| Jun 2011

Karađorđeva ulica, nekadašnjaNajpre je bilo: Beogradski put pa Obilićeva

Zdravko Ranković

Početnu istoriju valjevske Karađorđeve ulice formulisao je Radovan M. Drašković pre više od pola veka. Onda je to kao feljton i publikovano u listu „Napred” (od 7. avgusta do 18. septembra 1970).

„Ovo je nova ulica – pisao je Drašković – nova u odnosu na Knez Miloševu i Vojvode Mišića ulicu s leve strane Kolubare, jer je Karađorđeva ulica kasno prosečena. Zato su u njoj novije kuće i noviji stanovnici, sa izuzetkom, razume se. Današnja Karađorđeva ulica prosecana je u dva maha. Prvi put oko 1830. godine, kada je ondašnje Praviteljstvo poslalo člana Sovjeta Milosava Peruničića da ‘reguliše’ Valjevo. Tada je ova ulica prosečena  od današnje Biblioteke i Okružnog suda pa do ‘Jadra’ i onda se zvala Srećkovića sokak, zbog imanja Aksentija Srećkovića koje se u većem delu nalazilo na tom prostoru. Drugi put ta je ulica prosečena od Okružnog suda do Dabića kapije, koja se nalazila otprilike, gde je danas Medicinska škola. I onda se zvala Beogradska ulica. To prosecanje izvršio je inženjer Stevan Đuričić po uputstvima ondašnjeg ‘Kluba dvanajestorice’, otprilike polovinom prošlog veka”.

U nastavku tog svog istorijata glavne valjevske ulice Drašković je pobrojao njene nekadašnje istaknutije stanovnike i kuće što su ih oni imali. Ponekom od njih posvećivao je znatan prostor. Opisivao je situaciju iz druge polovine 19. i sa početka 20. veka.

Karađorđeva ulica se docnije dužinski udvostručila a u srednjem delu i višestruko proširila. Unekoliko je produžena prema Brđanima, do sadašnje Ulice radničke, a na suprotnoj strani sve do „Krušika”, odnosno do nekadašnje „rampe” (pružnog prelaza) kod te fabrike. Nastankom Naselja „Oslobodioci Valjeva”, osamdesetih godina prošlog stoleća, ona je sa te donje (istočne) strane skraćena sve do raskrsnice sa Uzun Mirkovom ulicom.

Proširenje je, pak, najpre učinjeno šezdesetih godina u delu između Sinđelićeve i doskorašnje Žikice Jovanovića ulice, gradnjom na južnoj strani stambenih zgrada koje nose broj 84 i njemu susedne cifre. Tim zdanjima Karađorđeva se sasvim približila Čika Ljubinoj ulici.

Na prostoru između ulica Žikice Jovanovića (današnja Vlade Danilovića) i Vuka Karadžića, takođe prema jugu, prvi prodori su učinjeni u vremenu oko 1965. podizanjem desetospratnog sreskog zdanja i hotela „Beli narcis”. Početkom 70-ih sazidana je Robna kuća „Beograd” i uobličen Titov (sadašnji Gradski, budući Đinđićev) trg. Nije bilo snage (ili nije imalo htenja) da se trg ostvari i na severnoj strani Karađorđeve iako je on i na tom prostoru bio do u detalja isplaniran. Celokupno to planiranje učinjeno je pod rukovodstvom arhitekte Milana Lojanice, sadašnjeg akademika, koji se, za već izgrađeni deo Trga, u Beogradu ovenčao Okobarskom nagradom.

(Foto: Ljuba Ranković)

Sredinom 60-ih godina, u vreme kad je Valjevo za gradonačelnika imalo preduzimljivog i delotvornog Ljubišu Miloševića, Karađorđeva ulica je prokopana čitavom dužinom (ili je to onda učinjeno najvećim njenim delom) da bi ispod kolovoza bio postavljen glavni kanalizacioni kolektor. Radovi su sporo odmicali, strpljenje građana bivalo na velikom iskušenju ali je zauzvrat dugoročno rešen krupan varoški problem.

