NAZAD NA PRVU STRANU

Lepe Valjevke iz „zlatnih šezdesetih” (III)

Sonet

Na valjevskom korzou šezdesetih godina pažnju je privlačila i jedna izuzetno lepa crnka. Zvala se Slavica Dragićević. Mnogo mi se sviđala, ali je moje udvaranje diskretno odbila. To me nije omelo da joj posvetim jednu pesmu, objavljenu u listu „Napred”. Bio je to sonet sa akrostihom, koji je glasio „Devojci u plavom”, jer su gimnazijalke (pa i Slavica) u to vrerme nosile plave uniforme (kecelje).

Dan se s dušom prašta nemo umirući
Eno već ga suton u naručje prima
Vadim iz zenica pregršt svežih rima
Ostavljen da zoru čekam kad će pući
Ja uz reku sunca odlučih da krenem
Cvet ljubičast nebu u oko da stavim
I da od sna umrem sve da zaboravim
U cvetu narcisa da ponovo venem
Put kojim ću poći nepoznat je vetru
Let kroz himnu vodi u predele smrti
Akord umiranja odzvanja u etru
Venac tvoga srca ruka tvoje reči
Ostrvo su spasa za brod koji tone
Melem tvoga oka i od smrti leči

Slavica se kasnije udala za inženjera Nešu Dodikovića.

CC

Gorda Ana

Posle Nade Sarić, najveću prašinu oko sebe dizala je veoma lepa, rasna i seksipilna Gordana Đurović. Vitka, bujnih grudi, duge tamno smeđe kose i plamenih crnih očiju – nemilosrdno je lomila muška srca. Posebne priče kolale su čaršijom o njenom odnosu prema mladiću iz Tešnjara koji se zvao Miša Vasiljević Pižon.

Naime, Pižon je potpuno odlepio za njom, ali ga je ona (iako je bio lepuškast plavušan) izbegavala, plašeći se da je kao žestoki momak i vagabund ne povredi. Jer, Miša je potekao iz siromašne porodice, pa je ostao uskraćen u mnogo čemu, posebno u obrazovanju. Bio je buntovnik s razlogom, a među bosonogim dečacima iz siromašnih valjevskih četvrti postao je popularan kada je počeo da nastupa i kao bokser.

Slet, šezdesetih

Slet, šezdesetih (Foto: Dragiša Medenica)

Priča o Pižonu i Gordani mogla bi kratko da se uklopi u poznati kliše: bitanga i princeza...

Pošto je bio potpuno omađijan Gordanom, Pižon me je jednog dana (početkom šezdesetih) zamolio da mu napišem nešto o njoj, pa da joj on to pošalje kao pismo. Ispunio sam mu želju: na dva velika lista papira napisao sam mu priču pod naslovom „Gorda Ana”. Kada ju je pročitao, Miša je bio očaran! Ne samo da nije hteo da joj priču pošalje kao pismo, nego je ta dva lista papira zalepio na plafon svoje udžerice u Tešnjaru.

Pošto je plafon bio nizak, Pižon je uvek kada bi seo ili prilegao na krevet, buljio u plafon i po ko zna koliko puta čitao tu priču. A priča je počinjala ovako:

Gorda Ana
Na zidu trošne kućice u Tešnjaru bilo je krupnim zelenim slovima napisano njegovo ime i ime devojke koju je on proglasio kraljicom sveta. Ona je imala obično ime – Gordana, ali je u njegovom srcu zvučalo kao – Gorda Ana. A hteo je da je u oku naslika. Da je u nebo urami. Da joj pokloni najlepša jutra iz svojih snova...

A onda, jednog dana, Gordana je objavila drugaricama da će otići kod Pižona u njegovu udžericu u Tešnjaru. I otišla je!

To je za Mišu bio šok. Potpuno hipnotisan njenom lepotom, Pižon ne samo da nije bio grub, nego je nije ni pipnuo. O ovom neočekivanom susretu dugo se pričalo po gradu a Miša je ubrzo nestao. Javio se drugarima iz Švedske, gde je radio, oženio se, dobio veoma lepu ćerku Nanu... Potom je nekoliko puta dolazio sa Nanom u Valjevo i s ponosom joj pokazivao lepote grada...

Gordana se kasnije udala za Cala Đermanovića, veoma zgodnog čoveka, koji je (koliko se sećam) bio izvesno vreme konzul u inostranstvu.

CC

Kineska vaza

Među valjevskim lepoticama šezdesetih godina prošlog veka posebno mesto zauzima Nadica Mihailović. Bila je izrazita crnka, bledog tena, lepih očiju, krupnih belih zuba, vitka, nežna, krhka, sa tananim gospodskim manirima, kao da je odrasla na dvoru. Možda zbog toga, što joj je majka godinama živela u Beču.

Ponekad, kada se kretala, Nadica je izgledala kao kineska vaza koja hoda...

Bane Savić, u mladosti omiljen među devojkama (zabavljao se i sa Nadom Sarić i sa Gordanom Đurović), bio je nemoćan pred Nadicinom krhkom lepotom i oženio se njom krajem šezdesetih.

Danas imaju sina Predraga, koji je poznati hirurg u Urgentnom centru u Beogradu.

Gudonjin izbor

Sunčanje

Sunčanje (Foto: Dragiša Medenica)

Kada bi se „zlatnih šezdesetih” povela priča o najlepšoj devojci u Valjevu, duhoviti i popularni mladić tog vremena Dragan Dimitrijević Gudonja bio je kategoričan: po njemu, to je - Ljubinka Popović.

Reč je o devojci koja se nije pojavljivala na korzou, na igrankama i drugim skupovima mladih. Veoma stidljiva, često bi, zbog stida, crvenela u licu (osobina iščezla kod današnjih devojaka). A što se tiče lepote, bila je božanstvena: holivudski lepe noge, tanak struk, divno vajane grudi, bujna smeđa kosa, prelepo lice sa fascinantno lepim očima plavo-zelene boje. Jednostavno – savršena.

Na kraju, od lepih devojaka kojih se sećam iz „zlatnih šezdesetih” u Valjevu, pomenuo bih i ove: Vanu Pucelj, Veru Jeremić, Ninu Čolaković, Višeslavu Nikolić, Danu Petranović, Ljiljanu Perić, Zoju Dudić, Natašu Janković, Dragicu Macuru, Nadicu Filipović, Ljiljanu (udatu Santrač), Slađanu Radišić, Olgicu Bjelić, Lidiju Kaenaco i Mirjanu Jovković kojoj je Tozovac posvetio svoju čuvenu pesmu „Mirjana”.

P. S. – Veru Pavladoljsku nisam pominjao, jer ju je Matija dovoljno opevao. 

Tekst je originalno objavljen u knjizi “Valjevke

Prvi deo

Drugi deo

NAZAD NA VRH