NAZAD NA PRVU STRANU

Moje valjevsko odrastanje

Razglednica iz kolekcije Revije Kolubara
Razglednica iz kolekcije Revije Kolubara

U našoj novoj rubrici „Odrastanje u Valjevu“ otvaramo temu detinjstava i mladosti provedenih u Valjevu, i pokušavamo da sklopimo sliku sastavljenu od delića sentimentalnog vaspitanja, bespogovornih autoriteta, uvek izazovnih istorijskih momenata, drugara za ceo život i, svakako, još mnogo toga. 

U davna pradavna vremena i još malo iza toga živela je jedna devojčica koja se zvala Slavica. Živela je sa mamom i tatom na četvrtom spratu u naselju gradova pobratima i vila posestrima, na čijim je vrelim pločnicima i provela najveći deo svog detinjstva... Onaj manji deo, koji opet nije ni tako zanemarljiv, provela je kao Hajdi, kod dede u planini gde je čuvala ovce i trčala za psom. Uveče je pod svetlošću fenjera čitala knjige ili u mraku samo gledala zvezde i sanjala o dalekim svetovima. Kao Hajdi otprilike je i izgledala, zdravih rumenih obraza i crne kraće kose čije šiške je „kvario“ prirodni zalizak.

Razglednica iz kolekcije Revije Kolubara

Razglednica iz kolekcije Revije Kolubara

-Nisam znao da imaš brata! – bila je reakcija mog druga u srednjoj školi na moj crno-beli dokaz da sam bila dete, na kojem stav „mirno!“ demonstriram i vojnički potkresanom kosom nakoso preko ušiju. Šišala sam se zajedno sa mojim voljenim tatom, koji je bio ćelav, kod njegove školske drugarice Mare, zbog čega mi je roditeljsko obraćanje „Cale sine“ odlično pristajalo.

Moja trogodišnja kćerka Petra tridesetak godina kasnije sela je u frizerajsku stolicu i autoritativno rekla:

-Jelo, skrati mi samo malo krajeve i nemoj da cupas!

Između naših detinjstava kao da stoje ne samo dva veka već i dve civilizacije.

-Mama, pričaj nam šta si radila kad si bila mala – podstiče me starija kćerka Iskra ponekad uveče kad se pripremamo za san. Ja im pričam, ali one brzo počnu da zevaju, gube interesovanje, mnogo brate izmišljam!

-Kada se mami pilo mleko, onda baba ode da pomuze kravu, procedi mleko, skuva ga, ohladi, skine kajmak, meni naspe mleko u šolju, a od ostalog pravi sir.

Petra se cereka ubeđena da se zezam, zna dete da se mleko sipa iz tetrapaka koji smo kupili u prodavnici do koje ga je dopremila armija patuljaka kad ga je preuzela od krave u zamenu za čokoladu. A i seća se moje dobre Stare sove i da se jedva kretala po sobi.

Kao što meni kao detetu nije bila zanimljiva babina priča o tome kako je sa kofom veša išla na hladnu reku i trljala ga kamenom preko kamena s ramena, a koju je lukava Stara sova začinila i susretom s vampirom, čime me je samo prestravila, tako i Iskra počinje da zeva na deo kad baba i deda legnu, a ja palim sveću da bih čitala. Ko mi je kriv što sam morala da čitam, što jednostavno nisam upalila TV?!

Jasno mi je kako smo živeli bez TV-a, ni danas ga ne gledam, ali ne mogu da shvatim kako smo funkcionisali bez telefona, kako smo se dogovarali!?

CC

-Slaviceeeeee- izvlačila je iz petnih žila do četvrtog sprata moja najbolja drugarica iz detinjstva. Retko kad da je ne bih čula iz prve. Imala sam gramofon-koferče sa zvučnikom u poklopcu od kojeg je bio jači i mamin tranzistor koji je zajedno sa Radio Valjevom i željama i čestitkama celodnevno galamio iz kujne. Izletala sam na terasu i za samo nekoliko sekundi imali bi smo i sliku i ton, komplet snapchat, njenu iskrivljenu facu odozdo da me bolje vidi i moju odozgo da je bolje čujem. „Hoćeš napolje?“ Svako ko ima dete tinejdžera zna kako danas izgleda višečasovno prenemaganje preko neke aplikacije da se nešto pita i kaže, a ne dogovori ništa.

Obuvala sam se na brzinu i istrčavala pred zgradu gde je bila baza, nama iz devetke, desetke i petice. Bilo nas je bar 20-ak, različitih uzrasta. Mi devojčice smo preterivale u lastišu na razne načine, ne znam kako smo se držale na nogama od onolikog preskakanja. Igrali smo još badminton ili odbojku na parkingu između zgrada jer je na tih šest ulaza od po 20 stanova tada bilo otprilike osmoro kola, tri stojadina, četiri fiće i jedan pezejac. U jednom periodu bila nam je popularna igra traženja, slično igri žmurke s tim što su timovi bili i oni koji se kriju i oni što traže. Ipak, najviše od svega voleli smo da sedimo na jednom ulazu sa dugačkim gelenderima, tačnije da visimo na njegovim šipkama i pričamo do kasno uveče, dok nas komšije ne najure ili, čini mi se ponedeljkom, dok ne počne „Dinastija“. Družili smo se puno i smejali se još više.

