| Septembar 2013
Mirko Kovač
Zdravko Ranković
Pre pola veka uočio sam, i čitao, u listu «Student», na istoj strani, kratke priče meni do tada nepoznatih pisaca, sa unekoliko neobičnim prezimenima – Filipa Davida i Mirka Kovača. Iz toga vremena je i sećanje na godišnju književnu nagradu «Mladosti», dodeljenu Kovaču za roman «Gubilište».
Toliko je, eto, dugo moje «poznanstvo» sa književnikom Mirkom Kovačem, umrlim ovoga avgusta u Rovinju.
Tom poznanstvu pripadaju i dva, svega dva neposredna susreta. Jedan se dogodio u njegovom stanu, pri vrhu nekakvog solitera u beogradskom naselju Konjarnik (ili se to naselje zove «Medaković»). Drugi - pred izložbu slika njegove supruge Slobodane Matić u valjevskoj Modernoj galeriji, na prijemu što ga je za Mirka priredio Slobodan Đukić, tada prvi građanin valjevske varoši. Đukić je i time pokazao da mnoštvo Valjevaca nije pristajalo uz političku odluku iz 1974. kojom je opozvana nagrada «Milovan Glišić».
Čitajući docnije u Morinju (Boka Kotorska) Kovačev «Grad u zrcalu» činio sam to odveć usporeno, da bi doživljaj trajao što duže.
A pre nekoliko meseci javio se iz Beograda Dragoljub Todorović, prijatelj Mirka Kovača, interesujući se u književnikovo ime, za poneke pojedinosti iz vremena dodele Glišićeve nagrade jer i o tome piše u svom najnovijem autobiografskom romanu, zove se «Vrijeme koje se udaljava». Nažalost neobjavljenom, bar za piščevog života. Možda i nezavršenom.
Mirku Kovaču je, inače, u ovom broju Revije posvećeno još nekoliko strana.
