| Jun 2011

Nova KarađorđevaZa nas stare

Radovan Marjanović

foto: www.valjevo.rs

foto: www.valjevo.rs

Ko hoće lako će se setiti da je osuda rekonstrukcije Karađorđeve bilo prilikom svakog rada! Duplih traka ka Iverku, sudova, zgrade Opštine... Uvek, osim kad su u pitanju crkve, ponavlja se: „Gde sad? Zar u ovo vreme? Zar nema prečeg?”. Novost je zamerka što su radove izvodili drugi a ne naši, i ispoštovali rok! (Sad se o rokovima možemo propitivati i sami!) „Skarabudživanje”, jer se nije radilo da ljudi imaju šta da rade nego da urade! I bez obzira što je izvođač radove izveo na veresiju! Smeta i pečeni vo domaćina iz radnji u susedstvu, ko da zbog njega oni nisu doneli bifteke. Ne što bi odgovarajući književnik i sad pito je li moguće da smo svi mi, volovi? Novost nije neznanje (ignorisanje znanja), da „preče” nije bilo moguće. Sedamdeset odsto projektovanog finansira se iz Nacionalnog investicionog plana. Po projektu o kome je trebalo raspravljati kad je „projektovan”.  

„Vade se što je Gorenje otišlo u Zaječar!”? Šta i da jeste, a nije? Treba li tamo ili u Velenje poslati i ovo naše, kako bi krivci za Zaječar bili još veći, a tužioci imali još argumenata? Tačno je da će se „nadležni” popularisati, kasnije će se pričati i pisati „u vreme tog i tog”, verovatno i „zbog tog i tog”. Pa šta? Nije ni Nemanja zidao Studenicu... Zar vajde nemamo i mi ostali, uključujući buduće građane?

Ali sitna duša tako ne misli, ne mora baš da komšiji (konkurenciji) crkne krava kako bi imao štete, dovoljno je da od nje nema koristi... Nismo se dogovorili, nisu svi pitani, samim tim što nisam ja pitan! „Ko su ti, koji su odlučili da ulica izgleda baš ovako?”. Nema govora da su to stručnjaci, uostalom „Imamo i mi naše stručnjake!”. Ni u vreme samoupravljanja, nije se o tome odlučivalo društvenim dogovoranjem i samoupravnim sporazumevanjem. „Nije kao u razvijenom svetu!”, tamo i tamo... Razume se, ali mi i tako ne spadamo u taj svet! I mnogo šta drugo nam nije takvo, pa ipak s njim živimo... I nije isključeno da se takvim konstatacijama samo pokazuje da je dotični bio u tom svetu, da zna nešto što ostali ne znaju i da je time bolji od ostalih. Ako ispadne dobro svima će biti bolje, i manje njegove sreće što živi drugde!

To što radovi nisu kvalitetni (neravan asfalt tako da su tokom kiše barice), zasad je poslednji prigovor. A kvalitet se nije mogao znati pre radova, i biti razlog da radova ne bude! Šta i da se znao? Kakav je kvalitet rekonstruisanog prostora oko Granda, odnosno spomenika? Kakav je „najboljih predstavnika naroda”, između kojih uskoro opet biramo? Pa i kvalitet nas, odnosno onih kojima stalno nešto smeta, zaključno sa „dlakama”?

„Što gore, to bolje!”, nije prisutno samo kod „lovaca u mutnom” i loših opozicionara, koji više vole da vlast ne radi ništa nego da radi loše. (Navikava na rad, pa će se i od njih tražiti da rade.) Ima ga i kod onih čiji je glavni rad sranje na tuđi rad, baksuza, sitnih duša srećnih što „ima leba i s leba”. Za više bi se trebalo i angažovati, možda i reskirati! Možda bi problema bilo i sa navikavanjem na bolje, na ovo su navikli, i imaju mogućnost kukanja i žalbi...

Ovako, uz nove zaslužne (za lepši centar), mogu se pojaviti i novi zaslužni što lepšeg nije bilo i ranije. Pa možda i oni, odnosno njihovi! Ne moramo ni imati što imaju drugi gradovi, bićemo kao oni a ne izuzetak. Makar time što nemamo što oni imaju, što nam grad ne deluje gradski! (U šućmurastoj sredini, nema ni dobrog i uobičajenog na selu. Pored malobrojnih a u seoskim okolnostima uobičajenih, koji su neverovatno tihim i na posao skoncentrisanim radnicima javno iznosili kafu i osvežavajuća pića a tajno ih pozivali u dvorište na pivce i da nešto zagrizu, bilo je onih koji nisu hteli da im dadu ni vode.)

U gradu se „polutani” ne osećaju kao kod kuće, više im odgovara prigradsko. Kakav „centar”, svuda treba da bude centar! (Mnogi i tako veruju da je Srbija centar sveta, a oni u centru Srbije). „Sjaj, a okolo beda! Pogledajte kakve su ulice na periferiji!”? Nema potrebe, znamo. Ali njihovo sređivanje niti je moguće iz ovih namenskih sredstava, niti one mogu biti kao Karađorđeva. Gde nema razlike između periferije i centra? Drugo je pitanje da li je obuhvaćeno rekonstrukcijom baš centar i otuda se ne ostavlja za kasnije, ili je to njegov deo (koji?), odnosno deo centra. A kad smo već u principu skromni i cenimo skromnost, što se ne setimo i onog „Bolje išta nego ništa!”. Mada treba biti slep kod očiju (ostrašćen), pa reći da je ovo „išta”.

Davno je svetski arheolog Dragoslav Srejović, zapanjio očiglednim: „Da li je potrebna umetnost u vreme oskudice, odgovorio je još pećinski čovek!”. Obojica su bili vizionari, ljubitelji lepšeg pa i luksuznijeg... Da li su i koliko bila „bolja vremena”, kada su podizani i za baš sređeno vreme sasvim pristojni, da ne kažemo velelepni, sudovi, Gimnazija ili Ratnički dom? Sve krupno i skupo ostavimo „za bolja vremena”, i dolazećim generacijama? Na šta smo potrošili silne donacije a osobito zajmove, koje im ostavljamo kao dugove?

Komentari

Nova Karađorđeva | 6.06.2011 u 10:51

Знам ја нас ј..ти нас универзална је детерминација нас коју је написао покојни књижевник Бранко Ћопић, али то не значи да због тога народ треба сменити иако се и та опција у овим временима смутним повремено и наметне. Него море Радоване судећи по лиду овог текста неминовно се намеће закључак бар кад је питање-где баш сад реконструкција и кад су у питању Ваљевци, да ЦРКВА ИМА ВЕЋИ АУТОРИТЕТ ОД државе, што наравно сврставам у велики квалитет ВАЉЕВАЦА!Живели ВАЉЕВЦИ!

Јован С. Илић | 6.06.2011 u 10:51

Upišite svoj komentar