| Septembar 2014

Junakinje sa imenom i prezimenomValjevke, Zdravko Ranković, Izdavačko društvo Kolubara, Valjevo, 2013.

Radmila Lazić

Ovakve knjige prava su retkost u na­š­oj kulturološkoj praksi. Nju ni­je  sačinila ni antropološkinja ni­ti istoričarka, pa ni jedna feminist­ki­nja, istraživačica rodnih studija, etc. Os­im toga, ona nije ni projekat neke in­st­i­tucije, što bi bilo primereno ovakvoj vr­sti poduhvata. Ona je produkt in­di­vi­du­­alnog rada viđenog novinara, publiciste i hroničara valjevskog kraja, Zdravka Ra­nkovića. I to u patrijarhalnoj i neure­đe­­noj Srbiji. Samim tim neuobičajen po­du­h­vat, i vredan hvale.

Elem, ova knjiga svojevrsna je hronika že­nske istorije valjevskog kraja, ali sa on­im šta nam sve donosi ona prevazilazi lo­kalni značaj.

Predstavljajući pojedinačne sudbine i biografije žena, poznatih i znamenitih ali i anonimnih, ona hronološki pr­ikazuje njihov položaj i ulogu kroz ne­ko­liko vekova (od 14. veka preko 18. i 19. ve­ka, do današnjih dana ) ispisujući tako že­nsku istoriju koja se odvijala na mar­gi­ni zvanične istorije. Prateći položaj že­na slika vremena, istorijskih okolnosti, društvenih prilika, državnog ur­e­đe­nja, običaja... ukazuje nam se na ubedlji­vi­ji i životniji način. Svakako da položaj žena predstavlja mernu tačku civili­zo­­vanosti i emancipacije društva i za­je­d­nice. Zato je ova knjiga dragoceno svedo­ča­nstvo njihovog nezavidnog položaja kr­oz istoriju, njihovih najpre pojedinačnih ot­pora  propisanim normama i društvenoj opresiji, a potom i udruživanja za os­tv­arivanje sopstvenih ljudskih prava na šk­olovanje, rad, pravo glasa...

Sve to moguće je pročitati u ovoj do­ku­me­­ntarističkoj knjizi, kroz fakta o po­je­d­inačnim sudbinama žena koje su pisali vr­eme i prilike. Otuda i njena vrednost, jer ne propisuje, ne tumači i ne zaključuje, sa­mo svedoči. A svedočanstva koja se pišu ži­votima uvek su najubedljivija.

Hronološki poređane sudbine i bio­gr­afije poznatih i nepoznatih žena uz­bu­d­ljivo su štivo za znatiželjne i za struč­nja­ke. Pa ipak, čini se da nam slike iz ži­vota anonimnih žena, onih bez zvanja, vi­še govore o sudbini i položaju žene u od­ređenim istorijskim i društvenim pr­ilikama, nego što to govore pojedinačne biografije njihovih uspešnih sestara. Jer nijedna  biografija makar i sa bezbroj od­rednica poznatih, znamenitih žena os­tv­arenih karijera, ne govori  nam kroz šta je prolazila ili šta je sve morala na sv­om putu da savlada, za razliku recimo od muškaraca (sličnog potencijala), a ne­kada i uprkos njima.

Iz ove knjige možemo saznati i kada se pr­va učenica upisala u školu (školske 1839/40.), kako se zvala (Pelagija Ni­ko­l­ić), i kada je ozakonjena Odredba o školo­va­nju ženske dece (1844.), a kada je na snagu st­u­pila Odredba o zajedničkom školovanju ženske i muške dece (1912). Takođe, ko­ja je bila prva žena koja se pretplatila na knjigu, i koja je to knjiga bila; kada je pr­va babica počela sa zvaničnim radom; ko­ja je žena otvorila prvu zubarsku ordi­n­a­ciju a koja fotografski atelje. I to, da je recimo u Ratkovcu 1933. otvoreno prvo ob­danište a danas moguće je da ne postoji ni osnovna škola. Saznajemo i kada je pr­va žena advokat otvorila advokatsku kan­ce­lariju, a kako je udova prvog šabačkog št­ampara, Andrije Slavuja, preselila iz Ša­pca u Valjevo porodičnu štampariju, 1901. Takođe, saznajemo da je Draginja Ba­b­ić bila prva Srpkinja koja je promovisana za lekarku u Berlinu, 1911, gde je studi­ra­la zahvaljujući stipendiji valjevske op­štine.

