| Maj 2011

Zaslužuje li Valjevo Đinđićev trg?

Miroslav Trifunović, pozorišni reditelj

Revija „Kolubara”, idejom da novi trg u Valjevu ponese ime dr Zorana Đinđića, istrajava u nastojanju da se održi predstavljajući poslednju oazu mišljenja o ovom gradu koja je, nažalost, istovremeno i uzaludni glas savesti.

Miroslav Trifunović, Vladan Batić i Zoran Đinđić na jednom političkom skupu

Miroslav Trifunović, Vladan Batić i Zoran Đinđić na jednom političkom skupu (Foto: Ljuba Ranković)

Sramota sa političkim kalkulantstvom da se iz spiska  nagrađenih nagradom Grada Valjeva izbriše g. Branko Vićentijević samo je još jedan razlog da se čovek zapita:

U redu, dr Zoran Đinđić zaslužuje trg u Valjevu. Ali, da li i Valjevo zaslužuje Trg dr Zorana Đinđića?

Po mnogo čemu što se događalo od 5. oktobra na ovamo reklo bi se da je odgovor – Ne!

Dr Zoran Đinđić je, pored mnogih vrlina i mana, imao jedan nesvakidašnji kvalitet – da ne bude otuđen od svog naroda, shvatanje da narod ima mnogo boja koje su politička realnost i da se toj političkoj raznobojnosti valja približiti.

Đinđić, na raznim stranama

U Beogradu, zabeležili smo to u prošlom broju Revije, postoji Bulevar Zorana Đinđića, u središtu Kragujevca je Đinđićeva ulica, u Zrenjaninu trg. Ovog puta beležimo još nekoliko sličnih primera.

Dvanaestog marta, na osmu godišnjicu Đinđićevog ubistva, Pančevo je dobilo trg koji se zove njegovim imenom. Prostire se ispred nekadašnje Robne kuće „Beograd” i sedišta Demokratske stranke. Inicijatori za donošenje takve odluke bile su nevladine organizacije SPAS i Građanska akcija Pančevo.

Najveća ulica u Nišu zove se – Bulevar Zorana Đinđića. Ovoprolećna njegova rekonstrukcija, od raskrsnice sa Ulicom vojvode Mišića do Bulevara cara Konstantina, najveća je niška investicija u saobraćajnu infrastrukturu u poslednjih 20 godina.

U Novom Pazaru, na mestu ispred hotela „Vrbak” (centar grada), postavljena je ovoga aprila spomen-ploča kao svedočanstvo o tome da je Đinđić 31. maja 2002. godine, u okviru kampanje „Srbija na dobrom putu”, tu prisutnima izložio pravce razvoja Srbije i ciljeve svog budućeg delovanja. Rekao je: „Ja vam kažem gledajte u budućnost, gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati vi i ja, pošto ja imam nameru da još živim u budućnosti”; te reči su uklesane na spomen-ploči. 

A Beograd ima ne samo Bulevar Zorana Đinđića, već negde i Plato dr Zorana Đinđića.

Umeo je, polazeći od istine o svom narodu, da shvati da su mu potrebni i Čedomir Jovanović i Čedomir Antić i Otpor, jer Srbija ima mladu buntovnu, hrabru i odvažnu populaciju. Znao je da ima klerikalno-monarhističku populaciju, pa je umeo da nađe mesta za Nj. K. V. Aleksandra, Draškovića, Ilića, Batića. Građansko-elitističku Srbiju uputio je u promene kroz govore Čanka, Vesne Pešić, Svilanovića (ranije prof. dr Ivana Đurića), konzervativno-malograđanskoj Srbiji upakovao dr Vojislava Koštunicu kao prototip klišetizirane slike o izgledu predsednika države, a budući da je dobro razumeo policijsko-komunističke korene u tradiciji svog naroda, bilo je mesta i za Mihajlovića i Čovića.

Uspevao je da pomiri rogove u sopstvenoj vreći, između kralja uličnog viteštva Zorana Živkovića, filozofiranja Mićunovića i Ljube Tadića, do pink-Đelića, ambicioznih Bogdanovića i Petrovića.

Danas je 2011. Nekolicina ambasadora zavarava nas da smo na evropskom putu, a mi im verujemo. Nijednog ozbiljnog investitora iz zemalja velikih sila, jer na čelu njihovih tajnih službi reformisani Dačić i Dinkić samo znače da je Balkan gubernija SSSR-a koji još u glavama postoji i koji kreditima MMF-a treba konzervirati do sledećeg balkanskog žarišta.

U međuvremenu predsednik Tadić usisava stiropor koji je ostao iza Tomislava Nikolića da bi se bolje videle dve ušančene partije, jedne vladajuće od kloniranog članstva po liku Predsednika  i druge divljeg plemena Nikolića. I jedni i drugi odveć otuđeni od naroda.

Na ogromnom brisanom prostoru stoji većina ljudi koji po srcu najradije na izbore ne bi da izađu jer ne prepoznaju razum od sivila razlika. A novih boja nema.

Takođe smo demokratiju shvatili kao „demaskiranje svega zlog”, „čerečenje istine”, „demistifikaciju svake nade” i „laganje nalik na kukuruz iz 1945”. Ako nam guverner NB Srbije kaže da je za očekivati da u narednoj deceniji popravimo životni standard jednocifreno, onda starima ostaje da ubrzaju misli o smrti, sredovečnima da se posvete desetogodišnjem „kafanskom blejanju”, a mladima da što pre „kodiraju pasoše” i potraže spas.

Bez „pozitivne utopije” nema nade i života. Mnogo je lenjih, umišljenih, bezbojnih i uskogrudih koji se boje da se otvore prema izazovima života, od najrazličitijih boja. Zbog te utopije, sa ogromnom rezervom prema „sitnim dušama ogromnih oreola” u Valjevu, čije ambicije, kako reče upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu,  „ne dosežu dalje od Kolubare” – dajem glas za ovakav predlog Revije „Kolubara”. Činim to zbog Zorana, zbog širokog zamaha, zbog dana kada smo svi delili sudbinu protesta. Što nije bio kalkulant da sa porodicom nađe sebi utočište od pošasti i na stid onih koji se smatraju nastavljačima njegove stranke, kako u Valjevu tako i u Srbiji. Tu stranku trebalo bi osnovati iz početka.

Zoran je razumeo lepotu boja Srbije, ali su je pretvorili u zemlju „daltonista” gde se niko više ne oseća pozvanim da se pridruži jer su partijske kuhinje već prepune.

Ako će ovaj valjevski Trg poslužiti kao nauk i zanos da se što veći broj divnih građana Valjeva uključi u kreiranje života svog grada namesto nepismenih „aparatčika” onda sam – ZA!

Komentari

Zaslužuje li Valjevo Đinđićev trg? | 8.05.2011 u 06:30

najjače je ovo da bi DS trebalo osnovati ispočetka, Biće,ako se i Svet zasnuje iznova

dt | 8.05.2011 u 06:30

Upišite svoj komentar