| Septembar 2014
Zdravko Ranković 1944-2014o Zdravku
Redakcija Revije Kolubara
foto: Đorđe Đoković
Novinar Zdravko Ranković rođen je u Sankoviću, 2. septembra 1944 (otac Ljubinko, majka Danica, zemljoradnici. Osnivač je Izdavačkog društva "Kolubara". Osnovnu školu učio u Sankoviću i Mionici, Valjevsku gimnaziju završio 1963, u Beogradu studirao književnost, prava i istoriju umetnosti.
Novinar Radio Valjeva od 19. maja 1969, u proleće 1983. postao direktor i urednik programa Radio Valjeva, direktor NRU "Napred" 1986-90, direktor Radio Valjeva 1990-92, urednik izdanja u Agenciji "Valjevac" (jedan od trojice njenih osnivača) 1992-96. Izdavačko društvo "Kolubara" osnovao 11. januara 1996.
Autor knjiga: "Vek valjevskog štamparstva" (1985), "Biblioteke u Valjevskom kraju" (1989), "Valjevski kraj u 20. veku" (2002), "Valjevske gimnazije 1869-2004" (2004), “Valjevke” (2013), “Prvi valjevski gimnazijalci” (2014). Urednik: Kalendara "Kolubara" (pokrenut 1991. u Radio Valjevu), Revije "Kolubara" (izlazi od 1. maja 1994), "Biografskog leksikona Valjevskog kraja", Godišnjaka "Selo Sanković". Učestvovao u studentskim demonstracijama 1968. Član Rotari kluba Valjevo. Nagrade: Saveznog sekretarijata za narodnu odboranu (za izveštavanje sa vojne vežbe Podrinje 74), Festiovala Udruženih radio-stanica Srbije 1981 (glavna nagrada), Mioničke opštine 2003, godišnje nagrade za novinarstvo Valjevske opštine 2007.
U braku sa Novkom (rođ. Petrović iz Rušnja), nastavnicom matematike. Ćerka Larisa (1971), magistar sociologije, medijski analitičar; sin Ljubinko (1973), arhitekta.
Komemoracija i sahrana
Zdravko Ranković nas je napustio, posle duže bolesti, 17. avgusta. Sahranjen je sutradan na Novom groblju u Valjevu.
Prethodno je u sali Višeg tužilaštva (nekadašnja sala Valjevske banke) održana komemoracija, kojoj su prisustvovali porodica, rodbina, kolege, prijatelji, poštovaoci Zdravkovog dela.
Na komemoraciji su govorili novinari Radoš Glišić i Dragan Todorović, književnik Radovan Beli Marković, dr Zoran Jokić, reditelj Miroslav Ćiša Trifunović, gimnazijski direktor Vojislav Andrić i Zdravkova sestra od tetke Ljiljana Miroslava Maksimović.
Na Novom groblju, od Zdravka se oprostio novinar i književnik Zoran Joksimović i beogradski Sankovčanin Miroslav Paunović, kao i sveštenik Milorad Sredojević.
Komemoracija (foto: Đorđe Đoković / kolubarske.rs)
O Zdravku
Nikad u prošlom vremenu
Ko je bio Zdravko Ranković? O Zdravku nakad u prošlom vremenu, jer Zdravko onaj od juče, isti je danas, a takav će biti i sutra. Poseban, neponovljiv, retka pojava na našim prostorima. Takvi ljudi poput Zdravka ne rađaju se svaki dan. Zdravko je uporan, istrajan, temeljan u svakom poslu koga se poduhvati. Zar o tome najbolje ne govori njegov dosadašnji radni bilans – on je po svaku cenu radio posao koji voli, ali još je važnije – koji zna - i to mnogo bolje od mnogih.
Često je ponavljao – dve najopasnije stvari za čoveka su „da bude zdrav, i da se bavi sportom!?“ -Zdravi umiru, a bolesni samo boluju. Od sporta se, fala bogu, sačuvao, a bolesti su ga čuvale od smrti. To su oni koreni valjevskog duha koji je promovisao Ljubomir Nenadović počinjući jedno od svojih „pisama iz Italije“ rečenicom – Što se tiče moga zdravlja, ja sam, fala bogu, bolestan.
Kada smo overili pedeset godina života, sećam se, rekao je – Ovo je samo prvih pedeset, započinjemo drugih pedeset. Verovatno verujući da je tačna teorija kako svaki čovek ima određeni broj koraka na ovom svetu „da potroši“ a ne slušajući savet Duška Radovića da „svoje korake“ treba polakao trošiti, on je „svojih drugih pedeset godina“ potrošio za dvadeset.
Zdravko je znao da mi nismo kao drugi mali narodi, o velikima da ne govorimo, koji svoje pregaoce njegovoga kova, umeju da poštuju i čuvaju kao najvrednije ikone. On je za života podigao sebi spomenik i dobio ulicu koja mu pripada – spomenik, koji niko nemože srušiti, i ulicu kojoj niko neće moći da promeni ime, čemu smo postali skloni u ovim vremenima. Njegov spomenik su njegove knjige, enciklopedije, njegov neprocenjiv istraživački rad na svekolikoj istoriji ljudi i događaja iz valjevskog kraja; u njegovom istraživačkom radu nema propusta i možete biti sigurni da o onome čime se on bavio nećete nigde naći ništa više i ništa novo i baš zato njegovi radovi se nalaze u svim važnim bibliotekama ove zemlje ali i šrom sveta sve do Vašingtonske biblioteke.
Ulica koja je dobila i njegovo ime jeste ona ulica kojom je sada otišao, siguran sam među one sebi ravne. I vraćaće nam se u ovaj tamni vilajet uvek kada bude video da smo mi ostvarili makar delić onoga o čemu je on sanjao a nije stigao da ostvari.
Danas smo tužni što je otišao i srećni istovremeno što takvi ljudi u našem narodu postoje. Slava mu!
Radoš Glišić
Nema dalje
„Onima koji su ga znali, makar i površno kao i većina vas, ne treba pričati o Zdravku”, rekao je novinar i Zdravkov prijatelj Dragan Todorović.
„Njegov rad, treba reći, poštovali su i oni koji se iz raznih ovozemaljskih razloga nisu sa njim slagali. Nema dalje. I mada je u karijeri bio urednik i direktor, pisac i izdavač, Zdravko je pre svega bio novinar. Novinar kakav se još samo izučava na fakultetima, državnim, koji se može naći samo u enciklopedijama. Bio je radoholičar i borac. Borac, naročito, kada je bio u manjini. A bilo mu je dato, kao i svim pravim ljudima da, takoreći, ceo život bude u manjini. Kao ono bolje u ovom gradu, u ovom narodu i državi nenametljivo i postojano se trudio i uspevao, kao mali prosvetitelj da bude upaljena lojanica pravih vrednosti u ovom mraku u kome najgori kolo vode. Zdravko je, iznad svega, bio dobar čovek. Ne možeš biti nešto, ako nisi čovek.
