| Jul 2013
Biblioteka, sve bliže ili sve dalje?
Ostoja Prodanović
Dragi Zdravko,
Mislim da, zbilja, nije u duhu dobrih manira da me u prethodnom broju Tvog lista, u napisu „Sve dalje od Biblioteke“ onako obeležiš i ponudiš za odstrel, maltene kao saučesnika u nekakvom zločinačkom poduhvatu i sve to kao svog „vrlog“ saradnika koji je u Tvom listu, za poslednje četiri godine (naravno, kao čist gratis) objavio četrdesetak zapaženih stručnih tekstova. Minimum korektnosti nalagao je da me o svojoj nameri obavestiš i omogućiš da Ti u istom broju odgovorim, jer ovako sve se svodi na vlasništvo medija, a ne vlasništvo pameti. No, to je Tvoj odnos prema saradniku (sada, naravno, već bivšem) i to u članku u kome raspravljaš o fenomenima morala, bruke i skandala... Zaista, školski primer etike i principijelnosti.
No, vratimo se temi.
Kao što dobro znaš, 3. maja ove godine raspisan je konkurs za direktora Matične biblioteke „Ljubomir Nenadović“, ustanove do koje je nama dvojici, očigledno na različite načine, veoma stalo. I Ti i ja smo, siguran sam, želeli da se na taj konkurs jave neke sjajne i moćne ličnosti, ljudi koji će imponovati svojim intelektom, sposobnostima i drugim osobinama, ali javili su se ti koji su se javili... U takvoj situaciji Tebe su najviše preokupirali Tvoji ideološki i politički animoziteti i krenuo si tragom obračuna sa njima, a kod mene su prevagnuli praktični i pragmatični razlozi u datoj situaciji, vezani za momenat koji i Tebe i mene „životno“ preokupira već tri decenije, a to je pitanje (velelepne) zgrade za Valjevsku biblioteku koja mi se u datim okolnostima i u slučaju kandidata Dragana Brankovića učinila moguća na osnovu uvida koje sam o tome ostvario. I dok si se Ti trošio u ishitrenom i neprimerenom blaćenju (baš kao što će i g. Raković učiniti dve nedelje kasnije na TV Vujić), ja sam u tom kandidatu, nasuprot vama, prepoznao čoveka koji može ostvariti taj veliki poduhvat. Tajna je u posebnoj vrsti podrške koju on uživa u onim krugovima lokalne i republičke vlasti od kojih ovaj poduhvat presudno zavisi, a ako bude postavljen, to će se, ubeđen sam, brzo i potvrditi. Naravoučenije: treba slušati i razum, a ne afekte u sebi.
Pošto se pitanjem velelepne zgrade Valjevske biblioteke strasno baviš u svojoj Reviji Kolubara od 1995. naovamo, dobro Ti je poznato da na tom planu u poslednjih 12 godina ništa stvarno nije urađeno i da se sve svodilo na praznu retoriku bez ikakvog konkretnog učinka. Naravno da osobi koja za 12 godina direktorovanja nije bila u stanju da obezbedi ni projekat te nove zgrade koji košta tri komična miliona, nikako nisam mogao dati svoj glas (da sada ne govorim o drugim razlozima). Treća kandidatkinja po ovom pitanju, takođe je, po mom mišljenju, bez ikakvih šansi u odsustvu pomenute podrške. Dakle, u datoj situaciji po „pitanju svih pitanja“ Biblioteke ostao je jedino upravo od Tebe (i g. Rakovića) prokaženi kandidat Dragan Branković. Emocije i predrasude uvek su bile loš saveznik tamo gde treba odlučivati razumom i pragmom. Ipak, svojevremeno Ti nije bilo „bruka“ (čemu se pola Valjeva grohotom smejalo) da panegirično pozdraviš direktorsko postavljenje u jednoj elitnoj valjevskoj ustanovi osobe bez fakulteta ili ikakvih intelektualnih sposobnosti i obrazovanja, a glavni Tvoj kriterijum za funkciju jednog ovdašnjeg predsednika Opštine, seti se, bila je dobrota postavljenika, (čak i pre-dobrota!) što je, nažalost, bio i jdini rezulatat njegove vladavine. Toliko o principijelnosti, kriterijumima i „bruci“...
