| Jul 2013

Biblioteka, sve bliže ili sve dalje?

Ostoja Prodanović

Dragi Zdravko,

Mislim da, zbilja, nije u duhu dobrih ma­nira da me u prethodnom broju Tvog li­sta, u napisu „Sve dalje od Biblioteke“ on­a­ko obeležiš i ponudiš za odstrel, mal­te­ne kao saučesnika u nekakvom zločinačkom poduhvatu i sve to kao svog „vrlog“ sa­ra­dnika koji je u Tvom listu, za poslednje če­tiri godine (naravno, kao čist gratis) obj­avio četrdesetak  zapaženih stručnih te­kstova. Minimum korektnosti nalagao je da me o svojoj nameri obavestiš i om­og­uć­iš da Ti u istom broju odgovorim, jer ov­ako sve se svodi na vlasništvo medija, a ne vlasništvo pameti. No, to je Tvoj od­n­os prema saradniku (sada, naravno, već bi­vš­em) i to u članku u kome raspravljaš o fe­nomenima morala, bruke i skandala... Zai­sta, školski primer etike i princi­pi­­jelnosti.

No, vratimo se temi.

Kao što dobro znaš, 3. maja ove godine ra­spisan je konkurs za direktora Matične bi­blioteke „Ljubomir Nenadović“, usta­n­o­ve do koje je nama dvojici, očigledno na ra­z­ličite načine, veoma stalo. I Ti i ja smo, siguran sam, želeli da se na taj kon­ku­rs jave neke sjajne i moćne ličnosti, lju­di koji će imponovati svojim intelektom, sp­osobnostima i drugim osobinama, ali jav­ili su se ti koji su se javili... U takvoj si­tuaciji Tebe su najviše preokupirali Tv­oji ideološki i politički animoziteti i krenuo si tragom obračuna sa njima, a ko­d mene su prevagnuli praktični i prag­ma­tični razlozi u datoj situaciji, vezani za momenat koji i Tebe i mene „životno“ pr­eokupira već tri decenije, a to je pitanje (velelepne) zgrade za Valjevsku biblio­te­ku koja  mi se u datim okolnostima i u sl­učaju kandidata Dragana Brankovića uč­in­ila moguća na osnovu uvida koje sam o  tome ostvario. I dok si se Ti trošio u is­hi­trenom i neprimerenom   blaćenju (baš kao što će i  g. Raković učiniti dve nedelje kasnije na TV Vujić), ja sam u tom kan­di­d­atu, nasuprot vama, prepoznao čoveka koji može ostvariti taj veliki poduhvat. Ta­jna je u posebnoj vrsti podrške koju on už­iva u onim krugovima lokalne i repub­li­čke vlasti  od kojih ovaj poduhvat presu­dno zavisi, a ako bude postavljen, to će se, ubeđen sam, brzo i potvrditi. Na­rav­ouč­en­ije: treba slušati i razum, a ne afekte u sebi.

Pošto se pitanjem velelepne zgrade Va­ljevske biblioteke strasno baviš u sv­ojoj Reviji Kolubara od 1995.  naovamo, do­bro Ti je poznato da na tom planu u po­sl­ed­njih 12 godina ništa stvarno nije urađeno i da se sve svodilo na praznu retoriku bez ikakvog konkretnog  učinka. Na­ra­v­no da osobi koja za 12 godina direktorovanja nije bila u stanju da obezbedi ni pr­oje­kat te nove zgrade koji košta tri komična mi­liona, nikako nisam mogao dati svoj gl­as (da sada ne govorim o drugim razlozima). Treća kandidatkinja po ovom pitanju, ta­kođe je, po mom mišljenju,  bez ikakvih ša­nsi u odsustvu pomenute podrške. Da­k­le, u datoj situaciji po „pitanju svih pi­ta­nja“ Biblioteke ostao je jedino upravo od Tebe (i g. Rakovića) prokaženi kandidat Dragan  Branković. Emocije i predra­su­­de uvek su bile loš saveznik tamo gde tr­eba odlučivati razumom i pragmom. Ip­ak, svojevremeno Ti nije bilo „bruka“ (če­mu se pola Valjeva grohotom smejalo) da pa­ne­girično pozdraviš direktorsko po­sta­vlj­enje u jednoj elitnoj valjevskoj ustanovi os­obe  bez fakulteta ili ikakvih intelek­tu­a­­lnih sposobnosti i obrazovanja, a glavni Tvoj  kriterijum za funkciju jednog ov­da­šnjeg predsednika Opštine, seti se, bi­la je dobrota postavljenika, (čak i pre-do­br­ota!) što je, nažalost,  bio i jdini re­zu­latat njegove vladavine. Toliko o prin­ci­pijelnosti,  kriterijumima i „bruci“...