Skoro svakodnevno sam svraćao kod njega u Kolubaru. Sa Zdravkom je moglo i da se ćuti, kao da se priča. A samo se sa ljudima može ćutati. Kršteno ime mu je bilo Slobodan. U ličnim ispravama upisan je kao Zdravko. Ništa neobično za te godine. Ceo svoj život u kome je uradio za više od života, živeo je svoja dva imena. Imao je zdrava uverenje i slobodno ih je izražavao. Nema dalje. Slava mu.
Sankovačka krv
Polovinom prošlog veka, najčešće po kućama i vajatima u divnim srpskim selima, rađali su se značajni srpski intelektualci, seljaci, činovnici...
Tako su u selu Sanković 1944. godine, Danica i Ljubinko po prezimenu Ranković učinili jedno delo rađajući Zdravka kao prvo od svoje troje dece.
Zdravko je od samog detinjstva bio zaodenut ljubavlju, knjigom i rečju. Načisto Sankovčanin, spremajući se za svoja životna putovanja, udahnuo je taj reski vazduh, napunio žile krvlju, boje niti plave, jer kakav je bio i sam bi otklon napravio, niti crvene, jer bio je drugačiji, već onom bojom sankovačkom, posebnom, koja u svojim koritima ostavlja neizbrisive tragove. Onako vaspitan sa manirima gospodina negovao je individualno, lokalno, srpsko, opšte, a u isto vreme voleći i poštujući različitost, sa željom da Valjevo i valjevski kraj i Srbija budu bar jedna, ali značajna kockica u mozaiku različitosti.
Bio je Zdravko Ranković vredan, obrazovan, strog u isto vreme blag, pravedan, otvoren i mudar, vaspitan, samopregoran, uporan, dosledan. Bio je jedan od onih ljudi zbog kojih se lakše podnosio život u Valjevu.
Da se Zdravko rodio u nekoj drugoj zemlji zbog svega što je uradio imao bi titulu ispred svog imena, onu koja se stiče, ali on je živeo u čvrstini svojih uverenja, ovde gde to baš i ne vole, te titulu ne bi ni dobio, ali Zdravko je, baš takav kakav je i bio, svoje ime nametnuo kao titulu, bar za one koji to razumeju, te se mogao potpisivati Zdravko Zdravko Ranković, a možda i kao Zdravko od Sankovića ili samo Zdravko što je možda i dovoljno.
Zoran Jokić
Komemoracija (foto: Đorđe Đoković / kolubarske.rs)
Zavičajni svetionik
Imao sam tu čast da od Zdravka mnogo toga saznam i naučim, na čemu sam mu beskrajno zahvalan. Gde god je bio Zdravko tu je bilo i mesto okupljanja znanja, ljudi i ideja. Dolaskom u Valjevo posle završene režije na FDU u Beogradu, odmah sam morao shvatiti da postoji nezaobilazni Radio Valjevo i njegovo „tavanče” sa Zdravkom na čelu odakle se Valjevo predstavlja čitavom svetu.
Ponosim se činjenicom da je Zdravko čovek kome za sve godine poznanstva nikada nisam rekao ružnu reč, niti je od njega mogao čuti. Ponosim se i što sam imao tu čast da ponesem počasno zvanje Valjevac godine, kao još jedan Zdravkov način upozoravanja ljudi, na neophodnost okupljanja i ukazivanja na odgovornosti, predanosti i rezultate rada. Umesto nikada izgovorene ružne reči bilo je bezbroj duhovitih, mudrih i dalekovidih.
Čim sam došao u Valjevo, Zdravko me na svoj osmehnuti način posavetovao. Ovde sa svima lepo, a sa malo kim iskreno i odmah predložio da snimimo radio dramu, jer su jubilej slavile i stare novine, valjevski Glasonoša, ali i valjevski Napred. I zaista okupili smo sve bardove glumišta kolubarskog kraja, kao i najbolju tehničku ekipu Radio Valjeva i snimili „Lične i političke zađevice nećemo primati”, a vrvelo je od njih preplićući vreme Glasonoše i vreme Napreda. I odmah osvojili glavnu nagradu.
Žao mi je što Zdravko nije tada prihvatio ponudu da postane direktor Doma kulture, jer bismo sigurno obnovili profesionalno pozorište.
Kada je u njegovoj Mionici 1992. godine dvotrećinskom većinom prvi put u Srbiji opozicija pobedila Miloševićev režim, Institut „Jovan Cvijić” SANU, predvođen prof. Jovičićem i Slavicom Mihailoivić, obilato koristeći Zdravkove materijale objavio je studiju Opština Mionica, da bi za stogodišnjicu varoši 1995. Zdravko predstavio u našem kulturnom centru svoju knjigu „Mionica i Mioničani”.
Da nije njega bilo, mi pojma ne bi imali da je Mionica u varoš proglašena ukazom kralja Aleksandra Obrenovića, 1. januara, po starom kalendaru, 1895. godine, ni imali prve razglednice Mionice sa početka dvadesetog veka, ni podatke o Mišićima, sa kojima je, što je skromno izbegavao da pomene, bio i u familijarnim odnosima, fotografije polaganja kamena temeljca i dovršetka zgrade Kolubarskog sreza u Mionici, o Ribnici i manastirskim knjigama i tu nabrajanju ne bi bilo kraja. O mnogo čemu iz života Mionice ne bi imali pojma ni da je postojalo.
Kod Zdravka sam voleo njegovu vedru neočekivanost i brzinu. Jednom je pozvao i rekao: „Slušaj, Cole Kovačević iz Lige za Šumadiju ide na aerodrom da sačeka dr Ivana Đurića, pa će nazad za Kragujevac. Imaš li hrabrosti da u Mionici napravimo sa tada politički ozloglašenim, a izuzetnim vizantologom dr Đurićem tribinu o Mionici.” Naravno da smo je održali.
Za kraj ove priče kojoj kraja zapravo niti ima niti može biti, moje poslednje sećanje.
Imali smo ritual da kad izađe novi broj Zapisa ponesem nekoliko do Kolubare, pa ako je zaključano da ih gurnem ispod vrata. Tako sam uradio i ovog puta i sa najnovijim brojem o tek završenim 18. Mišićevim danima. Bio je petak, uveče mi je zazvonio mobilni. Zdravko, Novka svraćala do Kolubare pa mi donela Zapis. Upravo gledam i drago mi je što ste vratili i izgurali devet dana. I pregršt ideja za dogodine. To je bio naš poslednji razgovor.
