| Maj 2009

Odgovor koji to nijeGospodinu Karapandžiću koji nije razumeo moj tekst

Radoš Glišić

Da objasnim odmah na početku o čemu se ovde radi: ja ne odgovaram gospodinu Karapandžiću na njegove opservacije o sadržaju mog Uvodnika u prošlom broju.

Gospodin Karapandžić piše o nečemu čime se ja nisam bavio u svom tekstu.

Moja namera je bila da na primeru rehabilitacije dvojice žandara, koje je ubio narodni heroj Žikica Jovanović Španac, 7. jula 1941. godine u Beloj Crkvi, pokažem kako je nemoguća stvar, da se istorija sudskim putem menja, u Srbiji ipak moguća.

On, to jest gospodin Karapandžić, tvrdi da sam „dao stoprocentno pogrešno tumačenje događaja u Beloj Crkvi”. On zatim navodi kao izvore u koje on veruje – neki konfuzni navodni dokument iz državnog arhiva SAD, kao i pisanje beogradskog nedeljnika NIN, koji ne samo da je pročitao nego ga i sam dopunjava svjim opaskama poput one – „tipično provokatorsko komunistički”.

Moje osnovne tvrdnje, koje izgleda pomenuti gospodin nije hteo da vidi, jesu „stoprocentno tačne” – u Drugom svetskom ratu antifašistička koalicija, ili ako hoćete SAVEZNICI, jesu POBEDILI, sviđalo se to nekom ili ne, a na toj strani su bili pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, sviđalo se to nekom ili ne. To su činjenice. Nesporno je da su se narečeni Španac i pomenuti Stjepan Filipović, pominjani kao časni primeri u mom tekstu, nalazili na pobedničkoj strani.

Gospodin Karapandžić se toliko zaneo da su mu se stvari, događaji i brojevi sasvim pobrkali.
Tako njegove tvrdnje da događaj u Beloj Crkvi nije bio početak borbe protiv okupatorskog fašističkog režima u Srbiji, već bratoubilački rat, a s obzirom da Španca i njegovu grupu naziva „banditima”, bratoubilačkog rata ne bi bilo da su kojim slučajem žandari njih pobili. Termin „bandit”, i to je poznato, samo su Nemci upotrebaljavali za pripadnike snaga koje su im se suprostavljale u Srbiji.

Neverovatno zvuči i njegova tvrdnja kao svedoka vešanja Stjepana Filipovića da nema razumevanja za njegov herojski gest (inače ta čuvena fotografija krasi zidove zgrade Ujedinjenih nacija) i zamera mu što je klicao Rusiji i slobodi, a ne na primer Americi, koja još uvek nije bila ni ušla u rat.

Gospodin, koji nije razumeo moj tekst, barata brojevima mrtvih ljudi kao da je reč o krompirima, a ne o ljudima. Ko zna gde može da vam razum odluta pa da poverujete u brojku od  sto hiljada ljutih „ratnika boraca” a među njima dvadeset hiljada iz zapadne Srbije, koje šaka bandita goni preko cele Jugoslavije, i to šaka bandita koja je uz to gomila lupeža, izdajnika i probisveta, na prevaru bila među armijama pobednicama u Drugom svetskom ratu.

Gospodinu, koji nije razumeo moj tekst, i to je malo, pa navodi da je Čiča sa svojih četrdeset hiljada „boraca” ostao u Bosni, koje su ovi jadni pobednici 15.maja 1945. godine (dakle kada je rat već bio završen) potukli do nogu. Kad bi svi ovi brojevi bili tačni u potpunosti, koja je to sila morala biti kad se sa 140 hiljada pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, tako surovo obračunala.

Dovoljno je, kao uporedni podatak, pogledati koliko je, na primer, Valjevo imalo stanovnika 1941. godine. Ako bismo sledili podatke kojima, gospodin koji nije razumeo moj tekst, manipuliše, u Valjevu 1945. ne bi bilo muškarca starijeg od  četiri godine.

Gospodin, koji nije razumeo moj tekst, pokazao je i stanoviti dar vidovnjaka – on zna kako bi završili Španac i Filipović da su izbegli pogibiju. To je zaista previše.

Nemam, niti sam uopšte imao, nameru da se bavim prošlošću, a pogotovu da je posle više od šezdeset godina menjam. Preporučujem i gospodinu Karapandžiću da se mane prošlosti – ona se promeniti ne može – neka svoje penzionerske dane provodi uživajući, a ako stigne i pripomogne da budućnost menjamo, rado ću mu se pridružiti. Što se tiče prošlosti, to je za mene završena priča.

Upišite svoj komentar