  Prebijenog dinara niko nije imao niti mu je trebao. Pojavljivanje na štrafti bilo je obavezno. Ako je neko izostao znalo se da je otišao  u Beograd. Ako se pojavio neko nov, došao je iz Beograda. Valjevo je bilo svet,ceo svet u malom.  Prava Brižit Bardo, Sofija Loren, Kim Novak, Marlon Brando, Džems Din, Gari Kuper živeli su u Valjevu, a njihovi dvojnici u Holivudu. 

Centralna loža onih koji nisu šetali bila je uz zgradu Suda (korak-dva od mesta gde je sada spomenik proti Matiji). Devojke su laganim hodom, zauzete kobajagi ozbiljnim razgovorima, defilovale u ešalonima. Obuzeti sobom i svojim pričama momci su se pravili da ih ne primećuju, sem onog trena kad je nailazila ona s kojom je razmenjivan blesak oka. Tako sam i ja napustio ložu  i sišao s ivičnjaka 9. decembra 1956 godine oko pola osam uveče i prišao onoj čije sam ime čuo pre nego što sam je video.

(Foto: Ljuba Ranković)

Svevideće oko držalo je Karađorđevu ulicu pod video nadzorom. Kod Doma armije parovi su se okretali i vraćali nazad. Ko bi produžio dalje,mogao je skrenuti ka Pećini,a ko bi skrenuo ka Pećini –  o tome bi sutradan brujalo celo Valjevo. Na suprotnoj strani, ko bi produžio ka Poljoprivrednoj školi ili skernuo ka pijaci –znalo se da nisu čista posla.

Kroz tu bujicu, u prvi mrak,kao iz nekog paralelnog sveta naišla bi kolona robijaša koje su,na kraju dana, vraćali u tamnicu. Taj prizor nikom nije kvario raspoloženje,niti je ko promenio predmet razgovora. Samo bismo se,ne prekidajući smeh i priču, malko razmakli, dok kolona zamakne iza zatvorske kapije, koja se nalazila tik iza naših leđa.

Kao da je čekala da se  ona poplava mladosti povuče,a ona bujica i žubor života usahne i utiša, posle toliko decenija, kolona robijaša pod šajkačama iskrsava pred mojim očima, sa dna suva korita slavne Karađorđeve ulice.

Više nema štrafte,ni nas na štrafti, ni zatvora u centru Valjeva.

Ali ima Karađorđeve ulice koja se još jednom rodila i preporodila.

U njenu čast podsećam se i jednog kratkog poglavlja iz istorije, duže od Karađorđeve ulice.

Komentari

Ulica Karađorđeva | 2.07.2011 u 19:27

Upišite svoj komentar