Miroslav Trifunović Ćiša
Komemoracija (foto: Đorđe Đoković / kolubarske.rs)
Belo Valjevo ga neće zaboraviti
Promenio je svetom Zravko Ranković, Valjevac iz reda onih Valjevaljca koji su, svojim vekom, osnaživali i pronosili dobar glas Belog Valjeva i sve Kolubare.
Pouzdani istoriograf i zavičajni enciklopedista pri tom, vraćao nam je u pamćenje ono što smo poboravili, osentavao nas po dobu, ne misleći na dobra koja nam je učinio nego na dobra koja će nam učiniti – potirući u sebi častoljubnje, zlobu, surevnjivost, nenavist, zlopamćenje, i druge niže osećaje koje grešnog čoveka usudno prate na kratkom njegovom putu.
Sam nam je darovao koliko nam je mnozina dugovala, a u sameravanju sa onim što je Zdravko Ranković vekom uradio, malo je onih kojima se vlastiti život proćerdanim ne bi učinio...
Vele da ljudi svoj život kvare ne toliko time što čine ono što ne treba, nego što ne čine ono što treba, ali Zdravo Ranković se od svakog zla i pagibe saklanjao, popravljajući, u sebi i oko sebe, ono što se ikako popraviti dalo, birajući reči čak i kad ih je nedostojnima morao uputiti...
Ima ljudi koji su nam, sami sobom, videlo u mraku, pa i kad nam se čini da nas, iz onostranstva ne gledaju očima nego dupljama očiju. Njihovo je delo pavedrina u našoj tmači, u ovom raznobojno slučaju mraka, kako to kaže Pesnik, jedan od onih koje je Zdravko Ranković voleo...
Elem, užižući sveću-zadušnicu, primiso mi je da i Zdravko Ranković takvom redu ljudi pripadaše - svetionicima koji se ne prituljuju i ne gase...
A narodna pesma, za Te i Takve, ima čuveni započetak: Netko beše... Upravo tako: Netko beše Rankoviću Zdravko / od malena sela Sankovića...
Belo Valjevo, stojni grad slavne Kolubare, neće ga zaboraviti, a ni mi, prijatelji Njegovi, već proređeni i nesrećni mahom...
Neka mu je tiha večna noć, a slava i hvala – ovim svetom, dok je ovog sveta...
Uoči Preobraženja, dano u Belom Valjevu, leta Gospodnjeg 2014. god.
Radovan Beli Marković
Čika Ljubin sledbenik
Velika nesreća: na onaj drugi, kažu bolji svet, preselio se Zdravko Ranković. Otišao je ne samo od svoje porodice, otišao je i od svojih kolega, saradnika, mnogobrojnih prijatelja. Otišao je, ne jedan od najboljih, nego najbolji novinar Valjeva, jedan od onih koji su se uspešno ramenovali sa (najboljim), najvećim perima srpskog novinarstva.
Zla kob je zadesila ne samo njegov ipak kratak život. Ostalo je njegovo veliko, ali još nezavršeno delo: novinara pisca, izveštača, hroničara, istoričara čitavog Valjevskog okruga. Otišao je najbolji i najveći radio novinar, glavni i odgovorni urednik Radio Valjeva, direktor Novinske ustanove „Napred”, neumorni istraživač široko rasprostranjene istorije. Jedan od najvećih i najboljih valjevskih izdavača svih proteklih vremena, najčešće na svoju materijalnu štetu. Cenio je, i na njemu učio, najbolje valjevsko, srpsko, jugoslovensko novinarstvo. Iako je često govorio i pisao da je čika-Ljuba Nenadović, prvi i najbolji valjevski novinar i izdavač još od „Šumadinke”, do „Glasonoše”, prvih valjevskih novina. U svom vremenu Zdravko je nadmašio i vrlo uvažavanog Nenadovića još od 1885-og leta gospodnjeg i našeg.
Još u osnovnoj školi odlučio je da bude novinar, izdavač novina, časopisa, godišnjaka, knjiga svojih ali i drugih autora koje je znalački pronalazio. Nije voleo reč „publicist”; za sebe je uvek tvrdio da je samo novinar.
Zdravko je bio najobrazovaniji, najiskreniji, najslobodniji, ali i najpozitivniji „bundžija” protiv svega što mu se, po njegovim strogim ali pravednim kriterijumima, nije dopadalo. Takođe je kolege voleo, takve je najradije i najupornije štampao, sve o svom „ruvu i kruvu”. Nije prezao pred suprotnim mišljenjima, svoja je najargumentovanije predlagao, objavljivao u svojim izdanjima, kao i u nekim srpskim. Jedan od ideala delanja i samopregora bio mu je Zoran Đinđić, filozof po struci, političar po vokaciji, najuspešniji, najdalekovidiji srpski premijer. Znao je da su u zemlji Srbiji, još od Nemanjića, uvek postojala „dva Srbina sa tri partije” (ideologije). Uvek je umeo da se za najčestitije opredeli, što je rečju (kazanom, pisanom i objavljenom) dosledno sprovodio.
Voleo je svoju zemlju, naročito svoj rodni kraj i svoj grad. A to je uvek „kritikovao”, zahtevajući da bude bolje. I ne samo kada je u pitanju bila „kultura, obrazovanje, uspešna privreda!”
Sa najvećom strašću je istraživao istoriju svoga grada, svoga kraja, rodnog sela Sankovića i njegove okoline. Znalački je nalazio prave činjenice, najefikasnije i saopštavao, objavljivao.
Da se i mi podsetimo: prvi je smislio, uređivao i objavljivao godišnjak „Kolubara” (već 25 brojeva), gde su objavljivane najvrednije i najređe, davno štampane i gotovo zaboravljene knjige značajne za sveukupni život Valjeva i okoline. Njegov kalendar „Kolubara” je primer kako treba gledati, izučavati prošlost i kako je prezentovati čak i najmanje zainteresovanim čitaocima.
Ništa manje nije vredan njegov „Biografski leksikon Valjevskog kraja” obnarodovan u tri velike knjige i skoro završenoj i poslednjoj knjizi. Knjige neophodne ne samo sadašnjim i budućim izučavaocima Valjevskog kraja, u koje je smešteno, sa proverenim podacima, hiljade najvažnijih ljudi naših krajeva.
