NAZAD NA PRVU STRANU

Godine rasta uz Kolubaru

Reke nisu na isti način postojale. Najmanje je živela ona glavna, što je proticala kroz samo srce grada. Čudno je ostajala tuđa, tu baš, između kuća i ulica. Nikako život nije mogao da se veže uz nju, ni u jutra ni u sumrake, ni u svom neprestanom pretakanju sa jedne strane na drugu. Noge su dodirivale već nagrizle daske mostova, ali je reka ostajala dole sama, ne susrećući se nijednom sa životom koji je stalno proticao preko nje. Između grada i reke bio je kej kao brana, prvo betonska staza, pa onda nagib od tesanog kamena, da ogradi široko korito, preširoko za tanku traku reke koja je imala više sprudova nego vode. Zato reka i nije tekla kroz grad, bila je gomilica vode u posudi od kamena. Zato je i ostajala, tamo dole, sama i mrtva. Ni kamene stepenice nisu je vezale za život grada. Niko se njima nije spuštao dole do reke. Presecale su tu i tamo zidove keja potpuno nepotrebne. Nije postojala ni jedna staza dokonih lutanja koja je vodila na njene obale, nije bilo šaputanja na njenim kejovima ni nemarno oslonjenih laktova na ogradi mosta. Most je postojao u istoriji, rekao u geografiji, grad je živeo na njenim obalama.

Drveni most na Kolubari

Drveni most na Kolubari (Foto: Foto Voja @ Youtube)

Tamo dole, na izmaku iz grada, čim bi zagrlila vodom livade, postojala je opet reka, prava reka što žubori i miriše, a još dalje nizvodno i duboka i zelena, ali je to već bila tuđa reka. Izgledalo je da je zbog drugih morala samo da se provuče kroz grad, pa se ogradila kamenim zidovima, mrzovoljna i ćutljiva, skupljena u tanku vijugavu nit, samo da se provuče, da nekom drugom odnese svoje vode.

U gradu se pored reke ništa nije dešavalo od života. Na njoj se, pre ili kasnije, dešavala samo istorija.

One druge reke, što su trčale prema gradu preko stena kroz šumovitu klisuru, ili spokojno ležale između livada i propuštale julsko sunce do raznobojnog šljunka na dnu korita, one su živele. Život i reke su se mešali i nije bilo kamenih ograda da ih razdvoje.

Iz knjige „Godine rasta“ (1982), Ljubice Nožice.

Ljubica Nožica Ćubana (1927-2013) bila je profesorka književnosti u Valjevskoj gimnaziji. Amaterski se bavila dramaturgijom i pozorišnom režijom. Prva je dobitnica nagrade za životno delo koja joj je dodeljena povodom proslave 140. godišnjice Valjevske gimnazije, 2011. godine.

NAZAD NA VRH