| Februar 2008

Klaudio PrikelmajerPrvi valjevski fotograf ili - sav taj Internet

Vladimir Krivošejev

Druga polovina 19. veka je bila vreme kada, po izradi Plana mestopoloženja varoši Valjeva (prvi generalni urganistički plan), grad na obalama Kolubare počinje da se ubrzano razvija i da iz nekadašnje uspavane orijentalne kasabe prerasta u živu srednjoevropsku varoš. Bolnica, apoteka, štedionica, gimnazija, pivara, štamparija, garnizon, park, elektrana... samo su neki od objekata koji ubrzano niču duž novoprosečenih ulica koje zamenjuju nekadašnje sokake. Pored lokalnog stanovništva, novom „imidžu” Valjeva veliki doprinos daju i pridošlice iz cele Srbije, ali i širom Evrope. Bavarac Ajhinger se opravdano smatra za osnivača valjevske pivarske industrije a Slavonac Đuro Kozarac za pokretača Valjevske gimnazije. Tu su bili i štampar Molnar, prvi gimnazijski profesor muzike Petar Lifka, kao i slavonski nemac Klaudio Prikelmajer, prvi valjevski apotekar, ali i mnogi drugi.

Za ličnost Klaudija Prikelmajera su vezane brojne priče iz starog Valjeva. Znalo se da je kao mlad apotekar 1869. godine stigao u Valjevo gde je od opštine dobio na korišćenje lokal u kome je počeo svoj rad. Ubrzo po dolasku aktivno se uključio u društveni život varoši. On postaje član pevačkog društva, a njegova apoteka mesto gde se okupljala varoška inelektualna elita i uživajući u zvucima Prikelmajerove violine, razgledala inostrane enciklopedije i ilustrovane časopise. Za Prikelmajera se priča da je u Valjevo doneo prvi bicikl, prvi kišobran, prvi ručni protivpožarni aparat, da je bio aktivan u organizovanju pevačkog društva, diletantskog pozorišta, vatrogasnog i biciklističkog udruženja...

Pored drugih priča vezanih za prvog varoškog apotekara, poznato je i da je narod nerado primao novotarije, naročito one za koje mora da izdvoji novac, tako da odvajanje para za lekove nije lagodno prihvaćeno. Zato Prikelmajerova apoteka, u početku svoga rada, nije baš radila sjajno, što je prvom valjevskom apotekaru ozbiljno ugrožavalo egzistenciju. Taj problem je rešio tako što je u apoteci instalirao i foto studio i zarađivao fotografišući viđene sugrađane. Budući da su najstarije danas poznate valjevske fotografije (delo Dimitrija Krstovića) nastale osamdesetih godina 19. veka, to bi značilo da je Prikelmajer u Valjevo doneo i prvi foto aparat, a time bio i prvi valjevski fotograf. Ova pretpostavka, nastala na osnovu memoarske građe, je prihvatana ali uvek sa izvesnom rezervom. Povremeno je provejavao stav da bi mogla da bude samo „urbana legenda”, tim pre što iza Prikelmajera nije ostala ni jedna jedina poznata fotografija. Sumnje su bile opravdane sve do pre nekoliko dana. Igrom slučaja, 24. januara, na elektronsku adresu autora, stigao je e-mail sledeće sadržine:

Dobar dan.

Pregledao sam malo vaše web stranice. Međutim, nema na njima odgovora na jedno moje pitanje. Stoga bih imao jedno pitanje za Vas. Naime, zanimalo bi me da li Vam je pozato ime Klaudio Prikelmajer? On je bio apotekar i fotograf u Đakovu u drugoj polovici 19. stoljeća. Oženio se u Đakovu 1870. god. u dobi od 33 godine. Stoga možemo zaključiti da je rođen 1837. godine. U matičnoj knjizi vjenčanih stoji da mu je prebivalište u Valjevu u Srbiji. Možda je radio u apoteci u Valjevu, a možda je ostavio i kakvu fotografiju. U pripremi je izložba fotografija starih đakovačkih fotografa, pa je svaki podatak iz biografije dobodošao.

Ukoliko Vam je štagod poznato o ovome, molio bih da mi javite.

Srdačan pozdrav.

Željko Lekšić (Đakovo, Hrvatska)


Po prijemu ove, u sledećih 72 časova, obostrano je razmenjeno pedesetak novih elektronskih poruka, i kockice su počele da se sklapaju u zanimljiv mozaik.