Za mnoge čitaoce je veliko iznenađenje dva izdanja njegove pionirske knjige „Valjevke”, kao i naredna knjiga Zdravka Rankovića „Valjevski gimnazijalci” (1869-1904). U njoj objavljeni podaci rezultat su njegovog višegodišnjeg okapanja da pronađe imena, makar najkraćih biografskih podataka, iz vremena kada nisu objavljivani školski izveštaji o radu u Valjevskoj gimnaziji. Nedavno je visoko ocenjena od najkompetentnijeg istoričara Republike Srbije...
Red je da navedemo, makar samo podsetimo, na njegovu istraživačku knjigu – hronologiju Valjevskog kraja u 20. veku i skoro dokrajčenu ovakvu hronologiju istog područja u 19. veku.
Najzad, da ne zaboravimo i sedam svezaka njegovog godišnjaka o rodnom selu Sankoviću, koje u nauci treba da se ramenuje sa onim što je radio i uradio njegov zemljak, knez Jovica Milutinović u prvoj polovini 19. veka, kada se stvarala, tada Turskoj još vazalna Srbija...
Naravno, da ne smemo zaboraviti mesečnik, dvadesetogodišnji mesečnik „Reviju Kolubara”, u kojoj je imao vrsne saradnike (u svakom pogledu) i koji je, naročito nekoliko poslednjih godina, najvećim delom sam popunjavao (pisao)...
Imao je mnoge saradnike, neke iz svetskih zemalja, koje je znalački umeo da animira za saradnju. A najveći broj stranih, naročito domaćih saradnika, sam mu se javljao, nametao svojom umešnošću u pisanoj reči, štagod to značilo.
Nema više našeg Zdravka!
Ali, on je, sigurno, još među nama svojim delom, neumornim radom, požrtvovanošću: umnom, fizičkom i finansijskom delatnošću.
Sa najdubljim i najiskrenijim poštovanjem, ogromnom i utemeljenom delu Zdravka Rankovića, novinara iz Valjeva, rođenog Sankovčanina, najdublje poklonjenje: novinaru, istraživaču, piscu, izdavaču kakvog Valjevo pre njega nije imalo.
Najveću pohvalu zaslužiće eventualni nastavljači njegovog velikog, svestranog dela.
Zoran Joksimović
Blag čovek britke reči
Zdravko je bio novinar i izdavač. Privrženik lepe, pametne, svrsishodne reči. Umeo je da pronađe pravu reč za svaku situaciju. A nama danas reči izmiču, nedostaju - da tačno izrazimo šta osećamo kada naš dobri Zdravko nije više sa nama.
Ja sam iz komšijske, prijateljske sankovačke familije koji je o svojim precima i poreklu, kao i mnogi Sankovčani, više naučio od Zdravka nego od svojih starih. U nekoliko godišnjaka o svom malenom, lepom selu Sankoviću Zdravko nas je, svoje zemljake, poučio, obradovao; okupio nas je, osokolio, učinio ponosnim na to ko smo i odakle smo. Susreti uz objavljivanje tih godišnjaka bili su prave svečanosti, kojih se danas sa setom sećamo.
I tu je misiju istraživanja prošlosti i sagledavanja sadašnjosti imao i nosio za celu Kolubaru, za svoje Valjevo, za Podgorinu, Kačer. Njegova revija „Kolubara“, i njegov godišnjak „Kolubara“, svojevrstan su spomenik ljudima ovog našeg kraja, saga o njihovim usponima i dostignućima, tegobama i borbama.
Njegova izdanja nisu bila samo puke hronike. Bila su nosioci progresivnih ideja, i akcija. Bila su putokaz za budućnost. Još nam je u rukama avgustovski broj revije sa Zdravkovim pokličom u akciji koju je neumorno vodio: Biblioteka nam je najpreča!
Zdravko se, lično veoma blag čovek, britkom reči, bez zazora, hrabro obračunavao sa umišljenim vođama, sa nabeđenim veličinama. Smatrao je to svojom dužnošću. Time je i nama, svojim čitaocima, pružao nadu, davao veru da se za svoje nazore vredi boriti.
Nama koji ne živimo u Valjevu Zdravkova izdanja bila su živa spona sa zavičajem, koja nas je nadahnjivala i koja nam je, rečju, mnogo značila.
I ja sam jedan od vernih Zdravkovih čitalaca. Čitalaca koji su sa nestrpljenjem čekali poštara i svaki primerak revije, magazina, drugih izdanja koje je Zdravko, svojim požrtvovanjem, posvećenošću i veštom rukom pravio, čitali sa posebnom pažnjom i uživanjem. Na tome smo mu zahvalni, i po tome ćemo ga pamtiti.
Napustio nas je dobar, uzoran, iskren, vredan čovek. Hrabar čovek. Čovek koji nije svojim nedaćama opterećivao druge. Čovek odan svojoj porodici i prijateljima. Čovek koji nas je zadužio svojim delom. Mi ćemo ga po dobru pominjati. I verujem da ćemo umeti da mu se odužimo - ponajpre tako što ćemo produžiti njegov pregalački rad, tako što će njegove novine, revije, godišnjaci nastaviti da izlaze.
A danas, tužni, potreseni, kažemo: Hvala našem dragom Zdravku Rankoviću!
Miroslav Paunović
U Sankoviću (foto: Lj. R.) (Foto: Picasa 2.6�)
Zadužbina „Zdravko Ranković”
Kad kažem Valjevo mislim na biblioteku, a kad pomislim na Zdravka Rankovića pomislim na zadužbinu. U tu starinsku reč staje sve čime se Zdravko Ranković bavio u našem vremenu i sve što nam je ostavio kao zaveštanje. Ne znam ko ima takvu ostavštinu, ko je to više zaslužio i više zadužio Valjevo, Valjevski kraj i Valjevce. Ono što je Zdravko Ranković već uradio drugi gradovi u Srbiji nisu još ni započeli. Odavno se zalagao da Valjevo dobije novu, modernu, biblioteku, a odnedavno predlagao i obrazlagao da se u tu svrhu adaptira zgrada bivšeg Doma armije.
Možda je vreme da nadležni u Valjevu i Srbiji stegnu srce i za dušu Valjeva (i Zdravka Rankovića) naprave gest, kakav decenijama nije viđen ni u Valjevu ni i srpskoj kulturi.
Gest koji bi mu priličio, po kojem bi se vratilo sebi i ponovo pročulo, kao u svojim najboljim danima. Možda bi se baš u tom velelepnom zdanju moglo naći mesta i za Zadužbinu „Zdravko Ranković“.
Matija Bećković
Zaslužni građanin Valjeva
Vest je do mene stigla ovako: Umro nam je Zdravko! I iako nažalost ne iznenadna i neočekivana, vest je i u meni izazvala osećanje velikog bola i ogromnog gubitka. Bez Zdravka nije ostala samo njegova porodica, nego i svi mi koji smo ga znali, radili sa njim, družili se, voleli ga i poštovali. I to što se bol deli na mnogo nas, ne znači da je manji, nego samo da se možda lakše nosi.
