| Novembar 2008

Luka Milunović, agronom i profesor

Zoran Joksimović

Luka Milunović

Luka Milunović

Krajem oktobra umro je u Valjevu Luka Milunović, diplomirani inženjer agronomije, dugogodišnji profesor i direktor valjevske Poljoprivredne škole. Svojim radom i svojim ljudskim vrednostima svrstao se u najznačajnije i najpoštovanije ličnosti što ih je ovaj grada imao u drugoj polovini 20. veka.

Luka Milunović je rođen u Blacu 24. januara 1912. godine. Gimnaziju je učio u Prokuplju i Nišu, na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zemunu diplomirao je 1939. godine. Radio je najpre na tom fakultetu, potom kao referent za poljoprivredu u srezovima trsteničkom, podgorskom i tamnavskom, izvesno vreme i u Okružnom odboru Valjevo, Ministarstvu poljoprivrede Srbije i Povereništvu za poljoprivredu u Prištini. Za direktora Srednje poljoprivredne škole u Valjevu postavljen je 1950. i na toj dužnosti ostao do penzionisanja 1978. godine.

O preminulom Luki Milunoviću u Reviji „Kolubara” je 1996. godine (sveska za a pril) objavljena reportaža Zorana Joksimovića koju preštampavamo uz izvesna skraćenja.


Čitav život Luke Milunovića

 
Jednospratna kuća u parku Srednje poljoprivredne škole. U prizemlju, na pločici: Sekula Orlović. Pokojni otac mojih prijatelja i kolega: Miće Orlovića, TV čoveka i novinara, i Dragana Orlovića, takođe novinara i književnika. Na spratu: inž. Luka Milunović. Agronom, trodecenijski direktor SPŠ u Valjevu, dvodecenijski penzioner. Dvosoban stan, velike prostorije, visoke tavanice, kako se u srećna vremena gradilo. Gospođa Zorka će da skuva kafu, gorču. Luka potrošio skoro osam i po decenija, ali bodro skoknu dole da ubaci koje parče uglja: proleće je a zima se još ne da. Razgledam knjige u ormanu, čekam Luku i njegovu životnu priču.

ZBOG RADA DRAINCA – Unuk popa Luke, jedan od četvorice sinova imućnog zemljoradnika Gruje, posle osnovne škole u rodnom Blacu i gimnazije u Prokuplju i Nišu, nije studirao u Parizu zbog zemljaka – pesnika, vagabunda, boema Rada Drainca, kako se pisao Blačanin Radojko Jovanović. Lukina tetka, fabrikantkinja u Parizu, želela je da joj sestrić dođe, ali otac nije hteo ni da čuje, plašeći se da se i Luka u prestonici sveta ne propije kao i rečeni poeta. Očeva je želja da Luka studira veterinu u Zagrebu, a Luka se upisao na Poljoprivredni fakultet u Zemunu, što je otac prokomentarisao: Ja te izvlačim iz blata a ti ponovo u blato!

VALJEVO – BEOGRAD – PRIŠTINA – VALJEVO – Prvi put agronom Luka Milunović službuje u Valjevu godine 1946. Sa Uba premeštaj na mesto pomoćnika poverenika za poljoprivredu u okružnom načelstvu. Poverenik je političko lice, pomoćnik poverenika stručno lice, tako na svim važnim mestima. Ostao je kratko, ali će se, neku godinu kasnije, s nelagodom sećati ovog vremena – tad je potpisao akt kojim se oduzima imanje Srednje poljoprivredne škole, sem tri hektara, da bi se formiralo opštinsko poljoprivredno dobro „Đenovac” da Valjevo snabdeva povrćem.

Iz Valjeva odlazi u Ministarstvo poljoprivrede u Beogradu, odakle ga šalju za pomoćnika poverenika za poljoprivredu Oblasnog odbora u Prištini. I danas se seća te tri teške godine kada je spao na 50 kilograma, kad Đoka Pajković nije hteo da čuje za njegov odlazak... Seća se kako je krišom natovario sve pokućstvo u furgon, i nedelju dana, sa malim detetom, ložeći vatru u šporetu, jednog novembarskog dana stigao u Valjevo na mesto direktora Srednje poljoprivredne škole.

NIKADA ČLAN PARTIJE – U Valjevu poznajem samo inženjera Dakovića. Vršilac dužnosti direktora škole Ivan Prihotko u čudu se pita: kako mogu biti direktor kad nisam član Komunističke partije? U to vreme to nikako nije moglo. Na njegovu inicijativu, skupljaju se direktori valjevskih škola. Mićko Dudić je bio sreski poverenik za prosvetu, šalju delegaciju u Ministarstvo poljoprivrede (koje je do 1966. bilo nadležno za poljoprivredne škole), ali ih tamo dočekuje ministar Rajica Nedeljković, seljak iz Gornjeg Milanovca, koji me cenio kao stručnjaka, pa im kaže: – Pozdravite direktore neka vode brigu o svojim školama, a Luka će brinuti o svojoj.