Šta ćeš, na primer, učiniti sutra, ako se ispostavi da baš taj „bruka-direktor“  obezbedi tu (velelepnu) zgradu za Bi­b­l­ioteku o kojoj smo mi „prepametni“ de­ce­nijama „žvakali“ i sanjali i ovu usta­no­vu prostorno osposobi za neznano za­što napušteni koncept valjevske mega-bi­blioteke od pola miliona knjiga, pro­mo­visan pre dvadeset godina u vidu najveće biblioteke u  Srbiji, izuzimajući Be­og­rad i Novi Sad? Šta ćeš uraditi ako se „za njegovog vakta“ realizuje još nekoliko ve­likih gradskih neostvarenih snova, kao što su onaj o autentičnom valjevskom čas­op­isu za kulturu i umetnost, o zadužbinama, nagradama i manifestacijama vezanim za valjevske velikane Ljubomira Nen­ado­vi­ća i Milovana Glišića i još neke druge, kao rezultat širokog timskog i stručnog ok­upljanja, koje on najavljuje, za razliku od do­sadašnjeg smušenog egocentričnog mo­dela rada? Da li ćeš mu se tada izviniti, ili ćeš se praviti nevešt, kao da nepri­me­rene reči  nikada niko i nije izrekao? Ni­je samo moj utisak da je ovde reč o ob­ra­čunu sa nekim drugim preko Dragana Br­ank­ovića i raščišćavanju nekih starih rač­una i lečenju starih rana, gde je  Dragan Br­anković  samo kolateralna šteta, što je porazno. Kad je o meni, pak, reč, poznato je koliko sam ja samosvojan. Ja sam postupao i odlučivao u svoje ime, rukovođen sv­ojom pameću, svojim procenama, ubeđenjima i kompetencijama u ovoj oblasti, a ra­ču­nam da one nisu male, a svakako nisu ma­nje nego Tvoje ili g. Rakovića, na primer, da budem i ja malo nadmen, prepotentan i ma­liciozan.

Sve u svemu, olako posezanje za teškim re­čima i uživljavanje u ulogu velikih pa­m­etara  niti je dobro, niti korektno, niti uk­usno. Korist za zajednicu je dobra, ma od kog časnog i obrazovanog čoveka dolazila, a Dragan Branković to, svakako, jeste.

Ostavljajući Te da o svemu razmišljaš i siguran da ćeš iz ovoga izvući i neku po­uku o ideološkim i političkim prist­rasnostima,  srdačno Te pozdravljam.

Ostoja Prodanović

P.S. Mislim da je po sebi jasno da posle ovog Tvog gesta prema meni, naša sa­rd­anja više nije moguća i uzdam se u Tvoju čast da ćeš i bez pozivanja na Zakon o in­formisanju ovaj moj „odgovor“ objaviti u sv­om listu, za razliku od jednog ranijeg, pre nekoliko godina, kada to nisi učinio, i kada si jednom svom saradniku  dozvolio da blati mene, prof. dr Miodraga Lomu i još neke ljude, bez prava na odgovor?

 

MALO ODGOVORA – Ostoja Prodanović je doista u protekle četiri godine bio re­do­van saradnik ovih novina. Saradnja je uspostavljena na njegovu inicijativu i uz važe­ći uslov: Revija «Kolubara» skoro u potpunosti postoji zahvaljujući dobrovoljnom (ne­pl­aćenom) radu njenih tvoraca.

O ponečem ostalom što se odnosi na Biblioteku i politikologa Dragana Br­an­ko­vića, kome je namenjena dužnost novog bibliotečkog direktora, već je rečeno u prošlom br­oju Revije (zainteresovanima preporučujem ponovno čitanje). O tome ima reči i u ov­om izdanju «Kolubare», doduše na drugom mestu. Verovatno je da će ovde ta tema bivati zastupljena i nadalje.

O Ostoji Prodanoviću je u članku o kome on ovde piše pripalo neznatno mesto, ba­vi­li smo se njegovim izabranikom. Uzdižući u zvezde svoga izabranika, a uzgred i sebe, os­vrnuo se i na ponešto iz moga novinarskog i uredničkog rada. Prodanović se, međutim, pri tome ne usuđuje da pomene imena ljudi o kojima sam svojevremeno imao lepih re­či, a bio je red da i to učini. Slutim koja su dva Valjevca u pitanju pa odgovaram: I sad bih potpisao to što sam onda o njima kazao. Uz to - sigurniji u svoj sud nego li onda što sam bio.

A na Prodanovićevo nezadovoljstvo što u Reviji od pre nekoliko godina nije obja­vlj­e­no njegovo reagovanje na jedan ovde publikovani prilog Ljubomira Mihailovića odg­ov­or je kratak i jasan: nije urađeno iz jednog jedinog razloga – bilo je to reagovanje ispunjeno obiljem prostakluka i uvreda.

Zdravko Ranković   

Upišite svoj komentar