To se događalo u vreme kad je ovaj novinar, odlaskom na studije u Beogradu, za izvesno vreme proredio svoje veze sa Valjevom. A u odnosu na stanje koje je vladalo u vremenu oko 1960. godine, kad je započinjao svoje gimnazijsko školovanje, do danas mnogo šta je nestalo iz Karađorđeve ulice i mnogo šta se u njoj i oko nje izmenilo. Češća su bivala poboljšanja ali su nam se i u tom prostoru dešavala (i još se dešavaju) i poneka pogoršanja.

Umesto granitne kocke, kolovoz je prekriven asfaltom. Asfaltirani su, čitavom njihovom širinom, i trotoari. Nekada je, bar u središtu grada, trotoarsku pešačku stazu od kolovoza razdvajao travnjak oivičen uredno i pedantno uobličavanom niskom živom ogradom.

U nekadašnje kasarnske zgrade uselile su se Medicinska i dve osnovne škole („Žikica Jovanović Španac” i „Miša Dudić”). I za to je zaslužan Ljubiša Milošević. Nedaleko od škola zasnovana je konfekcija „Uzor”.

Autobuska stanica se iz Hajduk Veljkove, sa prostora uz kafanu „Beograd”, najpre odselila na nekadašnju zelenu pijacu pa docnije tamo gde je i sada. Nekako istovremeno prestali su kroz Valjevo da saobraćaju autobusi „Tare” sa Cetinja koji su ovamo pristizali preko Bukova pa zatim u Beograd odlazili kroz Ub i Obrenovac. Na neka druga odredišta usmereni su i autobusi koji su onda narod iz Valjeva odvozili do Ive i do Plavanja, mesta koja su u svojim nazivima imala nečeg nestvarnog.

Iz Karađorđeve je nestao i Dom omladine u kome se i danju igrao tvist uz muziku sa džu-boksa. Toj instituciji pripadao je stadion za male sportove, za košarku i rukomet, za čudesno privlačne boks mečeve ali i za smotre omladinskih radnih brigada...

Sa ugla ulica Karađorđeve i Vuka Karadžića nestalo je drevne kafane „Sunce” u koju se silazilo niz dva-tri stepenika. Nestalo je i mnogo šta drugo: Nastasova pekara, zgrada u kojoj su bili uredništvo „Napreda” i fotografski atelje Obrena Jovanovića, stamena ograda od Opštinskog do Okružnog suda sa raskošnom kapijum na sredini, obe najstarije valjevske samousluge...

Nema, odavno nema ni korzoa. On jedino još traje u ponekim (sve bleđim) uspomenama. Taj prostor ovekovečila je valjevska poema Matije Bećkovića „Kad dođeš u bilo koji grad” distihom „U Karađorđevoj ulici/Između Pošte i Suda” kazujući o mestu prvog pesnikovog susreta („u subotu, 9. decembra 1956. oko pola osam uveče”, dakako – na korzou) sa Verom Pavladoljskom.

Dva stara telefonska imenika pružaju poneke pouzdane podatke o tome koga je, i čega, bivalo u Karađorđevoj ulici.

Telefone su 1936. godine u tom delu varoši imali: Stevan Janković, narodni poslanik (Karađorđeva br. 11); Gradska opština (14); Državno tužioštvo (15); Oficirski dom (24); Stevan Unković, industrijalac (31); Pera Marković, ministar u penziji (35); Pera Petković (36); Valjevska zadruga (37); Tehničko odeljenje Sreza valjevskog (41); Poreska uprava (49); Sresko načelstvo (49); Vlada Nedeljković, advokat (52); dr Tihomir Mihailović, sanitetski kapetan (68); dr Teodor Božin (80).