A poslednji minut tišine u slavu i poštu Zdravku, nije samo ćutanje pred njegovim odrom. Valjda se tada svako od nas na svoj način i sa svojim sećanjem opraštao od njega. Neki su svoje slovo i naglas izgovorili. A preda mnom je i tada, pa evo i dalje, stajalo pitanje: da li je Zdravko više otišao, ili ostao? Da li ga je više otišlo, ili ostalo? Sav je otišao, i sav je ostao. Ako je to ikako moguće.
I na ovom mestu, pred mene staje i sledeća misao: Evo, Zdravkov odlazak je još jedan tužni povod pred kojim je ovaj grad ostao nem, slep i gluv. Nije Zdravko ni prvi ni poslednji, ali je svakako veoma zaslužni građanin Valjeva. Kako Valjevo nije našlo načina da sećanje na te zasluge ovekoveči?
Ne mora Aleja zaslužnih građana, ima i drugih načina, i glava pametnih da ih nađu. Ja, kao što ni Zdravko ne bi, ne ostajem bez nade. Onaj, sav Zdravko koji nam je ostao, teško može biti obuhvaćen nekom merom. Vreme koje dolazi, onima koji sad ne znaju ili sumnjaju, pokazaće svu veličinu i značaj Zdravkove ostavštine. A onome Zdravku koji nas je napustio, neka je rajsko naselje i večni mir.
Rada Novaković
Čovek koji je ličio na svoj glas
Dvadeset već godina sam emigrant, a samo nekoliko godina manje traje moje prijateljstvo sa Zdravkom Rankovićem, prijateljstvo koliko duboko i iskreno, toliko, na poseban način, neobično. Najčešće biva da se prijatelji prvo sretnu, sprijatelje, pa onda nastave da žive svoje živote ili zajedno, ili pak da se u geografskom smislu odvoje, odsele, odu za svojom sudbinom, ali prijateljsvo svoje nastave pismima, telefonskim razgovorima, povremenim viđenjima...Kod Zdravka i mene je to išlo obrnutim putem. Prvo smo se upoznali, sprijateljili, a tek nakon skoro četiri godine sreli. Postali smo prijatelji, a da se pre toga nikada nismo ni videli. Možda je takvu vrstu veze moguće ostvariti i sa nekim drugim ljudima, ali se meni sada čini da je Zdravko jedini koji je imao tu vrstu dara: da ga voliš i ceniš „na neviđeno“.
A sve je počelo upravo od njega. Već skoro dve godine sam troškario svoj emigrantski život, blago začuđen svim tim čudima što su se oko mene zbivala. Bio sam promenio ne samo državu, jezik, posao, nego i vazduh, vodu, te ostavio sve svoje rođake, prijatelje, poznanike, svoju uobičajenu svakodnevnicu, jednom rečju, počeo sam da živim nešto što je samo ličilo na moj život, a u suštini bilo nešto, ako ne drugo, a ono sasvim novo. U takvim trenucima totalnog preispitivanja u smislu ko sam, šta sam i zašto sam to što jesam , ponekad, sasvim iznenada, zna da zazvoni telefon, ali su takve scene najčešće rezervisane za sinopsise holivudskih i inih filmova, čime se najavljivao sudbinski preokret u životu glavnog junaka. To bi se, sasvim sigurno, i meni desilo da sam glumio u filmu, ali pošto nisam, sudbina je nastavila da se odvija sasvim uobičajenim tokom. Ta činjenica, međutim, nije dovela u sumnju moje tadašnje uverenje da se sa druge strane žice nalazio Dobri Anđeo lično. Tada se zvao Zdravko Ranković. Kako se zove sada, ne znam, ali slutim. Znali smo se od ranije, iz mog prethodnog života, ali sasvim površno. Bio mi je jedne prilike, opet telefonom, poručio neki novinski tekst o prilikama u Pančevu i sličnom, a prilike su bile teške, očajne čak, tako da mi je te čuvene 1993. godine honorar koji sam od Zdravka dobio ostao u trajnoj uspomeni. I ovoga puta zvao me je istim povodom (sam Bog zna kako je došao do mog telefonskog broja) i između ostalog, zapitao me „pišeš li ti štogod“, očigledno čvrsto rešen da mi u tom smislu učini nekakvu ponudu. Pošto ga je i onda, polovinom devedesetih, opsedala misao o ustanovljenju valjevske biblioteke, zamolio me je da mu napišem štogod o jednoj od veronskih ustanova te vrste, što mi se tada, s obzirom na površno poznavanje italijanskog jezika, učinilo kao više nego krupan zadatak. „Snaći ćeš se ti već“, rekao mi je, „znam ja tebe“. Tako je nastao moj prvi tekst napisan iz emigracije, posvećen Kaptolskoj biblioteci u Veroni. Za Valjevce i Valjevo ovo moje sočinenije nije imao nikakvoga značaja, kao i u tom pravcu usmereno Zdravkovo zalaganje, jer biblioteke ni dan danas nema, a po svemu sudeći, još će mnogo vode proteći Kolubarom, dok je konačno bude bilo. Međutim, htedoh reći nešto drugo: čak i onima koji ne žive od pisanja ali žive pišući, ovakve ponude su više nego hrana, odnosno više kao neka vrsta isceljenja (rekao bih i vaskresenja, ali bih preterao). Zdravko je bio taj (a sada se pitam ko bi drugi) koji je pre svih ostalih kolega, novinara i urednika koje sam znao u meni hudom emigrantu prepoznao i novinara, sluteći sasvim ispravno da onaj koji ode ima jaku potrebu da ostane bar u nečem, da se ponovo prepozna, ako ni u čemu drugom, a ono bar u kupatilskom ogledalu.