Šta ćeš, na primer, učiniti sutra, ako se ispostavi da baš taj „bruka-direktor“ obezbedi tu (velelepnu) zgradu za Biblioteku o kojoj smo mi „prepametni“ decenijama „žvakali“ i sanjali i ovu ustanovu prostorno osposobi za neznano zašto napušteni koncept valjevske mega-biblioteke od pola miliona knjiga, promovisan pre dvadeset godina u vidu najveće biblioteke u Srbiji, izuzimajući Beograd i Novi Sad? Šta ćeš uraditi ako se „za njegovog vakta“ realizuje još nekoliko velikih gradskih neostvarenih snova, kao što su onaj o autentičnom valjevskom časopisu za kulturu i umetnost, o zadužbinama, nagradama i manifestacijama vezanim za valjevske velikane Ljubomira Nenadovića i Milovana Glišića i još neke druge, kao rezultat širokog timskog i stručnog okupljanja, koje on najavljuje, za razliku od dosadašnjeg smušenog egocentričnog modela rada? Da li ćeš mu se tada izviniti, ili ćeš se praviti nevešt, kao da neprimerene reči nikada niko i nije izrekao? Nije samo moj utisak da je ovde reč o obračunu sa nekim drugim preko Dragana Brankovića i raščišćavanju nekih starih računa i lečenju starih rana, gde je Dragan Branković samo kolateralna šteta, što je porazno. Kad je o meni, pak, reč, poznato je koliko sam ja samosvojan. Ja sam postupao i odlučivao u svoje ime, rukovođen svojom pameću, svojim procenama, ubeđenjima i kompetencijama u ovoj oblasti, a računam da one nisu male, a svakako nisu manje nego Tvoje ili g. Rakovića, na primer, da budem i ja malo nadmen, prepotentan i maliciozan.
Sve u svemu, olako posezanje za teškim rečima i uživljavanje u ulogu velikih pametara niti je dobro, niti korektno, niti ukusno. Korist za zajednicu je dobra, ma od kog časnog i obrazovanog čoveka dolazila, a Dragan Branković to, svakako, jeste.
Ostavljajući Te da o svemu razmišljaš i siguran da ćeš iz ovoga izvući i neku pouku o ideološkim i političkim pristrasnostima, srdačno Te pozdravljam.
Ostoja Prodanović
P.S. Mislim da je po sebi jasno da posle ovog Tvog gesta prema meni, naša sardanja više nije moguća i uzdam se u Tvoju čast da ćeš i bez pozivanja na Zakon o informisanju ovaj moj „odgovor“ objaviti u svom listu, za razliku od jednog ranijeg, pre nekoliko godina, kada to nisi učinio, i kada si jednom svom saradniku dozvolio da blati mene, prof. dr Miodraga Lomu i još neke ljude, bez prava na odgovor?
MALO ODGOVORA – Ostoja Prodanović je doista u protekle četiri godine bio redovan saradnik ovih novina. Saradnja je uspostavljena na njegovu inicijativu i uz važeći uslov: Revija «Kolubara» skoro u potpunosti postoji zahvaljujući dobrovoljnom (neplaćenom) radu njenih tvoraca.
O ponečem ostalom što se odnosi na Biblioteku i politikologa Dragana Brankovića, kome je namenjena dužnost novog bibliotečkog direktora, već je rečeno u prošlom broju Revije (zainteresovanima preporučujem ponovno čitanje). O tome ima reči i u ovom izdanju «Kolubare», doduše na drugom mestu. Verovatno je da će ovde ta tema bivati zastupljena i nadalje.
O Ostoji Prodanoviću je u članku o kome on ovde piše pripalo neznatno mesto, bavili smo se njegovim izabranikom. Uzdižući u zvezde svoga izabranika, a uzgred i sebe, osvrnuo se i na ponešto iz moga novinarskog i uredničkog rada. Prodanović se, međutim, pri tome ne usuđuje da pomene imena ljudi o kojima sam svojevremeno imao lepih reči, a bio je red da i to učini. Slutim koja su dva Valjevca u pitanju pa odgovaram: I sad bih potpisao to što sam onda o njima kazao. Uz to - sigurniji u svoj sud nego li onda što sam bio.
A na Prodanovićevo nezadovoljstvo što u Reviji od pre nekoliko godina nije objavljeno njegovo reagovanje na jedan ovde publikovani prilog Ljubomira Mihailovića odgovor je kratak i jasan: nije urađeno iz jednog jedinog razloga – bilo je to reagovanje ispunjeno obiljem prostakluka i uvreda.
Zdravko Ranković