U svom slavonskom zavičaju Klaudio Prikelmajer je već izvesno vreme bio poznat, ali ne kao apotekar, već kao prvi đakovski fotograf – najstarija fotografija načinjena u Đakovu je bila njegovo delo. U katalogu izložbe „Počeci fotografije u Đakovu”, organizovane 1989. godine, počivši kolega Krešimir Pavić je zapisao da se na poleđini najstarijih fotografija načinjenih u Đakovu 1864. godine nalazi otisak pečata sa tekstom Klaudio Prikelmajer – apoteker. Reč je o portretima članica pevačkog društva „Sklad”, kao i portretu biskupa Štrosmajera. O autoru tih fotografija se zna samo da je te 1864. godine bio član navedenog pevačkog društva, a da se sledeće 1865. godine njegovi ime nije nalazilo u spisku članova.

Tako je u Đakovu, koje inače nije bilo Prikelmajerovo rodno mesto (rođen u Požegi), Klaudijeva ličnost ostala iza neprozirnih velova protoka vremena. I tako je ostalo sve do skora, kada je gospodin Lekšić, čudnim putevima, ne iz Đakova ili Zagreba, već sa druge strane Antlantika, iz Kalifornijskog centra za izučavanje rodoslovlja, dobio digitalizovane Matične knjige venčanih u Đakovu, za period 1856–1900. U odeljku za 1870. godinu piše da su se 15. juna u Đakovu venčali Klaudio Prikelmajer, farmaceut, rođen u Požegi, a sa mestom boravka u Valjevu, u Srbiji (33 godine) i Paulina, ćerka pokojnog Karla–Dragutina Brauneisa, visokog vojnog službenika, rođena u Đakovu, sa boravištem u Đakovu (25 godina), a da su im kumovi bili službenik Antun Rusi i lekar Josip Siber.

Ovaj dokument je predanog gospodina Lekšića uputio na Valjevo. Tragajući po Internetu, on je nekako (o mnogo čemu smo se dopisivali, ali ne i o tome kako) došao do elektronske adrese autora i tako je klupko počelo da se razmotava. Sklapajući rasute kockice zajedno smo došli do saznanja koja otvaraju realan prostor za neke pretpostavke.

Pošto je 1863. godine u Beču završio farmaciju, Klaudio Prikelmajer se vratio u rodnu Slavoniju, ali ne u Požegu, već u Đakovo i tu je, sa izvesnim pauzama živeo sve do 1869. godine. Pretpostavlja se da bi nesignirana grupna fotografija Đakovačke pevačke družine „Sklad”, nastala 1863. godine, mogla da bude njegovo delo, a pouzdano se zna da je on snimio pojedinačne potrete biskupa Štrosmajera i članica društva Sklad: Eme Sieber, Roze Vilder i Milke Zadrobilke, kao i još neke, na kojima ličnosti nisu identifikovane.

(Foto: Ljuba Ranković)

 

Većina fotografija je nastala 1864. godine, kada je i Prikelmajer bio član pomenutog pevačkog društva. Kako smo već napomenuli, sledeće 1865. godine njegovo ime se više ne nalazi na spisku članstva. Po nekim indicajama, u to vreme je ponovo bio u Beču, da bi se u Đakovo vratio 1867. godine. Po povratku nastavio je da vodi aktivan društveni život, učestvujući u radu hora i amaterskog pozorišta i da, uz podršku biskupa Štrosmajera, svira orgulje u tamošnjoj katedrali. Iz toga vremena ostala je sačuvana i jedna fotografija članova đakovske pozorišne družine na kojoj se nalaze, pored nekoliko nepoznatih ličnosti i prepoznate gospođice Braunciz Pavka, Jobst Stanica i Landenbah Katica i gospoda V. Malin i Klaudio Prikelmajer.

U to vreme u Đakovu je postojala jedna apoteka, koju je držala porodica Tranger. Realno je pretpostaviti da je Klaudije radio za njih, ali nemiran duh i želja da bude „sam svoj gazda” su po svemu sudeći učinili svoje.