Otuda ja taj njegov poziv i to pitanje „pišeš li ti štogod“ da zaboravim ne mogu . A od tog poziva pa u narednih sedam - osam godina koliko je trajala naša saradnja, nisam napisao niti jedan tekst za „Kolubaru“, a da me Zdravko prethodno nije pozvao telefonom i poručio ga kao da nam je prvi put. To je postalo obeležje našeg „telefonskog“ prijateljstva, to neviđenje, neimanje predstave kako bi onaj drugi uopošte mogao izgledati. A desilo se jednom, nakon skoro tri godine naše saradnje, da je u „Kolubari“ izašao tekst o radu valjevskog Rotari kluba, praćen odgovarajućom fotografijom uslikanih valjevskih rotarijanaca. Među njima se, video sam u tekstu, nalazio i Zdravko, ali ispod fotografije nije bilo potpisa koji bi ukazivao na to ko je ko. Zagledao sam se u tu stranicu Revije i, imajući u svojoj svesti samo melodiju Zdravkovog glasa, pokušao da utvrdim koja bi fizionomija mogla biti u saglasju sa tom zvučnom predstavom o mom tada već dragom prijatelju. Ne treba posebno isticati da se nisam dugo dvoumio. Zdravko je ličio na svoj glas, svež i nekako zaokružen kao najlepši belutak sa dna Ribnice. Besprekorna dikcija bila je nadrgadnja čistoj misli. Sve se u njegovom kazivanju na svojevrestan način uklapalo. A melodija je bila, kao što rekoh Zdravkova, ista onakva kave su mu i bile oči. Jasna.
Mislim da ću pogrešiti datum našeg prvog susreta. Slutim da se to zbilo 1998. ili godinu pre. Ne znam. Taj hroničarski dar je pripadao njemu, a emigranti, uopšte uzev, živeći paralelne živote nikada nisu bili pouzdani svedoci o tome kada se šta zbilo. U svakom slučaju sreli smo se na mostu , na Kolubari, gde je izašao da nas sačeka e da ne bismo lutali i u Valjevu negde zagubili. Prethodno smo, na obostrano iznenađenje, ustanovili da njegova supruga Novka i ja potičemo iz istog sela imenom Rušanj, što je mom valjevskom pedigreu dodalo još jedan tračak svojevrsne uvrnutosti: saradnik Zdravkove „Kolubare“ bio je pančevački Rušanjac iz Verone a „u umetnosti“ – Valjevac. Ovo poslednje mi je baš godilo. Sviđala mi se ta ideja da u neku ruku budem i Valjevac. Kada su mogli toliki drugi, zašto ne bih mogao i ja, a uostalom, i Zdravko je bio odande, pa tim bolje, odnosno tim radije.
Sada prvi put pišem tekst za Zdravka, a da me on nije zvao. Niti će. Zavesa je spuštena, nastavka nema. Međutim, moram da priznam, a svi oni koji su sa njim delili svoje živote će me sasvim sigurno razumeti, da prebirajući emocije koje sam sakupio tokom ovogodišnjeg letnjeg boravka u Srbiji, nikako nisam mogao da se setim šta mi se to tako strašno i tragično dogodilo u belom Valjevu dana 18. avgusta tekuće godine, na šta me je upućivao sopstveni razum. Činilo mi se da tog dana nisam bio na pogrebu, na ukopu, poslednjem ispraćaju... Moja osećanja rojila su se oko percepcije nečega veoma nalik uzvišenoj svečanosti u slavu Dobrote koja je samo promenila način svog postojanja. I sećam se da sam sa groblja otišao spokojan. I da je on bio tu negde. I da i dalje misli o tome kako da mi se nađe, da nekako pomogne.
I bilo mi je lepo od te primisli.
I još je.
Živoslav Miloradović
Sa Zdravkom i o Zdravku
Zanimljivo, Zdravka Rankovića nisam upoznao u Valjevu, već negde u Srbiji... Otišao sam – bilo je to osamdesetih godina prošloga veka – mislim u Pirot na tada cenjeni festivalski susret lokalnog radija Srbije... Kada sam došao na festivalsko finale, članovi žirija su mi rekli, sa zadovoljstvom, da je prvu nagradu dobila emisija njima nepoznatog novinara iz Valjeva koji se zove Zdravko Ranković. Na završnoj svečanosti sam slušao tu emisiju. Bila je, doista, veoma dobra, neobična za tadašnji medijski prostor Srbije.
I posle saopštenja odluka žirija i podele nagrada, čestitao sam autorima, dakle i Zdravku Rankoviću...
Tako i tada sam upoznao Zdravka Rankovića!...
Zdravko i ja sedeli smo, potom, više od sata. Pričao mi je sa neobičnim zanosom o Radio Valjevu i svojim planovima. Zapamtio sam da želi, budući da mu je trebalo da bude povereno da rukovodi ovom stanicom, da angažuje mlade novinare, one koji su obrazovani i koji osećaju posebnost medija... Pričali smo i o listu „Napred“, u kojem sam, kao srednjoškolac i student, sarađivao. Smatrao je da bi taj list, koji je imao uspešnu tradiciju, trebalo da bude potpuniji, svestraniji i bolji.
Posle tog prvog susreta, pratio sam pažljivije priloge novinara Radio Valjeva u emisiji „Na zajedničkom talasu“...
I uvek sam se, kada bih odlazio u Valjevo, sretao sa Zdravkom.
Njegov doprinos uzletu Radio Valjeva je poznat.
Jednom prilikom mi je pričao kako bi želeo – ako dođe do privatizacije lista „Napred“ – da ga „kupi“, da ga kupi zajedno sa grupom odabranih novinara. Nažalost, nije uspeo!
Tada se odlučio da pokrene svoje glasilo, odnosno da osnuje svoje preduzeće...Tako je nastala „Kolubara“.
Upućivao mi je sve brojeve, sa molbom da mu uvek – pošteno, tako je govorio – kažem šta mislim o sadržaju i o uređivanju, ali i o jeziku njegovog glasila... I tako je bilo. Redovno sam mu ukazivao svoje utiske, i to baš otvoreno, kako je on sam i tražio.
Kasnije me je pitao da li bi bilo korisno da pokrene godišnjak, kao i da objavljuje knjige. Podržavao sam ga u tim nastojanjima.
Čak je objavio i jednu od mojih knjiga iz Kolekcije „Odgovori“. Radilo se o mojim razgovorima sa američkim univerzitetskim profesorom i doktorom istorijskih nauka Dimitrijem Đorđevićem. Pamtim predstavljanje te knjige u Valjevskoj gimnaziji.
Redovno smo se sretali. U Beogradu, na Čuburi, stanovala je njegova kći, čak mislim u mojoj ulici... I uvek bi nalazio vremena da se nađemo.
Sarađivao sam u publikacijama Zdravka Rankovića – i u Kalendaru i u reviji „Kolubara“. Poslednje što mi je objavio bio je dodatak u februarskom broju „Kolubare“, koji sam nazvao „Osvajanje Valjeva“... Imali smo i druge planove. Tako, bio je spreman da objavi knjigu mojih razgovora sa Radovanom Belim Markovićem.
Zahvaljujući Zdravku Rankoviću, sretao sam, se češće, i sa svojim gimnazijskim drugovima Zoranom Joksimovićem i Milenkom Radovićem. Bilo mi je drago i kada je moj redakcijski kolega Radoš Glišić počeo da se redovno oglašava u „Kolubari“.
