NAZAD NA PRVU STRANU

Detinjstvo u Cara Lazara ulici, a u Gornjim Brđanima (2. deo)

SLAVA - Dobro pamtim slave, posebno Jovanjdan. Pripreme su počinjale sedam dana ranije. Deci je najzanimljivije bilo lizanje sudova u kojima su pripremane torte i jedenje okrajaka kada su završene torte opkrajanje. Ipak, na dan slave najzanimljivije je bio odlazak gostiju. Tada su se kum Tole Tucović, apotekar i lekari Vlasta Stojanović i ređe Panta Janković obavezno spuštali na jednim sankama, a iza ili ispred, kako kada, na drugim se vozila muzika koja je svirala neku od njima tada aktuelnih pesama.

Naviru mi sećanja i na odlazak na slavu, tj. na kolače oko pet po podne. Tada sam sa babom i dedom stizao čak na 2-3 mesta za vreme velikih slava. Posluženje su bili sitni kolači, mala čaša vina ili likera i kafa za starije, a za decu umesto alkohola i kafe sok od maline.

Drugi događaj koji pamti je žito u fišeku i u njemu bombona koju mi je za Svetog Savu donosio kum Voja Stepanović, prota valjevski.

KUPANJE - Na Jadru, ispod drvenog mosta smo se kupali, na Pećini se pentrali po drveću i postavljali prve šatore. U Obnici većma, a ređe u Jablanici hvatali ribe u ruke. Sa očevima smo se vozili u čamcima kod Lovaca, učili da plivamo u branama i virovima na Trećem, Četvrtom, Petom i Devetom kilometru, da bi diplomu overili u Komejinom bazenu.

Prvi čas plivanja, u leto 1956, nikada neću zaboraviti. Otac je pozajmio tikve od komšije Radojice, sa neobičnim nadimkom Guz, koje su bile međusobno povezane kanapom. Otišli smo na Lovce i seli u čamac, očekujući da će to biti uobičajena vožnja. Nasred reke otac mi je ispod pazuha stavio tikve i gurnuo me iz čamca. Mlatarao sam rukama, tikve, koje su trebalo da me drže na površini vode, su se izvukle ispod ruku. Napio sam se Obnice, ali kad sam izvučen u čamac bio sam vrlo ponosan na prve „plivačke“ korake. Tog leta sam nastavio sa učenjem plivanja na Trećem kilometru. Već naredne godine, kao trećak, sam relativno dobro plivao, da bi na moru, u Čakljama,kod Podgore, u Hrvatskoj, te 1958. sasvim solidno usavršio ovu veštinu.

TELEVIZOR - Čudnim spletom okolnosti, 1958. godine, u našu kuću se uselio televizor. Raša Jovanović, potonji legendarni direktor „Jablanice“, bio je šef izgradnje Pančevačkog dečijeg odmarališta na Divčibarama. Pančevci su nabavili i televozor, a kako su radovi, po običaju, kasnili Raša, koji je stanovao kod nas, doneo je televizor. Na krov je instalirana antena i svako veče soba je bila prepuna komšija. Zanimljivo je da je po jedan od njih veče provodio na tavanu „jureći“ signal, jer još nije bio izgrađen repetitor na Vodovodu, na Pećini. Sećam se da smo gledali prvi TV dnevnik i svi su bili ponosni na Miću Orlovića, posebno oni koji su ga poznavali. Posle nekoliko meseci televizor je vraćen na Divčibare.

ODRASTANJE - U bioskop smo išli sami od petog razreda i to na matine predstave, a ređe od šest sati uveče. Gledali smo kaubojce i filmove o Tarzanu, a partizanske i druge domaće smo gledali sa školom. Krajem sedmog razreda počinjali su izlasci na korzo, ali mali, od šest sati do pola osam, i to subotom ili nedeljom, pre svega leti. Tada bi se svi dečaci iz ulice skupili i odlazili u šetnju po gradu, na sladoled i krug dva po pravom korzou.

U međuvremenu je ozidana Šesta osnovna škola koja je postala mesto okupljanja mog društva, zaključno sve do zaposlenja. Kod Škole (tako smo zvali Šestu) mnogo toga se dešavalo. Dok roditelji nisu pokupovali televizore svako veče smo gledali program u Školi, koja je jedina imala televizor u kraju.

Kasnije se ekipa proširuje sa mojim gimnazijskim drugovima Zoranom Ćukovićem, Milanom Pavlovićem Tacom, Vladom Markovićem i Brankom Vićentijevićem Džanom, kao i školskim Živka Gavrića- Lukom Vujićem, Draganom i Ilijom Krsmanovićem... Ekipa se stalno širila ( Mile Avramović, Pera Picika Petronić, Dragan Rakić, Miško Banjanac, Miško kasnije smo ga zvali Maradona, Zoran Babić, Boško...). Fudbal i basket se igrao neumorno, posebno leti.

Cara Lazara 29-1964. sa Živkom Gavrićem

Cara Lazara 29-1964. sa Živkom Gavrićem

GIMNAZIJA - Vreme bezbrižne mladosti, prvih ljubavi, svakodnevne školske brige i stalna druženja u Cara Lazara ulici i kod Škole nije prekinula ni srednja škola. Gimnazijski život, manje više, imao je svoju kolotečinu. Nestašluci su se ponavljali, strahovi za ocene bili su godinama isti, profesorske cake smo već čuli od prethodnih generacija. Mi smo bili razred koji nije bežao sa časova, kasnio u školu... Nismo bili ni štreberi. Sasvim prosečni gimnazijalci. Od mojih najbližih drugova niko nije bio odličan, a svi su upisali fakultete koje su hteli ( elektrotehniku, medicinu, stomatologiju, geologiju, matematiku...) i većina ih je završila.

Sa Zoranom Ćukovićem i Brankom Vićentijevićem Džanom, 1968.

Sa Zoranom Ćukovićem i Brankom Vićentijevićem Džanom, 1968.

Za sve se može reći da su uspešni u životu. Koliko smo čudna generacija ilustruje i činjenica da uobičajene gimnazijske jubileje, godišnjice mature, podugo ne obeležavamo.

Proslava 15 godina mature, maj 1982.

Proslava 15 godina mature, maj 1982.

STUDIJE - Taj period boravka u Beogradi je vreme najdužeg odsustvovanja iz Cara Lazara 29. Ipak, koristio sam svaki slobodan trenutak da se vratim kući. U to vreme osnovali smo Kluba mladih istraživača, u kome se razvijajaju i stasavaju nove ljubavi.

Najpre speleologija, a potom novinarstvo. Vremenom u Cara Lazara 29 sam dolazio samo da prespavam,

Sa speleolozima na maršu, maj 1969.

Sa speleolozima na maršu, maj 1969.

A onda smo počeli da se zapošljavamo, ženimo... Na naše terene i tajna mesta su došla naša deca, ali sa svojim shvatanjima, igrama, tajnama, ljubavima... 

Slobodan Raković, još uvek Cara Lazara 29, Gornji Brđani, Valjevo

NAZAD NA VRH