Najbrilijantnije su epizode „malih lju­dskih subina“ koje idu u prilog žensk­oj borbi za sopstvena prava, kada anonimne žene postaju junakinje s imenom i pre­zi­menom. Jedna od takvih je  Ljubica iz Ra­đe­va koja je 1824. išla kod Miloša Ob­re­no­vića da se žali „da ne može sa svojim mu­žem živeti“. To postaje prvi lični pr­oblem koji rešava valjevski nahijski sud. Jedna od junakinja je i gimnazijalka Lju­bica Gavrilović koja je bila otpuštena iz škole (1885) zato što je išla na bal i još uveče dovela društvo kod sebe u ku­ću. Ali bilo je i takvih, kao što je Stana La­zić koja je obešena (osudom prekog su­da) zato što je „psovala vladara vojne si­le“, 1916. godine. Ko zna, možda se baš ona mo­že smatrati jednom od pretkinja naših mi­rovnjakinja iz devedestih godina, pa i ov­ih današnjih kojima se preti istim “merama”. Stvarna junakinja, Makrena Sp­aso­jević iz Slovca,  ratne 1915. kroz S­rb­iju je tragala za sinom došavši čak nadomak Albanije noseći mu preobuku, postala je literarna junakinja romana Milovana Vi­tezovića, Čarape kralja Patra.

Ako se pak bavimo komparativnom an­al­izom, možemo zaključiti da su žene va­lje­vskog kraja živele u vremenima punim ko­ntrasta u kojima je bilo moguće da dok pr­va devojčica polazi u školu, te iste go­dine, 1839, neke druge žene bivaju kažnjene s „25 kandžija“ zato što su recimo „odu­st­ale od muža“,  ili činile „mnoge pohare“, a jedna je bila kažnjena zbog toga što je „bezčastila sveštenika“.

Sve to, i još mnogo toga, možemo pro­na­ći u ovoj uzbudljivoj i živopisnoj knj­i­zi. Kako su se nosile i „ubrađivale“ že­ne valjevskog kraja u devetnaestom veku, ko su bile valjevske lepotice šezdesetih go­di­na dvadestog veka itd.

Uz to, možemo saznati koje su to (77 na­j­znatnijih, kako kaže Zdravko Ra­nk­ov­ić) znamenite Valjevke (neke znajući, a mn­oge otkrivši ). Među njima su jedna kn­eg­inja (Parsida Karađorđević), igumani­je, umetnice, glumice, književnice, operske pevačice, lekarke, naučinice, univer­zi­tetske profesorke, prevoditeljke, nov­ina­rke... I da pomenemo samo neke od onih mn­ogobrojnih kojima se Valjevo ponosi: si­gurno najpoznatija jeste pesnikinja De­sanka Maksimović, ali tu su i Draga Jo­n­aš, spikerka; Ljubica Marić, kompozito­r­ka; Vida Jocić, vajarka ; Gordana Babić, vi­zantološkinja; Borka Vučić, bankarka; Mi­lenija Marušić, arhitektkinja; Da­ni­ca Vukićević, pesnikinja; Sonja Vu­ki­će­v­ić, balerina; Gordana Kosanović, glumica – sve do jedne impresivnih biografija.

Kada samo jedan čovek, u ovom slučaju Zd­ravko Ranković, izvuče toliki broj že­na, njihovih života i sudbina iz senke, i učini ih vidljivim, on zaslužuje pošto­va­nje i priznanje pre svega onih kojima je to promaklo, a pripada im po opredeljenju, dužnosti, vokaciji, a i po rodu.

Upišite svoj komentar