*
U valjevskom duhovnom i kulturnom prostoru, ali i šire, u prostoru Srbije, doprinos Zdravka Rankovića je bio primećen i cenjen.
Više puta sam govorio na raznim skupovima o delovanju Zdravka Rankovića. I pisao sam o tome, isto često... Isticao sam njegovu spremnost da se odupre uobičajenom zaboravu, tako karakterističnom za današnje naraštaje.
U Srbiji je bilo još samo nekoliko pregalaca – kao što je bio Zdravko Ranković... Podržavajući ih, uvek sam im govorio o Zdravku Rankoviću.
Iako je tek otišao od nas, Valjevo bi Zdravka Rankovića trebalo da pamti po spremnosti da se, ponoviću, odupre zaboravu. Sve njegove publikacije su nastojanje da se iz tradicije izdvoje događaji i ličnosti, kao i ustanove koje su – svojom trajnom vrednošću – zaslužile da traju, odnosno da se pamte.
Istovremeno, nastojao je da podrži aktuelna zbivanja i ličnosti. To najbolje dokazuje njegova upornost da se svake godine – proglašavanjem najzaslužnijih Valjevaca – podstaknu današnje ličnosti koje su imale snage da i u ovo vreme posvete svoja nastojanja da Valjevo bude i grad svestranog duhovnog i kulturnog života.
*
Zdravko Ranković je bio – sumnje nema, to treba reći – odvažna, smela, uporna, inteligentna, hrabra, vredna i duhovno bogata ličnost.
Valjevski novinari, kao i celina valjevske inteligencije, ali, ipak, u prvom redu novinari, trebalo bi da nastave delo Zdravka Rankovića, ali i da sačuvaju spomen na njega i njegovo neosporivo zauzimanje za Valjevo i čitav taj kraj!... Otuda, predlažem da se osnuje nagrada sa njegovim imenom, koja bi nas svake godine – možda baš na dan njegove smrti ili, recimo rođenja – podsećala da takva ličnost nije zaboravljena.
Tako isto, valjevski novinari, ali i svi mi koji samo bili njegovi saradnici ili prijatelji, trebalo bi da ubede valjevsku vlast da jedna ulica dobije njegovo ime!
Miloš Jevtić
PS. Spreman sam da pomognem da se sačuva spomen na Zdravka Rankovića. Spreman sam da učestvujem u pripremanju publikacije o Zdravku Rankoviću i njegovom delu!
Viteško novinarstvo
Sa zakašnjenjem sam saznao za smrt mog prijatelja Zdravka Rankovića. I bolje. Tako je, za mene, duže živeo, fizički.
Duhovno, trajaće koliko i Valjevo i ceo taj kraj, koliko i Srbija. Za života, o svom ruvu i kruvu podigao je mnoge spomenike valjevstvu, posredno i sebi.
U njegovom, reklo bi se krhkom telu stekli su se čitavi instituti, timovi enciklopedista, uporni, nepokolebljivi pregaoci, kopači po rudnicima zaborava, ali i vispreni tumači današnjice i vizionari budućnosti.
S grupom malom ali odbranom, tvorio je mesečnik jedinstven u Srbiji. Nije mi poznato da takvog ima igde: po uređenosti, izuzetnoj kulturi jezika, temeljnom poznavanju onoga o čemu piše, bez ostrašćenosti, poštovanju pravila da se čuje i druga strana... To je gospodsko, gotovo viteško novinarstvo.
Takvog novinarstva više nema.
Revija Kolubara je svetionik koji dokazuje da se može opstati ne povlađujući niskim strastima na stranicama lista, a s druge strane, ne biti sluga vlasti ili bogatuna.
Osnovao ju je i vodio Zdravko Rankovića, verujem, da će, takva, nastaviti da živi, a kroz nju i duh večitog dečaka iz Sankovića.
PS. Predlažem da odvojite jednu stranu za kazivanja o Zdravku Rankoviću. Mnogo ljudi ga je poznavalo i mnogo njih bi imalo šta da kažu o njemu. Sve te anegdote, sećanja raznih vrsta, na kraju bi trebalo objaviti kao knjigu. Jer, sve čega se sećamo u vezi sa Zdravkom, jeste lično i lokalno , ali, istovremeno i univerzalno. Pričajući o njemu, pričamo o nama. Našem vremenu, našim jadima, borbama i nadama.
Slobodan Stojićević
Napiši, objaviću!
„Ako ti smeš da napišeš, što ja ne bih smeo da objavim“!
Godine se vezuju za ljude. Ljudi ostavljaju trag i pečat, od ljudi učimo, na ljude se ugledamo. Uz prave ljude rastemo i sazrevamo. Imala sam čast i privilegiju da od Zdravka Rankovića učim, da se na njega ugledam i uz njega, novinarski, rastem i sazrevam.
Kada sam 1988. godine došla u Radio Valjevo, kao novinar saradnik, Zdravko je bio direktor cele informativne kuće, i Napreda i Radio Valjeva. Na kratko smo se upoznali, tek toliko koliko red nalaže, poželeo mi je uspeh i dobrodošlicu i preporučio mi da se „držim“ Džana i Ljilja i, da budem vredna. Nekoliko meseci kasnije sreli smo se u prizemlju zgrade i tada me pozva u svoju neveliku kancelariju u koju sam ušla prvi i poslednji put. Kratko mi reče - „Kažu da si vredna, imaš dara i znanja, brza na jeziku, umeš da slušaš, ali umeš da budeš tvrdoglava, svoja i uporna. Sasvim dovoljno da postaneš novinar“. Tada mi dade i nekoliko saveta. „Ne unosi emocije, piši i govori samo istinu, čitaj, čitaj sve što ti dopadne šaka. Gradi svoj stil i ne dozvoli da ti drugi menja mesto zaraza i tačke“.
Zdravko Ranković je 1990. godine pokrenuo novinu „Reč“. Pisali su najbolji novinari Radio Valjeva, ali je Zdravko šansu dao i mladim novinarima, da se oprobaju i u pisanoj reči. Za mene dragoceno iskustvo, koje danas baštinim.
Zasigurno je Zdravkov značaj i veličina u tome što je od zaborava otimao i sačuvao mnoge važne događaje i ljude. Kolubarini Kalendari i knjige, a to će tek vreme pokazati, imaju ogromnu vrednost. Kalendari i Zdravkove knjige će se i za sto godina sa jednakim zanimanjem čitati i čuvati.
