NAZAD NA PRVU STRANU

Detinjstvo u Cara Lazara ulici, a u Gornjim Brđanima (1. deo)

Nekadašnje Dragojlovića sokače, potom Cara Lazara je ulica koja spaja Dušanovu i Radničku, predratnu ulicu Braće Nedić. Formirana je početkom dvadesetog veka kada su valjevski niži činovnici, žandari, železničari, majstori... na placevima na Dragojlovića imanju podigli prve kuće. Bilo je to vreme naseljavanja Gornjih Brđana. Donji ravni deo ulice zvali smo jednostavno „Ravan“. Kasnije kada se ulica produžila iznad Radničke taj deo bio je „Produžetak“. „Livade“ su bile sadašnja Pitovićeva ulica, a prvi doseljenik Mica je dobila nadimak Livadarka i niko je nije znao po prezimenu Rakić.

NUMERA 29 - I tu, u broj 29 (zanimljivo da od postanja naša kuća nosi tu numeru) u proleće 1921. godine moj deda Vidoje Raković ozida kuću sa tri odeljenja i terasom - nadstrešnicom. Sa terase, na koju se pelo kamenim stepenicama sa metalnim rukohvatom, ulazilo se u kuhinju. Levo je bila jedna, a desno druga soba. Terasa je imala nadstrešnicu oko koje se pela vinova loza, a prednja fasada kuće obrasla je bršljanom. Ograda drvena, a na kapiji zvono klepetuša koja je najavljivala goste. U tu kuću sam krajem oktobra 1948. godine donet iz Valjevske bolnice, iz zgrade u kojoj se 1914-15. godine odvijala jedna od najvećih drama u savremenoj srpskoj istoriji.

SANKANJE - Prva sećanja su na zimu, verovatno 1950-51, kada su me majka ili baba, umotanog u ćebad, vukle na sankama. I baš zima u Cara Lazara je nešto najlepše, posebno kada se malo ojačalo. Svako dete u Brđanima je paralelno sa učenjem da hoda učilo da se sanka. U početku vozi sanke, potom sličuge i na kraju bob. Već polaskom u školu sticali smo pravo da gotovo ceo zimski raspust, od 10 do 16-17 sati provodimo napolju uz kraću pauzu za ručak ili čišćenje snega u dvorištu i sa trotoara, što je bila obaveza sve dece u ulici. Čišćenje, mada je sneg umao da naveje i po pola metra, nije nam teško padalo. Ispomagali smo se i posao brzo završavali. Najmlađi su se spuštali sankama u donjem delu, osnovci od sredine ulice, a viši razredi osmoletke od vrha. Srednjoškolci, studenti i zaposleni najčešće su vozili bob niz Radničku ulicu, u kojoj sem poneke zaprege upregnute u sanke i nije bilo saobraćaja. Imali smo nekoliko vrsta sanki: drvene- bez metalnih plehova na saonicima; drvene potkovane običnim plehom kojima su uvezivani sanduci od mermelade i kocke šećera; drvene sa klizajućim delom od vinklajza (četvrtasti čelik). Ipak, ponajbolje su bile gvozdenjarke- sanke napravljene od metala (cevi, raznih vrsta šipki čelika...) sa drvenim sedištem. Na većinu sanki moglo je da sedne 2-3, ređe četvoro dece. Posebno su bile guzarice, male, niske sanke- jednosed, koje su vožene posebnom tehnikom i bile su vrlo brze.

U višoj fazi majstorstva prelazilo se na sličuge pravljene u domaćoj radinosti, ređe kupovne, koje smo najčešće dobijali na poklon od rođaka ili kumova za rođendan ili odličan uspeh. Ja sam od strica dobio prave sličuge, koje su se zavrtale na gojzerice-cokule. Pored solo vožnje, sličugaši su bili vrlo cenjeni i kao vozači sanki. Sedeli bi napred, sanke ne bi opkoračili, kao ostali, već bi savijene u kolenima noge izbacili napred i sličugama upravljali. Takve sanke su išle znatno brže od uobičajenih načina vožnje.