Uz oslanjanje na telefonski imenik iz 1958. godine pominjemo i bar deo onovremenog stanovništva Karađorđeve ulice. Takođe i onih institucija koje su u njoj bile locirane a uz koje je ubeležena i njihova adresa. 

Neparna strana: Milovan Radojević (Karađorđeva 25); Gradski komitet SKS (31); SSRN (31); Sreski odbor Saveza boraca (31); Abas Deronja (39); Školska poliklinika (41); „Valjevo”, Trgovinsko preduzeće na veliko (41-A); Zavod za socijalno osiguranje (45); Dom narodnog zdravlja (47); Apoteka „Zdravljak” (55); Razglasna stanica (55); dr Stevan Vujadinović, zubni lekar (55); „Rad”, berberska radnja (67); Onkološki dispanzer (75); Ljubivoje Nedeljković (87); dr Olga Stefanović (93); Branko Baltić, zubotehničar (101); Radovan Višić (101); dr Bogoljub Kovačević (103); „Plan”, projektantski biro (109); Tiosav Božić (153), Mirko Keler (173); „Jugopetrol”, stovarište (195); „Obnova”, trgovinsko preduzeće za promet industrijskim sirovinama i otpacima (227).

Parna strana: Dom JNA (28); Grozdan Đukanović (36); Okružni sud (48); Sreski sud (48); Narodni odbor sreza (50); „Sloboda”, trgovinsko preduzeće (70); Dečji vrtić „Dr Miša Pantić” (84); „Beograd”, restoracija (114).

Pre nego što je ponela ime vožda Prvog srpskog ustanka, a prestala da se zove Beogradski put, središnjoj valjevskoj ulici je pripadalo junačko ime – Obilića. Tako je određeno odlukom Odbora valjevske opštine od 14. jula 1897. godine kojom su ozvaničeni nazivi svih 28 ulica u Valjevu. U tom dokumentu njeno prostiranje je ovako obeleženo: „Obilića od apoteke Prikelmajera pa pravo do kuće Save Sekulića”.

Po Karađorđu se, svakako, nazvala posle dinastičkog prevrata u Srbiji, učinjenog 1903. godine. Kad tačno – to bi tek valjalo utvrditi. Taj posao valja usredsrediti na vreme pre maja 1909. godine. Pre dolaska u Valjevo beogradskih gimnazijalaca o čemu nam je zanimljiv putopis ostavio jedan od njih, Milutin Bojić, iz koga izdvajamo utisak: „Najlepša valjevska ulica (Karađorđeva) vodi u park, u kome se spajaju Obnica i Jablanica”.

Posle Drugog svetskog rata predsednik valjevske Gradske opštine Vasa Nožica imao je dovoljno i snage i razboritosti zahvaljujući čemu je odbranjeno da Karađorđeva ulica ne uzme tada najčešće (Titovo) ime glavnih ulica. Promena u tom smislu izvedena je tek 1971, ali sa nevelikom važnošću – u leto 1990. godine uspostavljeno je predašnje stanje.     

U međuvremenu (leto 1961) Karađorđevom ulicom je u Valjevo, na biciklu, pristigao Aleksandar Tišma, sledbenik pesnika Bojića. I o tome pisao: „U Valjevo ulazim pod sumrakom, sekući neku prugu nad kojom je dignuta rampa. Široka, prava ulica sa temeljnim visokim kućama deluje izrazito gradski, čak specifičnije, austrougarski”.

I takav Tišmin utisak osnažuje uverenje da bi se o valjevskoj Karađorđevoj ulici, ovoga proleća u njenom centralnom delu temeljno preuređenoj i prolepšaloj, mogla i čitava knjiga napisati. Ona to po mnogo ćemu zavređuje. Neka ovi redovi budu prologomena za takvo buduće pregnuće.

Komentari

Karađorđeva ulica, nekadašnja | 22.07.2012 u 18:04

Upišite svoj komentar