Značaj koji ću ja duboko pamtiti jeste Zdravkov pečat u novinarstvu i uređivačkoj politici kroz reviju Valjevac, docnije Kolubara. To nisu obične novine. Kolubara ne prenosi vesti, informacije, saopštenja... To su novine mišljenja. Tako nešto, te 1994. odine, retko ko je imao u Srbiji. Retko ko ima i danas. Zdravko Ranković je jasno, direktno i glasno govorio i pisao. Bez straha i ustezanja. Umni, pametni ljidi, sa stavom, koji ne pristaju, koji se ne povode, koji imaju hrabrost, argument...pišu u Kolubari. A mnogi čitaju i zahvaljujući tome imaju spoznaju više i veru da može drugačije i bolje. Zdravko je mnogima koje su ućutkavali dao priliku da govore i da kažu. Sećam se njegovog odgovora na pitanje - Da li smeš da objaviš? Šeretski kroz osmeh kratko je odgovorio -„Ako ti smeš da napišeš, što ja ne bih smeo da objavim“!
U mnogim novinama danas postoje kolumne i blogovi. Zdravko je pre 20 godina u svojoj Kolubari imao kolumne i blogove koje će se, s posebnom pažnjom i jednakim zanimanjem, čitati i za 20 godina i činiće nam se kao da su juče napisani.
Značaj i veličina Zdravka Rankovića je i u tome što je, pre 20 godina, ustanovio nagradu „Valjevac ličnost godine“ koju sa ponosom nosi dvadeset Valjevaca. Nagrada utoliko veća i značajnija što je retka ili možda i jedina koja se u Valjevu dodeljuje značajnim i znamenitim sugrađanima. Sugrađanima koji su ostavili približno jednak trag, tragu Zdravka Rankovića.
Uz zahvalnost za učinjeno i ostavljeno, volela bih da jednog dana prošetam ulicom Zdravka Rankovića ili da posedim na klupi u parku koji nosi ime Zdravka Rankovića.
Darija Ranković
Telegrami saučešća
Porodica Ranković i Izdavačko društvo „Kolubara” dobili su veliki broj telegrama saučešća povodom Zdravkove smrti. Uputili su ih: Centar za kulturnu dekontaminaciju i Borka Pavićević, kolege iz Novinske agencije Beta, njen direktor Backo Diklić sa suprugom Anom Kotevskom, Nikola Mirkov, Neša Ristić, Marija i Laza Čurčić iz Titela, Slobodan Jevtić Pulika, Matica srpska iz Novog Sada i njen predsednik prof. dr Dragan Stanić, Redakcija Srpskog biografskog rečnika i njen urednik prof. dr Branko Bešlin, Udruženje novinara Srbije, Lokal Pres iz Kragujevca, Ajša Bajrović i Aleksandar Kale Spasojević, Seka Markov, Udruženje Crta, Radovan Popović, Dušan Ćitić, teatrolog Zoran Jovanović, Mirjana i Radovan Davidović, Gorjana i Aleksandar Ajzinberg, Branka Otašević i Branislav Trbojević, Danica i Raša Despotović, Snežana Lukić Pavlović, Milutin Milićević, Dejan Mijač, Radovan Petrović i Žarko Jovanović, Dragan Obradović, Slavica i Bora Rakić, porodica Žeravčić, Vladimir Andrić, Panta Kovačević, Milan Terzić Baron, Aleksandar i Miodrag Loma, Sonja i Aleksandar Urošević, Milovan Marković, Danka Živanović, Žana Vojinović, Zoran i Vesna Jovanović, Borivoj Gavrilović, Dragan Savić, Mira Kojić, Boško Milosavljević, Mileva i Zoran Malešić iz Prijepolja.
Telegrame su poslali i Kulturni centar Mionica, Gradska biblioteka „Božidar Knežević” Ub, Biblioteka „Vlada Aksentijević” iz Obrenovca, Slavica Milivojević iz Ljiga, Gradska biblioteka Lajkovac, Nenad Stevanović, predsednik Opštine Osečina, Živorad Bojičić, predsednik Opštine Lajkovac, Preduzeće „Kej”, Voja Soldatović sa porodicom, Snežana Milošević, Miško Mijanović, porodica Marjanović, prota Ratko Radojičić iz Belanovice, Raša Golubović, knjižar Ranko Čolaković, Ivana i Branislav Jovanović, Radovan Aca Ristović iz Mionice, Aleksandar M. Milovanović iz Ljiga...
O Zdravkoj smrti, po nama dostupnim podacima, čitaoce su obavestili Sremske novine iz pera Dušana Poznanovića i Bečejski mozaik iz pera Kristine Demetar Filipčev. Beogradski dnevnik Danas je, uz vest o Zdravkovom odlasku, ponovio jednu od njegovih «dopisnica» o komiti Josipu Jerasu.
Komentari
Poštovani, već devet meseci sam odsutan iz Valjeva, Mionice i Sankovića, danas sam video i saznao da je moj prijatelj i zemljak Zdravko Ranković preminuo 17.08.2014. obuzela me je neizmerna tuga, teško mi je da nađem pravu reč za čoveka od koga sam mnogo toga naučio, nema više velikog čoveku Zdravka Rankovića !!! Želeo bih da uputim duboko i najiskrenije saučešće porodici, prijateljima i kolegama Zdravka Rankovića Miodrag Todorović
Miodrag | 6.02.2015 u 15:40
Zdravko Ranković, dovoljno je samo to reći!!! "Zdravko Ranković iz Valjeva rodom iz sela Sanković kako je znao da kaže", teško je naći adekvatne reči da opišu ličnost i delo Zdravka Ranković i zato samo kažem: Imao sam tu čast da da poznajem Zdravka Rankovića rodom iz sela Sankovića moga prijatelja i zemlja, imao sam tu čast da od Zdravka mnogo toga saznam i naučim, kad god mi je trebao neki savet pozvao sam ga ili otišao do njega u njegovu Kolubaru i uvek dobijao mudar savet i ne samo to već dodatnu snagu, energiju i kreativnost. Na svemu sam mu beskrajno zahvalan. Gde god je bio Zdravko tu je bilo i mesto okupljanja zn¬anja, ljudi i ideja, bilo na tribini, promociji, uz čašicu, u vozu, busu, selu... jednostavno tako je bilo. Zdravko je otišao ali iza sebe ostavio velika dela, Zdravko je živeo sa nama ali živeće i posle nas, naraštaji će imati čast da uče iz njegovih dela koja je ostavio. Pozdravljam njegovu ponosnu porodicu koja je imala takvog sina, supruga, oca, dedu, ujaka… i pre sveča čoveka! Miodrag Todorović - Mija Za Zdravka: “Mija, iz Sankovića moj zemljak”
Miodrag | 6.12.2015 u 13:12