BOB - Stariji su pored dnevnih organizovali i noćne vožnje. Posebno su bile atraktivne vožnje bobom od Pevca, iznad Magdalenića šanca, pa sve do Kasapa- preko puta današnjeg Muzeja. Noću je odjekivao tutanj bobova i čuveno „čuuuvaaaaaaj“. Poneki su imali upaljenu baterijsku lampu,a kasnije i farove sa akumulatorom. Na istom bobu, koji je primao maksimum deset ljudi, često su bili otac i sin. U jednoj takvoj zajedničkoj vožnji, pred tunelom, otac me je izbacio sa boba i spasao verovatno ozbiljnijih povreda od ugruvavanja. Naime, na volanu boba pukao je lanac i oni su uleteli u tunel. Sem ogrebotina i ubojaka bila su i dva preloma- ruke i noge. To je bila glavna tema narednog dana, milicija je zabranila vožnju bobova, čak i neke oduzela, ali posle dva-tri dana niz Radničku se opet čulo ono kaakteristično „čuuuvaaaaaaj“. Niz Radničku su najšeće vozili bobovi Pavla Marića, Bobe Milovanovića- Bobe Bicikliste i „crvena veštica“. Bobovi su voženi i niz Užičku, kao i na Majdanu, a ređe niz Knez Miloševu. Poslednja velika vožnja bobom bila je u januara 1966. kada je na sneg pala ledena kiša. Spustio sam se nekoliko puta Jarca Prodanovića- bobom i onda je naišla milicija. Mislim da je te večeri bio i zvaničan kraj ere bobova, što zbog manjka snega na ulicama, što zbog nedostatka vozača i balansera.

Veoma dobro se sećam zimovanja na Divčibarama, u valjevskom odmaralištu na Paljbi ili u Planinarskom domu. I kada pominjem Divčibare, gde sam leti, u letovalištu svake godine provodio po dvadeset dana, nezaboravne su vožnje čamcem po nekadašnjem jezeru, u kome smo se i kupali.

Divčibare - jezero, 1959. sa nastavnikom Sinišom Pajićem

Divčibare - jezero, 1959. sa nastavnikom Sinišom Pajićem

IGRANJE - Privilegija sve dece, mojih drugara, a bilo nas je desetak (braća Miša, Dragan i Baja Maravić, Dragan i Mika Nestorovića, Živko Gavrić, Zuza Tomić, Boban Srećković, Zlaja Lukić...) bilo je celodnevno igranje. Zanimljivoje da u drštvu nije bila nijedna devojčica. Jednostavno, bili smo muška generacija. Devojčice su bile pet šest godina mlađe( Ljiljana, Slobodanka, Vesna, Branka, Snežana...), a to je bila velika razlika i mi se sa njima nismo igrali. Po ceo dan smo lutali i otkrivali naš svet u Livadama, na kojima će kasnije biti izgrađena Šesta osnovna škola, po baštama koje su bile oivičene kućama u Vojvode Stepe i ulice Cara Lazar, u tunelu gde se nismo plašili mraka i gde smo pecali žabe, na nasipu pruge gde smo pu ulici štali zmajeve od novina, u Drvari koja nam je bila glavni snabdevač trskom od kojih smo pravili sve vrste indijanskih strela... Svaka kuća imala je u dvorištu nekoliko stabala raznog voća. Niko nam nije zabranjivao da ga beremo kada sazri. Nama je bilo, ipak, draže zeleno i tuđe, te smo redovno dobijali batine.

Prvi razred OŠ „Andra Savčić“, školska 1955-56

Prvi razred OŠ „Andra Savčić“, školska 1955-56

POZORIŠTE - Leti smo često pravili pozorište. To je bila jedina zajednička akcija sa devojčicama. Odabrali bi neki dečiji komad, ali i Nušićev. Sećam se jednočinke Muva. Neko od roditelja ili srednjoškolaca, odnosno studenata, bi bio reditelj. Te uloge se najčešće prihvatala Ranka Dačić, profesionalna glumica, prvakinja Valjevskog pozorišta, koja još uvek, hvala bogu, stanuje u broju 21. Ima li smo probe, majke bi šile kostime, a u odabranom dvorištu je pravljena bina sa sve zavesom od ćebadi. Na premijeri se okupljao veći deo komšiluka. Naplaćivane su i karte. Novac je išao na kolače ili sladoled, a ponekad i za kupovinu lopte.

Nastaviće se...

NAZAD NA VRH