U jesen 1868. godine Valjevska opština je u Srpskim novinama objavila oglas za prijem apotekara. Prvobitno je bilo planirano da apoteku vodi hirurg Johan – Jovan Siber, koji iz Gornjeg Milanovca prelazi u Valjevo, za okružnog fizikusa, ali se od toga odustalo. Tako sredinom 1869. godine, kao prvi valjevski apotekar, u Valjevo stiže Klaudio Prikelmajer i počinje da oprema svoju apoteku naručivši opremu iz Pešte a već 27. marta 1870. godine Prikelmajer je počeo da vodi knjigu pazara, registrujući prve prodaje. Po svemu sudeći, sada, kada je postao „svoj gazda”, može da se privremeno vrati u rodni kraj da završi i neke druge, za njega bitne, poslove. Tako se 15. juna 1870. godine u Đakovu venčava sa Paulinom Brauneis i sa njom vraća u Valjevo. Po svemu sudeći, reč je upravo o gospođici koja je na onoj fotografiji đakovske pozorišne družine prepoznata kao Pavka Braunciz. Međutim, ovaj brak nije imao srećan kraj, budući da je Paulina – Pavka umrla na porođaju 24. marta 1871. godine. Posle Paulinine smrti Klaudio se još dva puta ženio, i do kraja života, do 12. januara 1914. godine, je živeo u Valjevu aktivno učestvujući u razvoju urbanog života, na mnogim poljima.

Tako je prepiska sa gospodinom Lekšićem iz Đakova osvetlila neke zasenčene strane istorije i Đakova i Valjeva, ali i otvorila nove, zajedničke, nedoumice.

Već smo videli da se jedna od dama, članica pevačkog društva „Sklad”, koju je 1864. godine fotografisao prvi đakovski i valjevski fotograf zvala Ema Si(e)ber, da se Prikelmajerov venčani kum zvao dr Josip Si(e)ber, a da je u vreme njegovog dolaska u Valjevo opštinski fizikus bio dr Johan – Jovan Siber. Za ovu priču bi možda bilo zanimljivo pomenudi da je u drugoj polovini 19. veka u Obrenovcu radio izvesni dr Karlo Siber, kao i da je od sedamdesetih godina, pa na dalje, u Ubu, kao lekar Tamnavskog sreza radio i živeo Đakovčanin dr Stevan Siber, za koga je Ljuba Pavlović napisao da je bio Prikelmajerov školski drug, ali i stric žene Đure Kozarca, đakovačkog studenta i župnika, a profesora i utemeljivača Valjevske gimnazije. Upravo bi gospođa Kozarac mogla predstavljati još jednu kariku koja povezuje Valjevo i Đakovo, kao i istorijat fotografije u ova dva mesta.

Po svemu sudeći, Đura Kozarac je prekinuo svoju karijeru katoličkog sveštenika u Đakovu zbog ljubavi. Da bi izbegao aferu otac izabranice njegovog srca je kćer poslao svome bratu u Valjevo, ali je za njom tu stigao i Đura 1869. godine. Iste godine, prešavši u pravoslavnu veru, oni su se u Valjevu i venčali. Supruga se zvala Ema Siber – isto kao devojka sa prve poznate Đakovske fotografije koju je 1864. godine potpisao Klaudio Prikelmajer. Kozarčeva supruga Ema Siber je rođena u Đakovu 1847. godine i 1864. je imala 17 godina. Bila je đerka đakovačkog apotekata (da li je mladi Prikelmajer radio zajedno sa njim u apoteci Trangerovih?) koji se, po jednim izvorima zvao Pavle a po drugim Jozef ili Josip. To otvara nove puteve istraživanja.

Od druge polovine 18. veka pa do početka 20. veka u Slavoniji je bila poznata porodica sudetskih Nemaca Si(e)ber, i kako na sajtu opštine Valpovo piše ta je porodica imala dva obeležja koja su se prenosila sa kolena na koleno: „liječničko zvanje i ime Josip”. Najpoznatiji od njih je bio dr Josip Sieber (Valpovo, 1782 – Valpovo, 1862), utemeljivač Valpovačkih toplica. Imao je tri sina, Josipa, Eduarda i Ivana zvanog Muki. Josip je bio lični lekar biskupa Štrosmajera, a za Ivana se zna samo da „je preselio u Valjevo”. Kako smo već videli, na venčanju Klaudia i Pauline u Đakovu 1870. jedan od kumova je bio dr Josip Sieber. Ivan – Muki Sieber, koji „je preselio u Valjevo” je verovatno valjevski opštinski fizikus dr Johan – Jovan Siber, uz pretpostavku da je kao i Kozarac prešao u pravoslavlje i svoje ime „srbizovao” u Jovan. Realno je pretpostaviti da su Stevan i njegova bratanica Ema bili njihovi bliski rođaci.

Ove podudarnosti otvaraju mnoga nova pitanja. Nadamo se da ćemo uz pomoć Interneta i gospodina Lekšića uspeti da odgovorimo na neka od njih.

Komentari

Klaudio Prikelmajer | 16.03.2009 u 15:10

Upišite svoj komentar