Kada smo malo odrasli i izašli iz okvira Zbratimljenih gradova, počeli smo da istražujemo grad, najpre kroz ranovečernje izlaske i još ranije povratke kući. Nisam baš zakačila „korzo“, ali kada sam počela da izlazim (u pola osam uveče) bio je aktuelan Gradski trg, a onda se rutina menjala, šetalo se ka Tešnjaru, stajalo ispred 32-ke, išlo na „Student“, stajalo ispred „Kruga“... Zimi su bile aktuelne neke diskoteke, u Domu kulture, „Narcisu“... Narodnjaci nikad!!! Ipak, mislim da smo se najviše družili po kućama, zbog čega bi moja soba po broju poseta mogla da stane rame uz rame sa najposećenijim kafićem. Možda bi bilo drugačije da je bilo mobilnih telefona i 4G mreže, jer je mama volela uživo uključenje – da se rođenim očima uveri gde sam. Zato mi je dozvoljavala da mi u goste dolaze sve moje drugarice i drugovi, njihove drugarice i drugovi, komšije, dalja i bliža rodbina, samo da ne mora da se suočava sa mojim pitanjem da idem negde! U sobi nas je retko kad bilo ispod petoro. Spajala sam nespojive: drugarice iz detinjstva, njihove momke, drugove njihovih momaka, moje sestre, drugove iz srednje škole, mog tatu, komšinice... svi bi sedeli kod mene u stanu, pričali, smejali se i, na primer, slavili moj rođendan. S obzirom da nije bilo telefona, ako me ne bi našli kod kuće, moji drugari su sedeli sa mamom, pili sokiće, zasmejavali je i čekali da se vratim. Da im pišem tekst za domaći ili pismeni iz srpskog. Bili smo inače programeri. Slušali smo Azru, U2, The Cult, čitali knjige (poneki od nas) a ja sam pride gutala i romane o Lesliju Eldridžu, najpoznatijem nindži svih vremena.

U Tešnjaru

U Tešnjaru (Foto: Dušan Jovanović)

Ne sećam se baš gde smo se oblačili, znam da smo imali jedan, do dva butika i veliki Beko. Voleli smo starke, jer su ih najbolji frajeri prvi nosili, pa se ne mogu zakleti da li su bili dobri tipovi ili su imali najpoželjnije patike. Ja sam prve, i to zelene duboke, starke imala u šestom razredu, što je izgledalo otprilike ovako:

„Sviđa mi se ona mala u zelenim starkama“. Tad sam već imala dužu kosu, ali i dalje - Cale, sine, najbolji druže, pokaži nam one šurikene - nastup, koji sam pobedila negde otprilike sa 27 godina čvrsto se zarekavši da se svojoj deci nikad neću obratiti u muškom rodu, msm ako budu ženska deca, kao što i biše. Ali, žao mi je što pogubih te šurikene što mi ih je čiča Ljubiša, po mom nacrtu sa OTO-a, rezao u „Krušiku“.

Posle starki u modu su došle konversice, pa adidaske, pa najke. Ovo sam ispratila sa po otprilike pola decenije zakašnjenja. Kad se provukla spitfajerka ne sećam se baš jer je nisam ni imala, ali moja Iskra je prve najke nosila sa godinu i po, a ovih dana sam u Oslu kupila i prvu spitfajerku – rozu - za jednu voljenu bebu u Valjevu.

I iz mog detinjstva pamtim još ćevape iz Obnice na koje me je redovno vodio tata kad primi platu, šetnje po Pećini i duge sate iza Gimnazije gde smo moji drugovi i ja sedeli, pričali, smejali se do suza, jer nismo imali šta drugo da radimo.

CC

I moje dugokose ćerke sa frizurama koje žele i garderobom koju same ujutru odabiraju vole ćevape, ali one iz Rosulja, obožavaju Pećinu, a na moju radost i jako su društvene. Petra je na rođendan pozvala oba odeljenja prvog razreda! Tinejdžerka Iskra ima samsung nešto junior valjda 2016, i žali se da svi ostali (a ostali su bogati Norvežani, pardon, pleonazam!!!) imaju ajfone petice, pa ne znam da li su im ti snapchatovi i mjuziklijevi kompatibilni za dopisivanje dok sede jedni pored drugih, šta li, ili se dete samo ne uklapa. Kako god, važno mi je da čitaju knjige i pišu bajke. Evo, pre neki dan su i u školi pisali savremenu bajku, te za kraj šerujem početak bajke Iskrinog druga kojeg ne smem da tagujem, da me neko njegov ne bi blokirao (a ja bez šurikena), ali mu ideju od srca lajkujem:

„Pošla tri ajfona petice u Epl-šop da kupe najnoviji softver i na mostu sretnu najopasnijeg virusa...“

NAZAD NA VRH