A nije da nije bilo, bilo je pokušaja da ga učlane u Komunističku partiju. Još na Ubu. Tamo je glavni za sve bio Andrija Mazinjanin, ali je Luku Milunovića za partiju vrbovao Džajić, otac onog fudbalera. Luka je odgovorio da se ljudi za partije opredeljuju dok su mladi. Isto je odgovorio i Grozdanu Đukanoviću u Valjevu. Đukanović je bio „širok” čovek, samo se osmehnuo i više mi to nije pominjao.

– Nikada nisam bio član Partije, ali sam radio po liniji vlasti... Nije moglo drukčije! kaže Luka.

TRI HILJADE DIPLOMACA – Školu je zatekao sa tri hektara zemlje, bez inventara. S gorčinom se setio da je baš on, neku godinu ranije, potpisao akt kojim je školi oduzeto sve imanje, sav inventar, vodenica. A poljoprivredna škola nije poljoprivredna bez ekonomije. Srećom zatekao je izvanredne stručnjake, profesore, agronome, predratni kadar sa iskustvom: Ivan Pucelj – za stočarstvo, Aćim Daković – za ratarstvo, Božidar Novaković – za voćarstvo i vinogradarstvo, Dragutin Gavrić – za mehanizaciju. Oni su sve vodili, tako da ja nisam imao probema sa ekonomijom. A ekonomiju smo stvarali preuzimanjem imanja, inventara i ljudi kada su 1953. rasformirane seljačke radne zadruge. Tako je škola imala u posedu 150 hektara, u placu i po selima. Nabavljani su traktori, druga mehanizacija, ograđeno 40 ha oko škole, školski rasadnik je omogućio „Srbijanki” da podigne oko 600 ha plantažnih voćnjaka, kao i mnoge voćne plantaže oko Smedereva, po Vojvodini...

Luka je bio direktor SPŠ od novembra 1950. do penzionisanja 1978. godine. Čuvene „rotacije kadrova” njega nisu pomerale, nije smetalo što „nije organizovan” jer je bio veliki stručnjak, rezultati se videli na svakom koraku. Za njegovog direktorovanja u školi je diplomiralo preko tri hiljade momaka i devojaka. Raspršili su se po Jugoslaviji: na poljoprivrednim dobrima, po institutima, na fakultetima, u školama, u trgovini, u državnim službama. Neki su istaknuti naučnici.

NOVI ATAK NA ŠKOLU – Napredak školske ekonomije zaustavljaju širenje gradskog atara i industrijska zona. Prvi upad u školsko imanje učinile su železnička pruga i stanica, što je razgradilo i staru vodenicu sa pet vitlova. Drugi upad izvršila je „Jablanica”, treći „Stefil”, pa Naselje „Oslobodioci Valjeva”. Sad škola ima 60-70 hektara... Ima i drugih udara na školu. Nekad je škola, sva, bila orijentisana da sprema poljoprivredne stručnjake, a poslednjih godina preovlađuju opšteobrazovni predmeti. Nikako ne valja što u školi profesori opšteobrazovnih predmeta potiskuju agronome, potiskuju poljoprivredu kao prioritetni zadatak.

UDARI NA KUĆU MILUNOVIĆA – Luka je u Valjevo, za stalno, došao kad je imao 38 godina. Valjevac je skoro pola veka. U zavičaj, u Toplicu, u rodno Blace sve ređe odlazi, ali se živo, i s radošću seća kad je kao gimnazijalac po celo leto išao uz jednu od tri očeve vršalice; seća se crkve koju je podigao njegov deda Luka; seća se majke Paraskeve, braće, sestara, oca nastradalog u nemačkom logoru „Crveni krst” u Nišu... U Blacu je malo ostalo od kuća i imanja Milunovića. Mnogo je eksproprisano posle Drugog svetskog rata.

– Prvi udar na Milunoviće bio je kad su uzeli naše imanje za ekonomsko dvorište seljačke radne zadruge. Drugi udar je na sestrinu kuću i imanje u centru Blaca gde su izgradili banku, sud i poštu. Treći udar je na majčinu kuću gde su sagradili komitet Komunističke partije. Četvrti udar bio je na našu zemlju kraj groblja – gde su podigli mlekaru i vinski podrum.

Takav udar podneli su svi domaćini u Srbiji...

***
– Bilo je veliko zadovoljstvo raditi! kaže Luka Milunović.

On i danas „čeprka po svojoj baštici”. U Popučkama pomaže ženinoj rodbini, tu nedavno naseljenoj posle bekstva iz Like... Sa suprugom Zorkom, nekadašnjom učiteljicom, odgaja unučad Uglješu i Nađu, decu sina Zvonimira; posećuje u Beogradu sina Branka i unuke: studenta Bojana i gimnazijalca Ognjena.
Ima još poslova za Luku Milunovića – njemu se još nije sve dogodilo!

Komentari

Luka Milunović, agronom i profesor | 2.09.2009 u 12:17

Upišite svoj komentar